Uz 81. obljetnicu Bleiburške tragedije i Križnoga puta

Ovih se dana obilježavala 81. obljetnica Bleiburške tragedije hrvatskoga naroda i Križnoga puta. Toj najvećoj patnji koja je obilježila hrvatski narod i koju hrvatski narod svake godine na dostojanstven način obilježava posvetit ćemo nekoliko priloga u emisiji Govorimo hrvatski! 

Što se to dogodilo u Bleiburgu prije 81 godinu, 15. svibnja 1945. i dalje?

Kad se nazirao slom Nezavisne Države Hrvatske, nekoliko stotina tisuća Hrvata, vojnika, žena i djece, djevojaka i mladića bježe prema Austriji. Zarobljeni su u okolici Bleiburga, blizu slovensko-austrijske granice. Za njima su brzo stizali krvoločni „osloboditelji“ Zagreba i pregovarali sa saveznicima (Englezima) o daljnjoj sudbini tih zarobljenika. Svi su ti ljudi po međunarodnim konvencijama kao zarobljenici trebali biti slobodni i vratiti se svojoj kući. Malo ih je kojima je to uspjelo. Prebacivali su ih, pa i silom, u vagonima u Sloveniju. Čak su im Englezi lagali da idu u Italiju. Na tisuće njih po dolasku u Sloveniju strijeljani su ili živi bacani u jame, bez ikakva suda i presude. Preživjeli su nastavili put prema domovini, nadajući se da idu kući, ali pod nemilosrdnom pratnjom naoružanih partizana. Mučili su ih glađu i žeđu. To mukotrpno putovanje hrvatskih mučenika nazvano po uzoru na Kristovu muku Križni put nastavljeno je prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Broj sudionika Križnoga puta znatno se smanjivao iz više razloga. Najviše ih je završavalo u daljnjim jamama na jednak način. U toj dugoj koloni koračale su i dvije meni vrlo drage osobe: moj neviđeni ćaća Joso i njegov sinovac, bratov sin, hrvatski domobran Mirko. Tek su se blizu Siska susreli i posljednji put vidjeli. Mirko je kao mladić došao kući i brzo pozvan u vojsku na „preodgoj“, a moj je ćaća jedva čekao doći kući. Znao je da se ja trebam roditi, ali se nismo vidjeli.

Bio sam povlašten znati istinu od živoga svjedoka

Bleiburška tragedija i Križni put bili su stroga tajna. Ni preživjeli nisu smjeli govoriti o patnjama koje su proživjeli na Križnom putu oni i njihova subraća. Ni hrvatske udovice, majke nisu smjele govoriti o stradanju svojega muža, brata ili sina. Bila je to tema zbog koje se moglo izgubiti glavu.

Iako su Bleiburška tragedija i Križni put bili stroga Oznina tajna, ja sam kao dijete imao sreću saznati istinu o toj velikoj hrvatskoj patnji od živoga svjedoka Mirka. Nisu ga u vojsci uspjeli preodgojiti, a on se trudio i mene poučiti da stanem na svoje noge i mislim svojom glavom. Želio je da znam što je bilo. Odgajao me u kršćanskom i hrvatskom duhu. Iako je bio samouk, dobro je znao prenositi zabranjenu istinu. Umro je prije nekoliko godina. Tada sam u Glasu Koncila napisao članak Umro je moj prvi svjedok vjere i učitelj hrvatske povijesti. Pravu sam istinu često slušao još iz jednoga pouzdanog izvora. Bile su to žene koje su zajedno s mojom majkom uglavnom navečer prele, plele i razgovarale. Pričale su o nekom stradalom momku, a stradalo ih je mnogo, uz tužni uzdah i dodatak: „Ubiše ga oni jarci partizani.“ Te svakodnevne priče toliko su mi se usjekle u pamćenje da sam poistovjetio jarca i partizana: Kad sam prvi put blizu bunara vidio jarca, došao sam kući i rekao svojima: „Vidio sam partizana.“ Moji se začudili koga sam vidio, a ja počeo uvjeravati i opisivati: „Ima velike rogove, bradu…“ Mojima je postalo jasno da sam zapravo vidio jarca, a ne partizana. Usputne priče žena s tvrdnjom Ubiše ga oni jarci partizani navele me na poistovjećivanje tih pojmova. O tom sam napisao i priču Partizan i jarac kao primjer za prijenos značenja, i to u udžbeniku za srednje strukovne škole.    

Simbolika Bleiburga

U Bleiburgu je počeo najmasovniji zločin u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, pravi genocid nad Hrvatima. Englezi predadoše zarobljene hrvatske vojnike i civile krvoločnim partizanima, kao janjce gladnim vukovima. Kao što su Vukovar i Škabrnja simbol našeg stradanja u Domovinskom ratu, tako je Bleiburg postao simbol hrvatskoga stradanja odmah nakon rata i oslobođenja Europe.

Mnogi europski narodi nisu doživjeli oslobođenje nego novu, komunističku diktaturu. Ta zločinačka ideologija progonila je, mučila, zatvarala i ubijala sve koji su mogli biti neprijatelji njihova zemaljskoga „raja“, osobito intelektualci, istaknuti vjernici, napose svećenici. Hajka na takve ljude i komunistički teror nad njima nastavljeni su i u poraću, a stvarno nisu ni završili do raspada Jugoslavije. Tako su se mnogi Hrvati, u Domovini i inozemstvu, pridruživali nebrojenom mnoštvu hrvatskih mučenika tijekom mukotrpne hrvatske povijesti.

Samo u okolici Zagreba ima oko 100 masovnih grobnica nakon tzv. oslobođenja. To potvrđuje da je bio opravdan strah onih koji su bježali prema Bleiburgu tražeći spas pred komunističkim terorom. Izvršitelji krvavih zločina dobivali su od zapovjednika ukore što ne rade brže i temeljitije. Sasvim je sigurno da je za sve to znao i to zapovijedao Tito. Zato je i postigao istaknuto mjesto – deseti je na popisu najvećih zločinaca u novijoj svjetskoj povijesti. On je odobravao smaknuća bez suda i presude. Mnogi su Hrvati bili strijeljani prije nego je bila podignuta optužnica protiv njih. Još neke zagrebačke ulice, na veliku sramotu, nose ime takvih komunističkih „velikana“. Kad se je pod pritiskom svjetske javnosti i radi ugleda u svijetu pokušalo suditi po zakonu, Tito je korio neke sudce da se drže zakona kao pijan plota.

Hrvatski je narod znao zabranjenu istinu

Hrvatski je narod znao istinu o komunističkim zločinima od Bleiburga i Križnog puta, svih križnih puteva, stratišta, grobnica i jama, svih hrvatskih stradanja i mučeništva do atentata na Brunu Bušića i robijanja Zvonka Bušića u američkim zatvorima. Iako se nije smjelo javno govoriti o komunističkim zločinima, masovnim grobnicama i jamama, o svim hrvatskim žrtvama komunističkog terora, teško bi bilo naći neku normalnu hrvatsku obitelj ili porodicu koja nije nekoga izgubila na tako okrutan način. Hrvatski su mučenici na neki način živjeli u svojoj obitelji, u njihovu srcu, u njihovu sjećanju, u njihovim mislima i molitvama. Takvu kulturu sjećanja barem u obiteljskom krugu komunističke zabrane nisu mogle ugušiti. Ta se istina na primjeren način prenosila i mladima, barem u dobi kad su postali zreliji ili onako usput iz spontanih prijateljskih razgovora na sijelima.

Neki su hrabriji tu istinu povjeravali iskrenim prijateljima, pa i novim poznanicima. Evo ja sam kao mladi asistent u Institutu za jezik u Zagrebu na terenskom istraživanju u Petrovini prvi put čuo za Jazovku kad je otac obitelji prosudio da sam „naš čovjek“. Počastili su me kao najboljeg prijatelja i primili besplatno na spavanje jer nije bilo u blizini hotela. Hvala im! Sjećam se, pričali su mi kako su partizani ljude žive bacali ili gurali u jamu, a jedan je potegao onoga koji ga baca, gura u jamu: Idemo zajedno!

Prije nekoliko godina pričao sam u Čitluku jednom prijatelju da sam novu knjigu Hrvatsko kršćansko nazivlje posvetio „svom neviđenom ćaći Josi, bleiburškom mučeniku“, a on mi pokazao čovjeka, uglednog odvjetnika iz Mostara, koji je također bio ratno siroče poput mene, ali ih je bilo 50 u njegovu razredu. Ispričali su mi kako je u tom razredu bilo 52 učenika. Na roditeljski sastanak došlo je 50 hrvatskih udovica i jedan muškarac, otac dviju djevojčica blizanki. Ni ja nisam bio sam. Bilo nas je dosta.

Hodočašća hrvatskim mučenicima u Bleiburg i drugdje

Iako je Ozna i Udba budno čuvala Bleiburg kao mjesto zločina, neki su hrabri politički emigranti godine 1951. pojedinačno ili u manjim skupinama počeli hodočastiti u to zabranjeno hrvatsko svetište. Kažem svetište jer je posvećeno krvlju hrvatskih mučenika i Kristovom krvlju jer su vjernici članovi otajstvenog tijela Kristova.

Godine 1952. zaslugom svećenika Vilima Cecelje počela su i masovnija hodočašća na Beiburg.

Godine 1965. inozemni su Hrvati otkupili prvo zemljište na Bleiburškom polju (Libuškom polju), čime je ono postalo trajno mjesto okupljanja i odavanja počasti žrtvama. Godine 1987. podignut je spomenik s dvojezičnim natpisom.

Kao brucoš upoznao sam u Ulmu, u Njemačkoj, Iliju Abramovića, koji je doslovno hodočastio na Bleiburg noseći poput Krista teški križ u čast hrvatskim mučenicima. On je bio jedan od sudionika i organizatora koji su desetljećima neumorno radili na očuvanju sjećanja i podizanju spomen-obilježja žrtvama.

Nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj (22. travnja 1990.), nadmoćne pobjede dr. Franje Tuđmana i plebiscitarne odluke o stvaranju samostalne Hrvatske u svibnju 1990., organizirano je prvo domovinsko hodočašće na Bleiburg, na kojem sam i ja bio. Moju molitvu i suze ranjenog djeteta pred spomenikom poginulim hrvatskim vojnicima zabilježio je i objavio u Večernjem listu jedan novinar koji je tek čuo za Bleiburšku tragediju, pa piše takozvana kao da ne može vjerovati da bi „dobri Tito“ tako nešto dopustio ili zapovjedio.To me je hodočašće silno potreslo. Zbog velikog osjećajnog naboja nisam dugo išao na Bleiburg. Za 75. obljetnicu Bleiburške tragedije odlučio sam s prijateljem autobusom hodočastiti, ali mi se povisio tlak od uzbuđenja pa sam morao odustati od putovanja. Tada sam odlučio svoju knjigu Hrvatsko kršćansko nazivlje u nakladi Informativnog centra „Mir“, Međugorje posvetiti „svom neviđenom ćaći Josi, bleiburškom mučeniku“. To sam i učinio. Drugu bih knjigu, bude li objavljena, posvetio svim hrvatskim mučenicima.

Mile Mamić

Prilozi su emitirani na Radiopostaji „Mir“, Međugorje u svibnju 2026.