Divlji zapad

Sloboda za neoliberale znači neometanu mogućnost pojedinca da stječe materijalno bogatstvo i ne opterećuje se stanjem zajednice. Svaki čovjek za sebe. Ideal "divljega zapada" ili "nove granice". Na državi je samo da jamči da se pravila slobodne tržišne utakmice jednako primjenjuju. To, kažu, dovodi do najvećega gospodarskoga rasta na najzdravijim tržišnim temeljima, što ishodi boljitkom za sve. I zdravstvene usluge postaju tako bolje i šire dostupne, a mirovine veće jer si svaki pojedinac za mirovinsko ulaganje može izdvojiti veću svotu.

Vodeći primjer takve filozofije je SAD, "zemlja slobodnih i dom hrabrih", zemlja niskih poreza gdje je svakome onoliko dobro koliko si sam izbori. Najjače svjetsko gospodarstvo i tehnološki najnaprednija zemlja na svijetu. Pa zašto je onda Europa ne slijedi? U neoliberalnome modelu postoje ozbiljne rupe. Ako su niski porezi i neupletanje države jamstvo blagostanja, kako to da je po očekivanoj duljini života američko novorođenče na 38. mjestu na svijetu, iza kubanskoga (hrvatsko je na 68.)? Kako to da će prosječni danas rođeni Afroameričanin umrijeti prije istovremeno rođena prosječnoga Bangladešanina? Kako to da je, sa 6,37 mrtvorođenih na 1000 porođaja, gospodarski najrazvijeniji i tehnološki najnapredniji SAD na 42. mjestu na svijetu, tek mjesto ispred Hrvatske (6,6), a ponovno iza Kube (6,04), prosjeka EU (4,8), sjeverne susjede Kanade (4,63) ili "prve balkanske članice EU", kako ju je nazvao Javier Solana, Slovenije (4,35)? Prvi je Singapur (2,3), a druga, prva u Europi, Švedska (2,76).

Kako to da je, prema konkurentnosti gospodarstva, SAD tek na šestome mjestu na svijetu (Hrvatska je na 51.), dok su zemlje s vrlo visokim porezima i izdvajanjima za dobrobit zajednice Finska, Švedska i Danska, na drugom, trećem i četvrtom (prva je Švicarska)? Ne bi li one trebale biti negdje pri dnu popisa? Kako to da je zemlja s najvećim državnim aparatom u EU i, uz Švedsku, najvećim poreznim opterećenjem, Belgija, konkurentnija od neoliberalima bliže Irske, a da je njezina pokrajina Flandrija, iako mora pomagati gospodarski znatno nerazvijeniju Valoniju, najproizvodnija europska regija? Prema neoliberalima, očekivalo bi se da je upravo u SAD-u gospodarstvo najkonkurentnije i najproizvodnije, a u Švedskoj u lošemu stanju, da su američke zdravstvene usluge najkvalitetnije i najdostupnije, a pučanstvo najzdravije i najdugovječnije.

U EU bi to, prema istoj teoriji, vrijedilo za neoliberalnome idealu najbliže Ujedinjeno Kraljevstvo. Ipak, Britanci se sve više liječe upravo u Belgiji, koja, za neoliberale posve neočekivano, ima jedan od najbolje ustrojenih zdravstvenih sustava u Europi. Najbolji je u Francuskoj, ponovno posve u opreci s tvrdnjama neoliberala, prema kojima je, zbog vrlo darežljiva društvenoga sustava, francusko gospodarstvo na rubu propasti. Prof. Jeremy Rifkin, koji u knjizi "Europski san" objašnjava zašto je europski model nadmoćan američkome, upozorava da za gospodarski rast u SAD-u nije zaslužan neoliberalni sustav, nego snažno poticanje zaduživanja stanovništva, kako masovnom podjelom kreditnih kartica, tako odobravanjem kredita i onima koji ih teško mogu vraćati.

Za potonje su čak izmišljeni tzv. drugorazredni stambeni krediti, s višom kamatom i težim uvjetima, kao da se iz siromaha želi iscrpsti i posljednji cent, te ih, kad ih više ne mogu nastaviti otplaćivati, baciti na ulicu, u kartonske kutije pod mostove, u siromaštvo u kojemu živi čak petina pučanstva gospodarski najrazvijenije i tehnološki najnaprednije zemlje na svijetu. Taj je kreditni sustav upravo propao, pa je Europska središnja banka, da spriječi prelijevanje minusa preko Atlantika, u novčarski sustav eurozone morala ubaciti dvjestotinjak milijarda eura.

Koliko bi se moglo tolikim novcem učiniti za opće dobro! Prosječan Amerikanac, ističe Rifkin, danas ne samo da nema ušteđevine nego je u dugovima. U dugovima je i državni proračun, zamalo trećinu BDP-a. Dok je prethodna demokratska uprava, manje neoliberalna od sadašnje republikanske, proračun izvukla iz tristotinjak milijarda dolara dubokoga minusa, republikanci su ga ponovno gurnuli u ponor. Očito je europska "država blagostanja", koju je još 1883. počeo graditi Otto von Bismarck, ne samo pravednija nego i uspješnija od neoliberalnoga modela. Ni u Hrvatskoj vlast ne bi smjela gospodarstvo prepustiti samo sebi. Ali ni oporezivati imovinu, osim najbogatijih, jer bi i Hrvati, poput Britanaca, da plate porez, morali prodavati stanove i završavati u još većemu siromaštvu.

Stojan de Prato
Večernji list

{mxc} 

Uto, 24-11-2020, 22:10:45

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.