Roman Herzog o EU: ovako dalje više ne ide!
Na stranicama Amaca već je bilo tekstova koji su spominjali neporecivu činjenicu da europske demokracije, koje se sve temelje na slobodnim izborima, padaju kao snoplje pred nasrtajima eurobirokracije iz Bruxellesa. No ne samo to; one padaju bez riječi protesta. Europske parlamentarne demokracije sav svoj autoritet, moć i odgovornost za vlastitu državu bez i najmanjeg krzmanja daju u ruke Europskom Parlamentu koji je formalno izabran i koji jednako kako je formalno izabran, formalno vlada Europom. Iza njega stoji vijeće svemoćnih, Vijeće Europe, kojem Europski parlament služi kao kulisa bez koje se u današnjem "demokratskom" političkom okruženju ne može. Od jednostavne činjenice da vladajuće političke elite svoju vlast prenose na europsku birokraciju jer se tako rješavaju odgovornosti a zadržavaju sve što dolazi s vlašću, gotovo je nemoguće pobjeći. No, sam taj proces ipak je ponešto složeniji i ne da se svesti na par rečenica.
Kako bismo čitaocima Amaca približili što se i kako događa u ovome kolopletu rastakanja europske demokratske prakse, donosimo u prijevodu članak koji je napisao Anthony Coughlan, professor socijalne politike na Trinity koledžu u Dublinu. On je također sekretar organizacije koja se zove National Platform EU Research and Information Centre u Irskoj.
Prema statistici njemačkog ministarstva pravde, između 1998. i 2004. Njemačka je prihvatila 23,167 zakonskih akata od kojih je 18,917 europskog porijekla. To znači da je samo jedna petina prihvaćenih zakonskih akata domaća, odnosno ‘njemačka’.
Njemački predsjednik Roman Herzog u vezi toga je u intervjuu za list Welt am Sonntag rekao da je daleko najveći broj zakona koji su na snazi u Njemačkoj prihvaćen od strane europskog Vijeća ministara a ne njemačkog parlamenta…. Stoga treba postaviti pitanje je li Njemačka još uvijek država parlamentarne demokracije?
Iako se proporcija domaćih u odnosu na europske zakone razlikuje od države do države, može se sa sigurnošću reći da u svim državama znatno preko polovice zakona koji su na snazi došlo iz Bruxellesa. Pitanje Dr. Herzoga odnosi se dakle na sve europske države koje su članice EU - mogu li se one bez rezervi nazvati parlamentarnim demokracijama?
Na ovo pitanje odmah se nadovezuje jedno drugo, naime, zbog čega su nacionalni parlamenti s takvom spremnošću prihvatili mogućnost da se riješe svojih zakonodavnih ovlasti? Zašto su vlade i njihovi ministri i svi oni koji to žele postati a sjede u opoziciji veće desetljećima s takvom spremnošću prihvaćali prijenos ovlasti i moći s nacionalne razine na europsku iako je europske parlamente pretvorilo u prazne ljušture? Mislim da je jedino moguće objašnjenje ovoga procesa negdje u skladu s ovim tezama:
Kad ministar na nacionalnom nivou želi nešto provesti u djelo, potrebna mu je podrška premijera te također i ministra financija. Potrebna je i podrška parlamenta te implicite i biračkog tijela.
Prijenosom zakonodavnih ovlasti na supranacionalnu razinu Bruxellesa gdje zakone osmišljava 27 članova Vijeća ministara, već spomenuti ministar postaje članom oligarhije, najmoćnijeg komiteta zakonodavaca u povijesti, koji stvara zakone za pola milijarde stanovnika Europe. I što je najvažnije, tijela koje je kao grupu nemoguće smijeniti bez obzira što i kako radi.
Nacionalni parlamenti gube ovlasti sa svakim europskim sporazumom jer nemaju posljednju riječ u odlukama koje se donose. Istovremeno, pojedini ministri transformacijom iz članova izvršne vlasti na nacionalnoj razini u člana legislative na supranacionalnoj razini dobijaju ogromnu osobnu moć. Za nacionalne ministre koji u Bruxellesu djeluju uz članove ekskluzivnog Vijeća ministara vrlo brzo postane važnije biti "usklađen" s Vijećem nego se boriti za interese vlastitih birača kod kuće. Biti u nesuglasju s dominantnim stavovima u Vijeću ministara predstavlja rizik zadobijanja etikete "problematičnog tipa". Ministri pojedinih država sebe doživljavaju sve više kao sudionike u procesu izgradnje europske države; kao arhitekte super-države u nastajanju.
Kao takvi, oni svoju osnovnu dužnost vide u stvaranju ozračja u kojem biračka tijela pojedinih država poržavaju europski projekt integracije. Ovo je posebno privlačno ministrima iz manjih država. Istovremeno, kako se nacionalni ministri pretvaraju u supranacionalne zakonodavce, odmicanje političkih područja s nacionalne na europsku razinu oslobađa nacionalne birokrate koji se tom politikom bave od odgovornosti pred izabranim parlamentom vlastite države, za ono što rade.
Djelovanjem uz briselske birokrate, dok se stvaraju europski zakoni, raste moć nacionalnih ministara. O najvećem broju europskih zakona nikad se ne raspravlja na samom Vijeću ministara; oni zakonu samo daju pečat potvrde. Stvarna akcija u stvaranju europskih zakona odvija se između 300 potkomiteta i 3000 njihovih članova koji djeluju u pozadini Vijeća ministara i njegov su dio.
Europska integracija tako je postala ne samo proces kojim se europski narodi lišavaju nacionalne demokracije i nezavisnosti već je u svakoj državi članici integracija postala polagani državni udar vlade protiv vlastite zakonodavne elite i udar političara protiv javnosti koja ih je izabrala na položaje.
Europska integracija je oduzimajući moć tradicionalnim državnim ustanovama od nacionalne države ostavila samo ljušturu. Sve forme u kojima se javlja klasična eurposka demokracija; parlament, vlada, vrhovni sud i dalje postoje zadržavajući ta imena kako se građani ne bi odviše uzbuđivali oko svega. Njihove klasične funkcije, međutim, izmijenile su se.
Danas, njihova je osnovna uloga u prenošenju europskih zakona, izvršnih odluka i pravnih prosudbi. Sve to predstavlja proces kojim se europske nacionalne države neumoljivo melju i pretvaraju u visokocentraliziranu supranacionalnu federaciju.
To je razlog zbog kojeg će riječi bivšeg njemačkog predsjednika sigurno odjeknuti među razumnijim dijelom europske populacije. On je između ostalog rekao i ovo: Najveći broj stanovnika Europe ima fundamentalno pozitivan stav prema europskoj integraciji. Istovremeno, oni imaju utisak da je nešto pošlo krivim putem, da se stvara jedna netransparentna i složena institucija mamutskih dimenzija, posve odvojena od stvarnih problema, koja grabi sve više moći dok istovremeno mehanizmi demokratske kontrole nisu u stanju nadzirati ništa.
Ukratko, da tako dalje više ne ide.
Op.Ur.: Ne treba ni najmanje sumnjati da se članak ovakvog sadržaja nije pojavio niti se može pojaviti u uobičajeno slobodnim hrvatskim medijima. Za njih važe jednake pretpostavke kao i za političare, kako je već u tekstu i izneseno: bolje je 'surađivati' nego eliti stvarati probleme!
{mxc}