Plan Z-4: Hrvatska trebala priznati RSK

Ključne točke o kojima se i danas glođu velikosrpske interpretacije RSK bile su Vanceov plan i Plan Z-4. Velikosrbima u Hrvatskoj, unatoč terorizmu, zločinima i etničkom čišćenju, međunarodna je zajednica ponudila nekoliko izlaza. Na početku listopada 1991. odbili su »specijalni status«. Vanceov plan iz studenoga 1991., također.

A to što su odbili čak i Plan Z-4, državu u državi, u zamjenu za odlazak u »otadžbinu« - to je već onkraj pameti čak i za perfidiju SAD, Velike Britanije, Francuske i Rusije (Galbraith, Ahrens, Aide i Keres-teđijanc), koje su se poklonile teroristima u Kninu i ponudile im zajednicu Hrvatske i RSK, mješavinu kakve nema nigdje u svijetu.

Plan Z-4 preuzeo je na sebe brisanje etničkog čišćenja i genocida u okupiranom dijelu Hrvatske, legalizaciju velikosrpskog terorizma kao sredstva za ostvarenje političkih ciljeva, mrvljenje međunarodno priznate države Hrvatske - članice UN-a. Plan je nudio Srbima mogućnost formiranja male velike Srbije u 21. stoljeću.

Hrvatska je trebala priznati RSK! On je istodobno uzimao od Hrvatske doslovno sve - u konačnici pravo na nacionalnu državu. Istodobno je velikosrbima u BiH međunarodna zajednica tada nudila 53 posto etnički očišćenog prostora.

Tuđman znao s kim ima posla

Plan Z-4 bio je i ostao suprotan svim civilizacijskim dostignućima, međunarodnom pravu i već prihvaćenim sporazumima, deklaracijama i rezolucijama.

Z4Plan Z-4 preuzeo je na sebe brisanje etničkog čišćenja i genocida u okupiranom dijelu Hrvatske, legalizaciju velikosrpskog terorizma kao sredstva za ostvarenje političkih ciljeva, mrvljenje međunarodno priznate države Hrvatske - članice UN-a. Plan je nudio Srbima mogućnost formiranja male velike Srbije u 21. stoljeću.»Zbog svih tih razloga najvažnija državnička odluka dr. Franje Tuđmana, ali i najvažnija odluka koja je osigurala stvaranje samostalne i suverene hrvatske države i dovela do kraja rata i spasila opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, bila je Tuđmanova politika stvaranja moćne hrvatske vojske i njegova odluka da kombiniranjem pregovora i vojne sile oslobodi Hrvatsku, uspostavi njezinu teritorijalnu cjelovitost i pomogne Hrvatima i Muslimanima, da se uspostavi vojna ravnoteža u Bosni i Hercegovini i agresor natjera na kraj rata« (dr. Zdravko Tomac, »Predsjednik«, Slovo M, Zagreb, 2004.).

Tuđman je znao s kim ima posla na Balkanu, u Europi i u tzv. međunarodnoj zajednici i kako s njima treba igrati ako se žele zaštititi nacionalni interesi hrvatskog naroda. Zato ga danas razapinju zajedno s hrvatskim pobjedničkim generalima i hrvatskim braniteljima u cjelini. »Moćna Hrvatska vojska«, godine 1995. regionalna sila, danas je u permanentnom preustroju, razapeta između Haaga, PTSP-a i palachovskih samospaljivanja.

»Tražiti kažnjavanje Hrvatske za ovu agresiju«

»Stav vlade u vezi prijedloga dogovora o primjeni rezolucije 802 (1993.) Savjeta bezbjednosti«: »S obzirom da je naša delegacija pravilno postupila izjavom da nije nadležna da potpiše ugovor s ponuđenim sadržajem, Vlada predlaže da Skupština... odbaci ovaj predlog koopredsednika Vensa i Ovena. Ovo zato, što se u dodatku Ugovora... zahtjeva da se Republika Srpska Krajina odrekne dijela svoje teritorije, trenutno okupirane od strane Hrvatske vojske... ako bismo pristali na ovaj predlog koopredsjednika, bio bi to presedan, kori ščen i prilikom i budućih agresija Republike Hrvatske na RSK.

(Vlada) vjeruje da ih treba nastaviti (pregovore, op.a.) ali samo u uslovima ako koopredsjednici ravnopravno tretiraju obe strane u sukobu, a samim tim pristanu na iznalaženje rješenja za bezuslovno povlačenje hrvatske okupacione vojske i vraćanje suvereniteta RSK na sada, okupiranoj teritoriji. Vlada će u vezi sa budućim pregovorima, obavezno, tražiti kažnjavanje Hrvatske za ovu agresiju, osudu za genocid i nadoknadu ratne štete, takođe će zahtjevati puno učešće na međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji u svim grupama, kao država nastala raspadom SFR Jugoslavije.«

Taj je citat tipičan za pregovaračke pozicije RSK. Vlada RSK je 30. ožujka 1995. na izvanrednoj sjednici definirala svoja polazišta glede »nacrta Rezolucije Savjeta bezbjednosti UN kojega je Savjetu bezbjednosti predložila kontakt grupa«.

Iz osam točaka izdvajamo: »Žrtva koju je narod Srpske Krajine podnio za realizaciju dosadašnjeg mandata zaštitnih snaga UN je odlazak vojske i institucija države Jugoslavije i prepuštanje svoje bezbjednosti u nadležnost UN u okviru zone pod zaštitom UN, ne postoji niti jedan razlog da se okonča dosadašnji mandat zaštitnih snaga, da se dosadašnji mandat produži.«

Započinju pilatovsko pranje ruku

»Prijedlog da operacija UN bude 'privremeni aranžman za stvaranje uslova koji će dovesti do sporazumnog rješenja, a koje će biti u skladu sa teritorijalnim integritetom Republike Hrvatske', ukoliko se odnosi na teritoriju Republike Srpske Krajine je apsolutno neprihvatljiv. RSK suverena država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive nije u sastavu nikakve države Hrvatske, te neće prihvatiti nikakav aranžman UN koji Profit»Krvavim profitom« 2005. plaća se »dragovoljna« predaja u Haagu optuženih Srba. Srbija kupuje vodeću ulogu na Balkanu. Od agresora postala je politička »regionalna sila«! Zašto u RSK nije prihvaćen Z-4? Mile Dakić: »Do pravovremenog prihvatanja Plana Z-4 nije došlo, ali ne krivicom srpskog naroda Krajine. Marionetskom dijelu čelnog rukovodstva RSK je zabranjeno iz Beograda da raspravlja u Skupštini RSK o Planu.«bi je mimo njene volje doveo u takav položaj.«

O tim stavovima Mikelićeva je vlada izvijestila »Savet bezbednosti«. Od njih ne odustaje ni danas kad je više-manje »u prognaništvu«.

O njima Mile Dakić godine 2002. piše: »Srbi Krajine su imali svoju, međunarodno nepriznatu, republiku, pod međunarodnom zaštitom, sa svim obilježjima države. Krajiški političari nisu shvatili vrijeme i tokove svjetske politike. Oni su odbijali svaku raspravu o istorijskom realizmu (pod utjecajem i nalozima Beograda)... nije produktivno, u ime pravde i pravičnosti epski žrtvovati svoj narod.

To nepobitno potvrđuju svesrpske nesreće u 20. vijeku, koje su uzrokovale da je ubijeno dva puta više Srba, nego što ih danas ima među živima (»nebeska Srbija«, op. a.). Vlasti RH su više puta izvršile grubo etničko čišćenje, te djelomično etničko čišćenje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema 1997. i 1998. (mirna reintegracija - op. a.), što je tipičan oblik grubog kršenja ljudskih prava i sprovođenja genocida. U posljednjem četverogodišnjem ratu, prema podacima Veritasa poginulo je 6192 Krajišnika«, itd., itd.

Kad je posrijedi velikosrpska politika, uvijek dobro dođe povijesni podsjetnik: »Gde su, dođe li do deoba i razlaza, zapadne granice Srbije«, pitao se Vuk Drašković, danas »mirotvorac«, u Glasu crkve br. 4 godine 1988., i odmah ponudio odgovor: »One su tamo gde su srpske jame i grobovi.«

Godine 1993., tijekom predizborne kampanje, Milošević, Drašković i Arkan započinju pilatovsko pranje ruku - »za sva zlodela su optuživali Šešeljeve dobrovoljce, tj. pripadnike Srpskog četničkog pokreta«.

Prihvaćanje Z-4 bio bi uvod u novu agresiju na Hrvatsku

Šešelj im je odgovorio da su »policijske jedinice iz Srbije učestvovale aktivno u ratnim dejstvima i da su one najviše pljačkale. Konvoji šlepera sa ratnim plenom slivali su se preko Dunava, Save i Drine u Srbiju, unovčavali švercerskim kanalima, a krvavi profit sklanjan je u strane banke. Posebno su 'crvene beretke', specijalne jedinice Službe državne bezbednosti Srbije, zverski pljačkale i otimale sve što im je bilo na dohvat ruke.«

»Krvavim profitom« 2005. plaća se »dragovoljna« predaja u Haagu optuženih Srba. Srbija kupuje vodeću ulogu na Balkanu. Od agresora postala je politička »regionalna sila«! Zašto u RSK nije prihvaćen Z-4? Mile Dakić: »Do pravovremenog prihvatanja Plana Z-4 nije došlo, ali ne krivicom srpskog naroda Krajine. Marionetskom dijelu čelnog rukovodstva RSK je zabranjeno iz Beograda da raspravlja u Skupštini RSK o Planu.«

Tko danas treba osigurati velikosrbima uvjete za novo »pravovremeno prihvatanje Plana Z-4«?! Bez obzira na uskladbe s velikosrpskim ciljevima balkanskih politika velikih sila iza Z-4, Haaškog suda i EU, kakve su vladale i početkom velikosrpske agresije, Hrvatska ga nikad i ni za koji »strateški cilj« ne smije prihvatiti ni u modificiranom obliku. Prihvaćanje Z-4 bio bi uvod u novu agresiju na Hrvatsku, tj. u drugi obrambeni domovinski rat.

Nenad Piskač
Vjesnik

Napomena: Vjesnik je u razdoblju od 14. ožujka 2005. do 24. travnja 2005. objavio podlistak u trideset i pet nastavaka pod egidom „Velikosrpska tvorevina na hrvatskom tlu: „Izvorni dokumenti o djelovanju 'Republike srpske Krajine'" autora Nenada Piskača. Objavljujemo ga u cijelosti bez ikakvih dopuna s uredničkom opremom Vjesnika. (ur.)