Palo „poslednje uporište ustaške vlasti"

Evo nam i zapisnika sa »sednice Oblasnog veća« istočne Slavonije od 19. ožujka 1993., održane u okupiranom Borovu, iz kojega doznajemo zdravstvenu situaciju u Vukovaru i RSK. U njemu »Dr. Stanimirović Voja, direktor medicinskog centra 'Sveti Sava' - Vukovar«, »ističe da je stanje u zdravstvu izuzetno teško. Fondovi su prazni. Kao ilustraciju navodi da su za plate protekli mesec posudili novac od NIK-a Mirkovci. Ova oblast se oslanja na Apatin, Sombor i Sremsku Mitrovicu. No, unatoč svemu, bolnica u Vukovaru mora opstati, makar osnovna odelenja. Stručnih problema i dalje ima.«

Je li 1991. Vukovar pao, ili je oslobođen, odgovor stiže s (ne)očekivane novinarske adrese. »Tog 18. novembra 1991. pao je i poslednji bastion, poslednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru - vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar, nekada grad lepotan... da bi 13. januara 1992. obavili crkveno osvećenje bolnice, kao prvog delimično obnovljenog objekta u Republici Srpskoj Krajini. Veliku pomoć i razumevanje ispoljili su pripadnici JNA, te bratski gradovi Srbije. U celom Zdravstvenom centru ima 620 zaposlenih, a 70 zdravstvenih radnika visoku stručnu spremu.«

Koja kriva dopisnička procjena!

Listajući terorističku tiskotinu Vojska Krajine (»list Srpske vojske Krajine, br 7-8, Oktobar - Novembar, 1993.«, str. 43, nakladnik - Glavni štab SVK) otkrili smo taj citat autora »Prim. dr. Vojislava Stanimirovića«, danas uvaženog saborskog zastupnika, SDSS-ova čelnika i čimbenika »ustaške vlasti«.

Ali i stranačkog kolege Bore Rkmana, stalnog dopisnika Vojske Krajine, redizajniranog lista JNA - Front i čuvenog Miroslava Lazanskog. Rkman će ući u povijest velikosrpskog terorizma s trećim brojem, »Jun 1993.«: »Ustaška noga ne samo da nije stupila na teritoriju Korduna i ovog dijela Krajine, već se ni milimetra nije približila unatoč njihovoj žarkoj želji«. U broju 11 potpisao je članak pod naslovom »Napadnu li, zažaliće (među kordunaškim artiljercima)«: »U svakoj jedinici, kod gotovo svih artiljeraca, prisutna je spremnost da se neprijatelj, ukoliko odluči da napadne, odvrati od suludih nakana i da mu se nanesu gubici.«

Koja kriva dopisnička procjena! Kao i ovogodišnje obrazloženje četničke provokacije s noževima, puškama i četničkim znakovljem u Borovu uoči pravoslavnog Božića, koju je Rkman okarakterizirao kao uobičajenu ikonografiju pravoslavnog Božića! Istodobno SDSS za sebe tvrdi: »Po broju članova i organizacijskoj rasprostranjenosti SDSS nije samo najjača srpska stranka, već jedna od jačih stranaka u Republici Hrvatskoj«. Slažemo se, ako dokažu da nisu »poslednji ustaški bastion« posljednje velikosrpske vlasti u Hrvatskoj.

U Beogradu nekoliko susreta i aktivnosti

Poslije velikosrpskog »oslobođenja« Vukovara trebalo je pokrenuti »privredu«. To je bio zadatak »Privredne komore Krajine«. Njezin je sekretar bio Ratko Gajica, danas također GajicaPoslije velikosrpskog »oslobođenja« Vukovara trebalo je pokrenuti »privredu«. To je bio zadatak »Privredne komore Krajine«. Njezin je sekretar bio Ratko Gajica, danas također uvaženi SDSS-ov zastupnik u Hrvatskom saboru. On je potpisan ispod dokumenta »Informacija o aktivnostima između 17. i 18. sjednice upravnog odbora« od 17. travnja 1995.uvaženi SDSS-ov zastupnik u Hrvatskom saboru. On je potpisan ispod dokumenta »Informacija o aktivnostima između 17. i 18. sjednice upravnog odbora« od 17. travnja 1995.:

»Najznačajnije aktivnosti u Komori, nakon 17. sjednice, od 9. marta 1995. godine, bile su (1) posjet i razgovori predstavnika Komore području Baranje, Istočne Slavonije i Zapadnog Srema, u okviru čega je održan i sastanak u Vukovaru, (2) kontakti s komorama i privrednicima u SRJ, (3) obilazak nekih firmi na području Like i Korduna, (4) priprema i realizacija posjete privredno-trgovinskih predstavnika Rusije u SRJ Komori u privrednim subjektima Krajine i (5) pripreme za 3. susret proizvođača hrane.

U Beogradu je bilo nekoliko susreta i aktivnosti. U privrednoj komori Jugoslavije privrednih komora s prostora SRJ, komora RS i RSK. Razgovarano je i s privredno-trgovinskim predstavnicima Rusije u Beogradu, Frolovom i Hramevom. Tema je bila njihov posjet Komori i privrednim subjektima Krajine. Dogovoreno je da se posjet realizira od 10. do 15. 04. 1995. godine. Ruski predstavnici su se složili s posjetom i njegovim ciljem da se sagledaju mogućnosti saradnje, ali su tražili da posjeta ne dobije javni karakter.«, informirao je sekretar Ratko Gajica.

»Vjerni i odani sin svoje jedine i najmilije Domovine«

Unatoč tako jakoj gospodarskoj aktivnosti, sve skupa - od vukovarskog »Svetoga Save«, preko ruskog izaslanstva na Plitvicama pa do tzv. kordunaške artiljerije - jednostavno je StanimirovićZato je »Prim. dr. Vojislav Stanimi- rović« ostao, aboliran ili ne, dužan Hrvatima i nacionalnim manjinama u Hrvatskoj odgovor na urbano pitanje: kad je to vlast Republike Hrvatske prestala biti ustaškom, ako je 1993. smatrao da je vukovarska bolnica »poslednje uporište ustaške vlasti«. Odgovor na to pitanje leži u međunarodno valoriziranoj masovnoj grobnici na Ovčari, tom vječnom spomeniku »nebeske Srbije« demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj.propalo.

Zato se 17. veljače 1996. iz Novih Banovaca »Vladi Republike Hrvatske« javio »Opačić Jovo izbjeglica iz Knina« s »Molbom za odobrenje povratka u Republiku Hrvatsku«, i to »Kao građanin Republike Hrvatske i kao vjerni i odani sin svoje jedine i najmilije Domovine«! Sadržaj molbe »sekretara Crvenog Krsta« intiman je i dirljiv. Tijekom RSK on je bio žrtva. Odjednom zaljubljen u Hrvatsku, u molbi dopušta Hrvatima čak i da govore hrvatskim jezikom.

Ne propustivši priliku za dijeljenje lekcija Vladi RH, na kraju je veselo uskliknuo: »Živjela demokratska i samostalna Republika Hrvatska! Živjelo pomirenje i prijateljstvo između Hrvata i Srba«, kao što je na početku priče o najnovijem velikosrpskom terorizmu veselo klicao Jovanu Raškoviću i njegovim parolama.

Od 1902. Srbi u Hrvatskoj uz kontinuiranu pomoć naive hrvatskih elita neprestano se bave Hrvatima u Hrvatskoj. Na početku 21. stoljeća, unatoč »bljeskovima« i »olujama«, krajnje je vrijeme da se Hrvati u Hrvatskoj počnu baviti Srbima u Hrvatskoj, i to ne zbog pristajanja na Stojanovićevu politiku »do istrage naše, ili vaše«, nego da bi se oslobodili svih svojih dosadašnjih i sadašnjih tragikomedija: slavizma, panslavizma, ilirizma, jugoslavizma, južnoslavjanizma, jugocroatizma, jugoslavenstva, jugofilizma i aktualnog navodno stabilizacijskog zapadnobalkanizma (»regiona«), umotanog u eurofilizam.

Kad je to hrvatska vlast prestala biti ustaškom?

Hrvatsko-srpska mirovinska koalicija (s početka 20. stoljeća) danas je proširena socijalnim liberalizmom i demokratskim središtem sekundanta dr. Mate Granića, savjetnika pravaša dr. Ante Starčevića, Oca domovine. Svi ostali »Srbi katoličke vere« su »ustaše« patrijarha Pavla iz 1991., akademika SANU, dijabolične književnosti, koju je preživjeli zatočenik srpskog koncentracijskog logora Ivica Relković u knjizi »Haški recital Vuka Draškovića« (Susret, d.o.o., Zagreb, 2004.) temeljito pročešljao, kao i faktografije SAO i RSK.

Ako je to »demokratska i samostalna Hrvatska« Opačića u povratku, te Stanimirovića, Rkmana i Gajice u ostanku, onda se vraćamo u doba batinaša Svetozara Pribićevića, velikosrpske žandarmerije i Orjune, te kasnijih im sljednika Ozne i Udbe.

Tek kad više ništa nije mogao učiniti, odselivši u Pariz, urbani Pribićević revidirao je svoje velikosrpstvo i velikodušno u fusnoti priznao kako Hrvati imaju pravo biti Hrvatima u hrvatskoj državi. Hvala mu za pariško priznanje. Za razliku od nekih svojih političkih i katoličkih elita, to smo znali i bez njega. A onda je naš Svetozar odselio u »nebesku Srbiju« vladike Jovana Velimirovića, gdje ga je na prijestolju dočekao »Srbin bog« književnika Đure Jakšića i bestseler »Nož« Vuka Draškovića, »ministra spoljnih dela«.

Zato je »Prim. dr. Vojislav Stanimi- rović« ostao, aboliran ili ne, dužan Hrvatima i nacionalnim manjinama u Hrvatskoj odgovor na urbano pitanje: kad je to vlast Republike Hrvatske prestala biti ustaškom, ako je 1993. smatrao da je vukovarska bolnica »poslednje uporište ustaške vlasti«. Odgovor na to pitanje leži u međunarodno valoriziranoj masovnoj grobnici na Ovčari, tom vječnom spomeniku »nebeske Srbije« demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj.

Nenad Piskač
Vjesnik

Napomena: Vjesnik je u razdoblju od 14. ožujka 2005. do 24. travnja 2005. objavio podlistak u trideset i pet nastavaka pod egidom „Velikosrpska tvorevina na hrvatskom tlu: „Izvorni dokumenti o djelovanju 'Republike srpske Krajine'" autora Nenada Piskača. Objavljujemo ga u cijelosti bez ikakvih dopuna s uredničkom opremom Vjesnika. (ur.)