Osvrti i prikazi:Ivo Goldstein, Jasenovac, Fraktura i Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, Zaprešić - Jasenovac, 2018.

I dalje neriješeno i, prema mnogima, najkontroverznije pitanje suvremene hrvatske povijesti je logor Jasenovac. Unatoč postojanju mnogobrojne historiografske i druge literatura o jasenovačkom logoru, on je ostao jedna od najzamršenijih historiografskih tema koje treba propitivati i dopunjavati. Stoga je i svaki novi znanstveni napor i pristup dobrodošao.

Najnovija knjiga Ive Goldsteina Jasenovac, prema navodu na poleđini korica, je „prva znanstvena monografija" o logoru Jasenovac, „pisana akribično, odgovorno, bez ideoloških predrasuda, zadnjih namjera i politikantskih motiva". Prema tome, očito, riječ je o „kapitalnom djelu" hrvatske historiografije. Istraživanjem ustaških zločina počinjenih u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kao i razmjera zločina u logoru Jasenovac, Goldstein se, kako nam objašnjava u predgovoru svoje knjige, „bavi već dvadesetak godina". Dakle, knjiga Jasenovac rezultat je njegovih dosadašnjih znanstvenih napora.

Goldstein piše da je njegova knjiga o Jasenovcu knjiga o „paklu 20. stoljeća". Povjerava se čitatelju kako se, dok je iščitavao najvažnija sjećanja bivših logoraša (Berger, Ciliga, Jakovljević, Nikolić, Miliša, Miller, Nikolić, Riffer) o jasenovačkom logoru, sve više osjećao, ni manje ni više, nego poput Dantea, kojega „njegovi Vergiliji (više njih, ne jedan!) vode kroz čistilište i pakao i pomno opisuju ljude i njihove muke, živote i razloge zbog kojih su u tom paklu" (str. 34.). Dakle Goldstein, koji je i ranije iskazivao poetska nagnuća, osjeća se poput Dantea, što je pomalo i zabrinjavajuće. Red je vidjeti koji su to naglasci koje Goldstein-Dante iznosi u svojoj najnovijoj knjizi.

Prema Goldsteinu, „glavni i najiscrpni¬ji" objavljeni izvor za povijest jasenovačkog logora su tri knjige dokumenata koje je priredio Antun Miletić [Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945. Dokumenta, I-II1. Beograd-Jasenovac. 1986. i 1987.] (str. 30.). Tri knjige? Goldsteinu i recenzentima njegove knjige moram ipak došapnuti: četiri knjige, četiri (brojkom 4)! Kako Goldstein četvrtu Miletićevu zbirku dokumenata o logoru Jasenovac ne navodi ni u popisu literature (str. 811.), očito niti ne zna da ona postoji. Da me je priupitao mogao sam mu i posuditi: Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac [1941-1945. Dokumenta], IV (Jagodina, 2007.). Knjiga je vjerojatno poznata i Draganu Markoviću zvanom Palma, ali ne i Goldsteinu. Jer, Svetozarevo je tamo daleko.

Zapravo Goldstein u svojoj knjizi koristi literaturu u kojoj je spomenuta četvrta Miletićeva knjiga korištena, odnosno citirana (Nikica Barić, „Kozara 1942. - sudbina zarobljenika, civila i djece". Pilar, Časopis za društvene i humanističke studije, br. 22(2), Zagreb 2016.; Željko Krušelj, Zarobljenici paralelnih povijesti, Hrvatsko-srpska fronta na prijelazu stoljeća, Zagreb, 2018.). No, od toga da Goldstein navedeno primijeti i registrira, pa da ga to onda možda pokrene da navedenu knjigu nabavi i koristi - eh - pa nemojmo očekivati takvu sustavnost i upornost od čovjeka koji se, barem ponekad, osjeća kao Dante.

Goldstein na 781. stranici svoje knjige, prikazujući ozračje u Jugoslaviji, kada su sustavno iznošene znatno preuveličane brojke od 700.000 i više žrtava logora Jasenovac, navodi da su i tada „skrupulozni istraživači", poput Antuna Miletića, znali „održati distancu" i u uvjetima kada je bila „nemoguće slobodnije izraziti mišljenje". Tako je „skrupulozni" Miletić sredinom 1980-ih izjavio i objavio da nema pouzdanih izvora na temelju kojih bi se moglo utvrditi koliko je logoraša u Jasenovcu izgubilo živote i da se taj broj može samo procjenjivati na temelju parcijalno sačuvanih izvora. U vezi s ovime, objašnjava nam dalje Goldstein, Miletić je citirao izvore koji su, prema Goldsteinu, „svakom dobronamjernom čitatelju" trebali ukazati da je broj od 700.000 žrtava Jasenovca preuveličan [“Prilog proučavanju koncentracionog logora Jasenovac - Stara Gradiška (1941-1942)’’, u: Okrugli stol 21. travnja 1984. Materijali s rasprave, Spomen-područje Jasenovac, 1985., str. 18.-22].

Unatoč tome, priča nam dalje Goldstein, „skrupulozni" Miletić, nesretnik, bio je „objekt manipulacije", budući da je Vladimir Dedijer u predgovoru svoje knjige [Vatikan i Jasenovac. Dokumenti] iz 1987. zahvalio Miletiću, navodeći da je kroz njegovu knjigu, odnosno prethodno spomenutu prvu knjigu dokumenata o Jasenovcu, „progovorila patnja stotina hiljada ubijenih" (str. 781.).

No, tko zapravo manipulira? Dedijer nije manipulirao kad se zahvaljivao Miletiću, nego je pravi manipulator - Goldstein, koji je, u svojoj vlastitoj skrupuloznosti, „zaboravio" navesti što Miletić piše na stranici 38. prve knjige dokumenata Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945. - “Prema tome broj ukupno ubijenih na teritoriji tzv. NDH po različitim izvorima može se zasad ceniti samo na više stotina hiljada”, i što zatim jasno ponavlja i na stranici 42. - “U ustaškom koncentracionom logoru Jasenovac - Stara Gradiška od avgusta 1941. do maja 1945. prema proceni ubijeno je više stotina hiljada ljudi, žena i dece.” Goldstein ovo ili namjerno prešućuje ili premalo zna, a trebao bi znati znatno više, jer se logorom Jasenovac „bavi već dvadesetak godina” i napisao je o tom logoru „prvu znanstvenu monografiju”.

Neobično je to, jer kada Goldstein tvrdi da je Dedijer manipulirao Miletićem (str. 781.), Goldstein se u bilješci 171 (str. 929.), koja se odnosi na taj njegov navod, poziva na spomenutu knjigu Željka Krušelja (Zarobljenici paralelnih povijesti. Hrvatsko-srpska fronta na prijelazu stoljeća, str. 40.-42.), koji na tim stranicama svoje knjige piše i DanteGoldstein piše da je njegova knjiga o Jasenovcu knjiga o „paklu 20. stoljeća". Povjerava se čitatelju kako se, dok je iščitavao najvažnija sjećanja bivših logoraša (Berger, Ciliga, Jakovljević, Nikolić, Miliša, Miller, Nikolić, Riffer) o jasenovačkom logoru, sve više osjećao, ni manje ni više, nego poput Dantea, kojega „njegovi Vergiliji (više njih, ne jedan!) vode kroz čistilište i pakao i pomno opisuju ljude i njihove muke, živote i razloge zbog kojih su u tom paklu"donosi objašnjenja koja su potpuno suprotna onima koje donosi Goldstein. Dakle, ili je Goldstein strahovito brzoplet i sve je krivo shvatio, netočno protumačio i napisao, ili pak „skrupulozno” gura vodu na svoj mlin.

Nakon navedenog, možda ćemo našem Danteu, koji se skrupulozno bavi važnim temama, čak i oprostiti što pri tome ne vodi brigu o nekim osnovnim stvarima, kao što je uredno citiranje literature koju koristi. Upravo u navedenoj bilješci 171 (str. 929.) on citira „Bulajić, Vatikan i Jasenovac. dokumenti“. Pa valjda je autor navedene knjige Dedijer, a ne Bulajić?

Uz to, Miletićev članak na koji se Goldstein poziva, navodi „napamet”, netočno: „Prilog proučavanju koncentracionog logora Jasenovac Stara Gradiška (1941- 1945)“, u: Okrugli stol, 21. travnja 1984. godine, Spomen-područje Jasenovac, 1985., str. 18.-22. U popisu izvora i literature članak je naveden na str. 823. Ispravno bi bilo: „Prilog proučavanju koncentracionog logora Jasenovac - Stara Gradiška (1941-1942)“, u: Okrugli stol 21. travnja 1984. Materijali s rasprave, Spomen-područje Jasenovac, 1985.

Svakome imalo upućenijem jasno je da u sustavnom širenju ,jasenovačkoga mita” značajno mjesto zauzimaju upravo radovi Antuna Miletića, inače pukovnika bivše Jugoslavenske narodne armije, upornog i dugogodišnjeg zastupnika teze da je u logoru Jasenovac život izgubilo najmanje nekoliko stotina tisuća, pa i 700.000 osoba. Za Goldsteina je pak Miletić „skrupulozni istraživač” (str. 211., 781.), što će reći: (lat. scrupulosus) pretjerano točan, krajnje oprezan i savjestan. Za Goldsteina je očito skrupulozan svatko onaj koji potvrđuje njegove osobine.

Kada Goldstein na samom početku knjige zbrzano i zbrkano piše o tome kako je u Jugoslaviji postojala pretjerana brojka od 700.000 jasenovačkih žilava, on nam dalje krajnje mutno objašnjava da su „takvi narativi i općenita situacija“ u sredinama koje su stradale u „ustaškim i četničkim genocidnim akcijama” stvarale dojam da se ti zločini zanemaruju, namjerno zaboravljaju i da se o njima „ne smije govoriti i pisati”, budući da su tadašnje vlasti htjele prikazati naciste i fašiste kao „glavne zločince”, a „domaće kvislinge kao sekundarne aktere” (str. 28.). Dakle, prema Goldsteinu, s jedne strane znatno se pretjerivalo i lagalo o 700.000 žrtava logora Jasenovac, a s druge strane nije se smjelo govoriti o zločinima ustaša?

Sustavno i ozbiljno prikazati kako je u Jugoslaviji nastala brojka od 700.000 žrtava Jasenovca, kakav je u tom režimu općenito bio odnos prema žrtvama Drugoga svjetskoga rata — nažalost zaista zahtijeva skrupuloznost, zahtijeva rad, zahtijeva trud. Goldstein, kojem je pukovnik Miletić „skrupulozan”, umjesto toga će citirati književnika Miljenka Jergovića, koji je nekom prilikom naveo da je Auschwitz bio „strašno i posljednje mjesto”, da bi na temelju toga Goldstein zaključio da se Jasenovac od Auschwitza „razlikovao u malo elemenata” (str. 23). No, to kada Goldstein u svojoj knjizi parafrazira Jergovića podjednake je težine kao da ja u mojim historiografskim radovima parafraziran mišljenje dobitnice ugledne hrvatske književne nagrade Kiklop, Nives Zeljković Celzius. Naime, nije poznato da je Jergović autoritet za nacističke zločine i holokaust, kao i za relevantne sudove o Auschwitzu. Zar ne postoje za to ipak pozvaniji povjesničari i znanstvenici srodnih struka? Nakon što Goldstein citira Jergovića, Jergović dostojno odgovara, pa u zagrebačkom Jutarnjem listu od 20. studenoga 2018. ustvrđuje da je Goldsteinova knjiga: „Vrlo precizan, dokumentiran i do krajnje mjere objektiviziran portret najmarkantnijeg koncentracijskog logora u Europi sa zapovjedništvom koje nije bilo njemačko” (poveznica).

Što reći oko Goldsteina i Jergovića? Ja tebi vojvodo, ti meni serdare... Dinamični duo dobro se nadopunjuje...

Jergović navodi da je Goldsteinova knjiga vrlo precizna i dokumentirana. Pogledajmo kako to izgleda u stvarnosti. Tako nam Goldstein objašnjava da je „priča o leševima koji plivaju Savom" postupno postala jedna od najspominjanijih u „lepezi jasenovačkih strahota”, ona se širila usmenom predajom, pa je nakon vremena i „izgubila povijesnu uvjerljivost". No, educira nas Goldstein, o navedenom postoje „brojni dokumenti". Tako Goldstein piše da „22. lipnja 1942. Zapovjedništvo III. Domobranskog zbora sa sjedištem u Sarajevu izvještava kako ‘u posljednje vrijeme prima izvještaje od straža na mostovima da u zadnje vrijeme rijekom Savom plivaju leševi ljudi i životinja (...) ovi leševi zapinju za obalu i raspadaju se, okužujući okolinu.(str. 364.). No, Goldstein obmanjuje.

Navedeni citat odmah privlači pažnju. Zapovjedništvo III. domobranskog zbora u Sarajevu uopće nije obuhvaćalo dio NDH kroz koji je tekla rijeka Sava, što nas odmah upozorava da je potrebno vratiti se izvoru koji navodi Goldstein. A tu ćemo vidjeti koliko je on spreman iz arhivskih izvora citirati samo ono što mu odgovara kako bi potvrdio svoje tvrdnje. Zapravo je riječ o tome daj e Zapovjedništvo III. domobranskog zbora podređenim zapovjedništvima proslijedilo okružnicu Glavnog stožera Ministarstva hrvatskog domobranstva od 17. lipnja 1942. godine u kojoj je navedeno: „Zapovjedništvo II. domobranskog zbornog područja prima izvještaje od straža na mostovima, da u zadnje vrieme plivaju riekom Savom lješevi ljudi i životinja, među kojima ima odjevenih i u domobranske odore. Ovi Iješevi zapinju za obalu i razpadaju se, okužujući okolinu. Ovakav nečovječni i zlonamjerni postupak većinom neprijatelja države, kojim se šire zaraze, valja onemogućiti, zabranom bacanja Iješeva u rieke, nadzorom rieka i obala po upravnim i vojnim obhodnjama, te odredbom za hvatanje i zakapanjem Iješeva na mjestu, gdje su opaženi" (Hrvatski državni arhiv, Zagreb, Fond 1204, Zapovjedništvo 6. pješačke divizije. Taj. Broj: 3067/1942.).

Iz navedenog je razvidno Goldstein ili nije valjano savladao „zanat" povjesničara, znanstvenika, ili ne odolijeva patvorenju (falsificiranju, krivotvorenju) izvornika, u namjeri obmane.

Goldstein piše da je među ustašama „kružila maksima" kako bi „srpsko pitanje" trebalo riješiti po načelu „trećinu pobiti, trećinu iseliti, trećinu pokrstiti". Ona, piše dalje Goldstein, nije nikad zapisana u ustaškim programskim spisima, niti je zabilježena u tisku ili zakonskim odredbama NDH, ali - zaključuje Goldstein - nema nikakve dvojbe da je teror nad Srbima imao za cilj njezinu realizaciju. O tome, objašnjava nam Goldstein, „posredno svjedoče" razni izvori, čak i zapisi „vrlo informiranih suvremenika".

Tako Goldstein spominje specijalnog opunomoćenika Ministarstva vanjskih poslova Njemačkog Reicha za Balkan sa sjedištem u Beogradu Hermanna Neubachera (Sonderauftrag Südost 1940-45. Bericht eines fliegenden Diplomaten, Göttingen, 1956., str. 18.), koji bi, valjda, trebao biti relevantan izvor za teoriju o „trećinama". No, kao šlag na vrhu torte, Goldstein nas educira da ideja o „trećinama" nije originalna dosjetka Pavelića, ili nekog njegovog suradnika, nego je preuzeta od jednog savjetnika ruskog cara koji je tu zamisao oko 1880. godine predlagao za rješenje židovskog pitanja u Rusiji - pa Goldstein u svoj svojoj genijalnosti zaključuje da su tu izjavu ustaše „očito" negdje „pročitali i onda samo preuzeli" (str. 51.-52.). „Haпpocto нe мoгy дa вepyjeм“, rekao bi moj prijatelj iz Jagodine. Dakle, u nedostatku pouzdanih izvora Goldstein se poziva na „posredne izvore" i proglašava „očitim" ono što nije očito - dok se ne dokaže nekim ozbiljnim i provjerljivim izvorima - da su ustaše preuzele pojam o "trećinama” od savjetnika ruskog cara.

Goldstein u svojoj knjizi prežvakava tezu o „banalnosti zla" u Jasenovcu, ali je istovremeno u rukopisu vidljiva banalnost njegove površnosti i neznanja. Dok opširno piše i ponavlja o obespravljenosti i progonu Srba u NDH, i provođenju genocida nad njima, sasvim slučajno spominje da je sarajevski odvjetnik Sava Besarović 1942. bio „predstavnik Srba u Hrvatskom državnom saboru" (str. 582.). Kako je Besarović mogao biti predstavnik Srba u NDH, kad Srbi kao narod u njoj nisu priznati i službeno ne postoje, naziva ih se “grko-istočnjacima”, "pravoslavcima”. Tako, prema Goldsteinu, narod koji je u NDH izložen genocidu, ipak je imao svog predstavnika u Saboru.

Poglavnik Ante Pavelić je, na temelju Zakonske odredbe o Hrvatskom državnom saboru od 24. siječnja 1942., sazvao Hrvatski državni sabor 23. veljače 1942. Na temelju navedene Zakonske odredbe zastupnički mandat dodijeljen je članovima Hrvatskoga sabora iz 1918. i 1938., predstavnicima nacionalnih stranaka i ustaškim dužnosnicima, a u njega su pozvani osnivači i doživotni članovi Glavnog odbora bivše Hrvatske seljačke stranke, članovi vijeća bivše Hrvatske stranke prava izabrani 1919., doglavnici, poglavni pobočnici i povjerenici u Glavnome ustaškom stanu Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, kao i dvojica predstavnika Njemačke narodne skupine. Dakle, u Hrvatskom državnom saboru u vrijeme NDH, napominjem Goldsteinu, recenzentima njegove knjige i sličnim znalcima, nije bilo predstavnika Srba, a manjinski su bili jedino dva predstavnika Njemačke narodne skupine. Uz to, Goldsteinov navod da je Sava Besarović bio “predstavnik Srba u Hrvatskom državnom saboru”, osim što je priglup, zvuči i revizionistički.

Kada je Savu Besarovića proglasio predstavnikom Srba u Saboru NDH, zar nas onda treba čuditi kada Goldstein navodi da je okružnicu Organizatomog ureda Glavnog ustaškog stana od 20. svibnja 1942. sastavio „ministar Mladen Lorković" (str. 43-44), a zapravo je okružnicu potpisao Lorković, ali Blaž, kao upravni zapovjednik GUS-a. Recenzenti, gdje ste bili?

A kad je nevažno tko je Blaž, a tko Mladen Lorković, i oko ostalog se može biti fleksibilan. Tako se Goldstein opširno raspisao o slučaju sela Crkveni Bok nedaleko Sunje (str. 553.-555.). Ustaše iz Jasenovca su 13. listopada 1942. upali u sela Crkveni Bok, Ivanjski Bok i Strmen, pobili brojne stanovnike, opljačkali sela, a ostale Srbe odveli u Jasenovac, ali su oni kasnije pušteni. Goldstein navodi da je Maks Luburić „dvije godine kasnije” podnio izvještaj o ovom događaju (str. 554.). No, Luburić u izvještaju koji Goldstein spominje ne govori o događajima u Crkvenom Boku u listopadu 1942., nego o upadu ustaša u Crkveni Bok dvije godine kasnije, 27. kolovoza 1944., kad je to selo spaljeno, a mnogi stanovnici ubijeni ili odvedeni u logor. Dakle, da ne bi bilo zabune. Luburić ne izvještava o događaju iz listopada 1942,, kako to tvrdi Goldstein. Začudno, pa o tim događajima postoji opsežna literatura, - najmanje dvije knjige: Savo Skrobo, Ratni događaji i sjećanja, Općina Crkveni Bok u NOB-u 1941.-1945. (Sisak. 2012.) i Maja Kljajić Vejnović, Nikola D. Turajlić, U raljama genocida. Stradanja stanovništva Strmena, Crkvenog Boka i Ivanjskog Boka u XX vijeku (Beograd. 2017.). Dakle događaj iz 1944. godine stavljam u 1942. godinu. Možda i shvatim da sam pogriješio „dvije godine kasnije”. No, gdje su bili kompetentni recenzenti da na ovo ukažu Goldsteinu na vrijeme?

Kao što ne koristi literaturu o Crkvenom Boku, ne koristi Goldstein ni mnogo toga drugoga. Zašto Goldstein, kad piše o Srbima u NDH i odnosu ustaša prema pravoslavlju, ne koristi nezaobilaznu knjigu Veljka Đ. Đurića Ustaše i pravoslavlje, Hrvatske pravoslavna crkva (Beograd, 1989.), ili neke druge Đurićeve radove, slagao se ili ne s onime što u njima piše? Nije Goldstein u svojoj knjizi koristio niti knjigu Jovana Culibrka, Istoriografija holokausta u Jugoslaviji (Beograd, 2011.). No - kažem - dugačak je popis knjiga, zbornika, časopisa i radova kojima se Goldstein, u svome „skrupuloznom” pristupu, nije koristio i konzultirao ih, a ukratko rečeno trebao je, jer su za razumijevanje pitanja kojima se bavio relevantni.

Goldstein se u svojoj knjizi Jasenovac „očešao” o sve one koji ne misle i ne pišu kao on. Pri tome je samo dokazao vlastito skromno znanje, a i sklonost obmani. Tako pišući o posjetu poslanika Međunarodnog odbora Crvenog križa Julija Schmiedlina logorima Jasenovac i Stara Gradiška u ljeto 1944. mudruje, pa u bilješci 3 (str. 919.) navodi: „Možda Schmiedlin nije mogao znati, ali [Mario] Kevo je morao da je dr. Milo Bošković ubijen dva mjeseca i četiri dana nakon Schmiedlinova odlaska iz logora [Jasenovac], u rujnu 1944”. Nakon toga Goldstein komesarski spočitava Mariju Kevi da je „neznalica” i zamjera mu što koristi „nedopustivu revizionističku terminologiju”, nazivajući vlasti NDH „hrvatskim vlastima”. No, Mario Kevo je u svome članku “Posjet poslanika Međunarodnog odbora Crvenog križa logorima Jasenovac i Stara Gradiška u ljeto 1944.", Časopis za suvremenu povijest, br. 2, Zagreb 2008., a taj članak koristi i sam Goldstein, napisao jasno na str. 557. da je Bošković ubijen krajem rujna 1944. godine.

Usput, kad već cjepidlačim, nejasno je zašto Goldstein u svojoj knjizi, “prvoj znanstvenoj monografiji” o logoru Jasenovac, pisanoj "akribično” [(od akribija), što će reći: osobito brižljivo, pomno, točno, savjesno], Comite International de la Croix-Rouge (franc.) ili International Committee of the Red Cross (engl.) tako akribično naziva i „Međunarodni odbor Crvenog križa” (str. 455.) i „Međunarodna organizacija Crvenog križa” (str. 709.).

Goldstein piše da su se za vrijeme Jugoslavije o logoru Jasenovac i razmjerima ustaških zločina koristile „sugestivne metafore” o „povampirenim koljačima” i „sumanutim zločincima” (str. 28.). A kakve su Goldsteinove metafore? Piše o „bezočnim prijevarama” (str. 48.), „duboko nemoralnim zadacima” (str. 49.), „dnu pakla” (str. 567), itd. Ipak, ne može se reći da Goldstein piše o „povampirenim koljačima”, ipak je on skrupulozan, on piše samo o „koljačima”, „grupama koljača" i „teškim koljačima”. Bilo bi uputno da isti način izražavanja koristi i kad piše o komunističkim zločinima, i kad u tom kontekstu spominje Josipa Broza zvanog Tito. No, nasuprot prethodno spomenutim epitetima, Goldstein će komunistički sustavni i nemilosrdni obračun s neprijateljem u Hrvatskoj, i drugdje u Jugoslaviji, nakon Drugoga svjetskog rata nazvati samo „aberacijom" [lat. aberratio - skretanje s puta, pogreška sustava] (“Ivo Goldstein: Istinu o Jasenovcu zna svatko tko želi”).

Nerijetko za neke navode i podatke Goldstein ne donosi bilješke niti se poziva na izvore i literaturu, pa možemo samo nagađati odakle mu ono što navodi. Tako, pišući o „kozaračkoj ofenzivi” 1942. navodi: “Njemačko zapovjedništvo cijele akcije, ponajprije general [Friedrich] Stahl, pa i general [Edmund] Glaise von Horstenau, temeljem naredbe iz Berlina, snažno je inzistiralo na tome da se zdrave muškarce i žene šalje bez djece kao radnu snagu u [Njemački] Reich. Iako je to bilo protivno ustaškim planovima prema kojima je te ljude trebalo likvidirati, njemačka je volja bila provedena” (str. 550.-551.). Za ovu tvrdnju Goldstein nema nikakve izvore. Koja naredba iz Berlina, kada je i kome upućena, koje „snažno inzistiranje” i kod kojih predstavnika NDH, koji „ustaški planovi”? Gdje su izvori za sve što je naveo? Bojim se da je Goldstein sve navedeno izmaštao, iako ne mogu vjerovati, ali izvora za ove smione tvrdnje nije naveo. Kada se okrene stranica 900., na kojoj bi trebali biti izvori za navedeno, u bilješci 148 navodi se spomenuti članak Nikice Barića “Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece”, ali u tom članku nema ništa o „naredbi iz Berlina”, inzistiranju njemačkih generala kod predstavnika NDH i „ustaškim planovima”.

No, zapravo, Goldstein u svojoj knjizi često piše i tvrdi jedno, a u izvorima ili literaturi na koje se poziva u bilješkama stoji nešto sasvim drugo. Primjer za to je slučaj kad Goldstein raspravlja o mogućem broju Židova žrtava jasenovačkog logora. Pritom o istraživanjima procjeni Dragana Cvetkovića iz Muzeja žrtava genocida ustvrđuje: „Cvetkovićeva procjena već na prvi pogled ima slabosti, jer on procjenjuje da je u jasenovačkom logorskom kompleksu ubijeno oko 22.000 Židova, što nije moguće - po općim i višestruko potvrđenim istraživanjima jasenovačkih žrtava, među Židovima nije moglo biti više od 17.000“ (str. 790). U bilješci 203 na stranici 931. Goldstein, da bi potkrijepio navedenu tvrdnju, poziva se na: “Cvetković, Stradanje stanovništva NDH u logorima - numeričko određenje, [str.] 84; Cvetković, Jasenovac u sistemu stradanja civila u NDH, [str.] 76, 82; Geiger, Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Jasenovac, [str.] 231”.

Ne ulazeći ovom prigodom u raspravu o Cvetkovićevim, Goldsteinovim ili nekim drugim izračunima/procjenama o broju Židova žrtava logora Jasenovac - u navedenoj Goldsteinovoj tvrdnji točno je jedino: „što nije moguće“. Jer brojku, koju Goldstein pripisuje Cvetkoviću, od „oko 22.000 Židova", Cvetković nigdje ne navodi, niti ju je ikada navodio. Goldstein je to jednostavno izmislio. Cvetkovićev članak “Stradanje stanovništva NDH u logorima - numeričko određenje”, u zborniku radova Logori, zatvori i prisilni rad u Hrvatskoj/Jugoslaviji 1941.-1945./1945.- 1951. (Zagreb, 2010.), objavljen je na stranicama 41. do 56., a Goldstein upućuje na stranicu 84! U tom članku se ne spominje brojka od "oko 22.000 Židova”. Niti u članku “Jasenovac u sistemu stradanja civila u NDH - kvantitativna analiza (ili, ponovno o brojevima)”, objavljenom u Jasenovac. Zbornik radova Četvrte međunarodne konferencije o Jasenovcu (Banja Luka, 2007., str. 69.-82.), Cvetković uopće ne spominje „oko 22.000 Židova". Cvetković u svojim radovima donosi izračun/procjenu od 18.000 do 19.000 Židova žrtava logora Jasenovac, kako to i ja prenosim u članku “Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Jasenovac, 1941.-1945. (procjene, izračuni, popisi)”, objavljenom u Časopisu za suvremenu povijest, br. 2, Zagreb, 2013., na stranici 231, na koju u svojoj bilješci upućuje Goldstein. Uostalom, i u zborniku radova Jasenovac - manipulacije, kontroverze i povijesni revizionizam (JUSP Jasenovac, 2018.), u kojem i Goldstein ima prilog, Cvetković u članku “Koncentracijski logor Jasenovac i njegova uloga u uništavanju naroda NDH - izračun mogućeg broja žrtava na temelju djelomično revidiranog popisa iz 1964. godine” precizira svoj izračun/procjenu broja Židova žrtava logora Jasenovac na 17.926 do 19.076 (str. 193.. 195., 198., 201., 206.). Kad Goldstein u knjizi Jasenovac piše o žrtvama Srba u logoru Jasenovac, poziva se i na ovaj Cvetkovićev članak (str. 794., i bilješka 213 na str. 932.). Goldstein očito nije pozorno čitao, ili pak nije razumio što čita. Ili su posrijedi drugi razlozi? Rekli bi neki: „vrlo precizno", „akribično i odgovorno".

Što su ovdje, kao i kod mnogobrojnih drugih sličnih Goldsteinovih „umotvorina", radili recenzenti njegove knjige, te "prve znanstvene monografije” o logoru Jasenovac, teško je dokučiti. Dosta prostora posvetio je Goldstein u svojoj knjizi ustaškom prvaku Vladi Singeru (1908.-1943.) i četničkom vojvodi Pavlu Đurišiću (1909.-1945.), za koje navodi da su ubijeni u logoru Jasenovac, (str. 176., 186.-189., 199., 442., 444., 446., 454. i 436., 729.-731.) Kad je već tako, nije jasno zašto se Goldstein nije zapitao kako to da Singera i Đurišića više nema na popisu žrtava logora Jasenovac (i Stara Gradiška) Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac (vidjeti: http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284), ili su za JUSP Jasenovac žrtve logora Jasenovac (i Stara Gradiška) samo oni koji su “podobni”?

Uz to, bilo bi važno saznati kad je i tko je uklonio Singera i Đurišića s popisa jasenovačkih žrtava, po čijoj odluci i naređenju. Podsjećam - za svaki slučaj - u ne tako davno objavljenom žrtvoslovu JUSP- a „Jasenovac Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941.-1945., koji su priredili Jelka Smreka i Đorđe Mihovilović (Jasenovac, 2007.), za Singera je navedeno da je ubijen 1943. u logoru Stara Gradiška ili Jasenovac (str. 1510.), a za Đurišića da je ubijen u logoru Jasenovac 1945. (str. 444.).

Na početku svoje knjige Goldstein (str. 17.) navodi, pozivajući se na jasenovačkog uznika Iliju Jakovljevića (Konclogor na Savi, Zagreb. 1999., str. 19.), da u budućoj literaturi o ustaškim logorima „izmišljanja ne bi smjelo biti". Koliko se toga držao sam Goldstein, mislim da na temelju prethodno navedenog postaje prilično razvidno.

No, kada pomislite da je kraj, Goldstein kaže - drobilica! Nedugo prije objave njegove prve znanstvene i akribične knjige o Jasenovcu, Goldstein je u tjedniku Globus od 5. svibnja 2018. iznio spasonosnu ideju kojom je objasnio što se dogodilo s mnogobrojnim leševima jasenovačkih logora: „Na samom kraju rata, početkom travnja 1945., vratilo se nekoliko najviđenijih jasenovačkih koljača nakon dvije-dvije i pol godine u Jasenovac, jer su znali točno pozicije masovnih grobnica. Zapovijed je glasila da se 'tragovi grobova imaju uništiti po svaku cijenu’. U Gradini, na desnoj obali Save, tih je dana oko 500 logoraša 'spaljivalo leševe i kamufliralo masovne grobnice’. Na željeznim traverzama (koje su neki nazivali 'roštiljem’) leševi su spaljivani, pa je u grobnice vraćan pepeo. ‘Danima se crni dim zgarišta ljudskih ostataka dizao u nebo’, zapisali su svjedoci. Osim toga, iz Reicha su dovezeni strojevi koji su lomili kosti leševa. Kada su patolozi 1964. otvorili neke grobnice, ustanovili su kako su mnogi leševi već 'istrulili i raspali se’ te kako se ponegdje ‘ljudsko tkivo pretvorilo u sapunastu masu žućkasto-narančaste boje’. A što bi se našlo danas, 75 godina nakon zločina?” (Komisija za Jasenovac: Nova besmislena inicijativa šefice države).

Priču o navodnim posebnim strojevima iz Njemačkog Reicha kojima su u Jasenovcu lomili kosti leševa, usitnjavali ih, i tako prikrili zločin, Goldstein je ponovio 17. lipnja 2018. na Hrvatskoj televiziji, u emisiji Nedjeljom u 2, gostujući kod Aleksandra Stankovića. Koliko je tih strojeva (“drobilica kostiju”) bilo, i kada i kako im se izgubio svaki trag, Goldstein nije pojasnio.

Navedenim izjavama o drobilici Goldstein je uskovitlao široke narodne mase, kao i pažnju "poštene inteligencije”. Očekivalo se da će u svojoj prvoj znanstvenoj i akribično napisanoj knjizi konačno donijeti konkretne podatke o postojanju navedene njemačke drobilice u Jasenovcu. No, svi koji su to očekivali ostali su razočarani.

U samoj knjizi Goldstein je cijelu priču ponovno zakukuljio na novi način. Ponavlja da je Zapovjedništvo logora Jasenovac na kraju rata težilo prikriti tragove zločina i da se „tragovi grobova" moraju uništiti po svaku cijenu. Dalje nam objašnjava: „Iako neposrednih dokaza nema, način na koji su ustaše spaljivali leševe u Jasenovcu napadno je sličan metodi spaljivanja leševa koju su nacisti primjenjivali od 1941. (u Babin Jaru i drugdje u SSSR-u).“ Zatim Goldstein skrupulozno dodaje da su ustaše o uništavanju leševa „mogli učiti" i od pripadnika SS-divizije Prinz Eugen, budući da je među njima bilo i bivših čuvara u logoru Chelmno gdje su se primjenjivale takve metode, kao i od neke nejasno definirane „druge grupe“ Nijemaca koji su krajem 1943. i početkom 1944. spaljivali leševe u logoru Jajinci kraj Beograda (str. 726.-727.).

Nije teško doći do osnovnih podataka o Babin Jaru i kako su nacisti tamo uništavali tragove svojih zločina (vidjeti: Babi Yar). Također je lako doći do podataka o njemačkom stroju za drobljenje kostiju (vidjeti: Bone crushing machine). Taj se stroj na njemačkom jeziku zvao Knochenmühle. Također su dostupni i podatci o njemačkom logoru Chehnno (njemački: Vemichtungslager Kuimhof, u okupiranoj Poljskoj), primjerice vidjeti: Chełmno extermination camp.

Ne raspolaže Goldstein ni bilo kakvim konkretnim izvorima da su ustaše „mogli učiti" bilo što od pripadnika SS-divizije Prinz Eugen. No, bojim se, navedene tvrdnje Goldsteina mnogi će „objeručke prihvatiti", te uporno ponavljati, bez obzira na to što Goldstein za njih nema relevantnih izvora. Tako se Goldstein zapravo visoko pozicionirao u katalogu razno-raznih izmišljotina o logoru Jasenovac. No, ono za što Goldstein nema izvora, on će pronaći u svome umu. Dakle, spasonosna formula kojom se Goldstein, u pomanjkanju vjerodostojnih, pa i ikakvih, pokazatelja, koristi je jednostavna - ono čega nema moguće je izmaštati. Znanstveni pristup? Možda za Goldsteina!

I ova najnovija Goldsteinova knjiga, kao uostalom i sve njegove prethodne knjige, u razno-raznim sklonim mu medijima najavljivana je godinama unaprijed. Praćeno je njezino nastajanje i Goldsteinovi istraživački napori. Kao da je riječ o dugo iščekivanom muškom prvorođencu u kraljevskoj obitelji. Najavljivano je da će to biti najbolja knjiga o logoru Jasenovac i „zadnja riječ" o navedenoj temi. Sve je intenzivirano koji dan prije no što je dugo iščekivani prvorođenac ugledao svjetlo dana, i kad je Goldsteinova knjiga (“prva znanstvena monografija" o logoru Jasenovac) na sreću svih nas objavljena. Uslijedili su kako u takvoj prigodi i priliči - mnogobrojni neumjereni hvalospjevi.

U istraživanju žrtava logora Jasenovac i razmjera počinjenih zločina problem je najčešće ne samo pomanjkanje izvora i vjerodostojnih pokazatelja, nego i “dobre volje", a i "zdrave pameti" da se određena pitanja valjano obrade. U svojoj najnovijoj knjizi Jasenovac Goldstein nije pokazao ni “dobre volje”, niti “zdrave pameti”, naprotiv i dalje nas lobotomizira iskazujući sve osim spremnosti i sposobnosti znanstvenog pristupa.

Neposredno po objavljivanju Goldsteinove knjige Jasenovac, Robert Bajruši u Jutarnjem listu od 11. studenoga 2018. ustvrdio je: “Knjiga Ive Goldsteina najvažniji je publicistički naslov izdan ove godine u Hrvatskoj.” Rekli bi neki - to je i uputa da bi Goldsteinovu knjigu Jasenovac trebalo predložiti za barem jednu od prestižnih hrvatskih znanstvenih nagrada, a moguće je i kao novi poticaj za primanje Goldsteina u HAZU. Kada do takvog prijedloga dođe, u što ne sumnjam, spreman sam priložiti znatno opsežniji osvrt na ovu najnoviju Goldsteinovu knjigu, koji upravo pišem.

Dr. sc. Vladimir Geiger
Hrvatski institut za povijest, Zagreb
Hrvatski zatvorenik
hkv: prijepis prema PDF preslici