Srbija izvan igre 

Srbija je u srijedu u potpunosti odbacila plan UN-ova izaslanika Marttija Ahtisaarija za Kosovo. Takvu odluku poduprla je većina u srbijanskom parlamentu, i Tadić i Koštunica, kao i Šešeljevi radikali te Miloševićevi socijalisti, dok su protiv nje bili jedino liberali.

Analitičari drže da je takvim stajalištem Srbija zapravo vezala ruke svom pregovaračkom izaslanstvu koje uskoro u Beču počinje zadnji krug razgovora o Kosovu. Kompromis s albanskom stranom više nije moguć jer Srbija, kako je to obrazložio premijer Koštunica, neće prihvatiti nikakvo rješenje koje bi vodilo neovisnosti Kosova. Umjesto toga, u Beogradu i nadalje zagovaraju ono što zapravo nije moguće i odavno nije u igri - autonomiju Kosova nad kojim bi Srbija imala "krovni suverenitet".

Takvom politikom Beograd je zapravo poručio međunarodnoj zajednici, prije svega SAD-u i Europskoj uniji, da u Srbiji nema političara koji će staviti svoj potpis na bilo kakvo rješenje koje bi verificiralo odvajanje Kosova od Srbije. To znači da će na kraju svoju odluku u vezi s Kosovom morati donijeti Vijeće sigurnosti UN-a i nametnuti ga Beogradu.

U slučaju takvog raspleta srbijanski političari moći će reći svojim biračima da, eto, nitko od njih nije "prodao" Kosovo nego su im ga otele "velike sile". Doduše, u toj političkoj igri Beograd još računa na mogući veto Rusije u Vijeću sigurnosti s obzirom na to da je Moskva nekoliko puta ponovila kako neće podržati nikakvo rješenje za Kosovo o kojem se prethodno ne slože i Beograd i Priština.

No, bolji poznavatelji ruske politike upozoravaju kako Moskva u zadnje vrijeme vodi vrlo pragmatičnu politiku u kojoj se ponajprije brine za svoje interese. Tako je u vrijeme crnogorskog referenduma o neovisnosti Rusija podržavala opstanak državne zajednice Srbije i Crne Gore, ali se potom, na iznenađenje Beograda, vrlo brzo okrenula realnosti. Priznala je samostalnu Crnu Goru ranije nego što se to očekivalo i s njom uspostavila vrlo bliske političke, a posebice gospodarske odnose.

Slično je bilo i nedavno kada su uvedene sankcije Iranu zbog njegova nuklearnog programa. Rusija se dugo protivila tim sankcijama prije svega zbog svojih višemilijunskih poslova koje je imala s tom zemljom. Međutim, kada je na kraju većina u Vijeću sigurnosti odlučila uvesti sankcije Iranu, priključila im se i Rusija.

Kada je riječ o Srbiji i Kosovu, Rusija ima svoj interes vezan uz proruske pokrajine u Gruziji i Moldaviji. Eventualnu neovisnost Kosova iz Moskve pokušavaju predstaviti kao presedan temeljem kojeg bi onda Abhazija, Južna Osetija ili Pridnjestrovlje također mogle dobiti međunarodnu verifikaciju svoje faktičke neovisnosti. Stoga mnogi analitičari rusku potporu Srbiji glede Kosova zapravo tumače kao taktičku igru koja svoje rezultate treba polučiti ne na jugoistoku Europe, nego na postsovjetskom prostoru.

S obzirom na to, čini se da se službena Srbija svojom politikom prema Kosovu vodi unaprijed izgubljenu bitku. Vodeće političke snage u Beogradu se očito teško mire s novonastalim okolnostima u kojima se Srbija, nakon izgubljenih Miloševićevih ratova, vratila u svoje prirodne granice.

{mxc}