Nakon zadnjeg posjeta Ive Sanadera Velikoj Britaniji, gdje je koliko se zna doletio jedino da bi studentima u Oxfordu održao predavanje u kojem se pohvalio kako je upravo on zaslužan da je hrvatski nacionalizam sveden na minimum, uslijedio je niz negativnih reakcija u javnosti. Na našem portalu, primjerice, osim što smo se sami osvrnuli na Sanaderov istup prenijeli smo i komentar Milana Ivkošića iz Večernjeg lista na tu temu. Kao svojevrstan odgovor na ove kritike u današnjem Vjesniku objavljen je preko više od pola strane tekst gost komentatora Davora Gjenera "Zašto nacionalizam gubi dah?". Gjenero na početku komentara nalazi kako je istup Ive Sanadera izazvao "ogorčen gnjev dijela hrvatskih radikalnih medija i marginalnih političkih organizacija", dok komentar zaključuje riječima: "Hrvatska je u proteklim godinama napravila golem politički skok, pred njom se otvaraju nova politička pitanja, politika se profesionalizira i političko odlučivanje postaje sve složenijim. Sada oni koji nemaju znanja potrebnih za sudjelovanje u takvoj nacionalnoj politici i ne mogu drugo nego zagovarati isprazni nacionalistički populizam, a one dorasle danas aktualnima političkim pitanjima optuživati za izdaju nacionalnih interesa.". Mi bi primijetiti da s takvim saveznicima kao što je Davor Gjenero, Ivi Sanaderu neprijatelji ni ne trebaju. A katastrofa u koju srlja HDZ vodeći ovakvu politiku nažalost ne će se samo odraziti na tu stranku, već će dovesti na vlast one koji su hrvatsku samostalnost 2000. godine bacili na koljena, a što će tek u sljedećem mandatu učiniti nije posebno teško predvidjeti. (mm)

Zašto nacionalizam gubi dah?

U dvije-tri rečenice hrvatskoga premijera na predavanju na prestižnom oxfordskom sveučilištu o tome kako je nacionalizam u našem dijelu Europe još uvijek jak, ali ne i u Hrvatskoj, gdje je on (pogotovu u mandatu sadašnje administracije) sveden na minimum, forumu, kojemu se obraćao, bile su precizno ocrtane demokratske reforme što su obilježile proteklih nekoliko godina izgradnje i konsolidacije demokratskih institucija u Hrvatskoj. One su, međutim, izazvale ogorčen gnjev dijela hrvatskih radikalnih medija i marginalnih političkih organizacija.

Kad se govori o nacionalizmu, radi se o dvoznačnom pojmu. Riječ je o jednoj od najsnažnijih ideologija u povijesti koja ima svoju demokratsku inačicu - uspostavljanjem nacionalne države i izgradnjom njenih demokratskih institucija želi se stvoriti okvir za razvoj kolektivnog identiteta i vrijednosti, ali i instrumentarij za zaštitu ljudskih prava svakoga pripadnika društva. Međutim, kad je suverena nacionalna država već uspostavljena, pojmom nacionalizam podrazumijeva se oblik državne nacionalne politike, koja može dobiti i totalitarni ili autoritarni karakter, ali obično znači i zahtjeve da se država, s jedne strane, organizira kao nacionalno homogena (dakle, da se iz nje istisnu manjine), a s druge strane da se ona tako proširi da bi obuhvatila sve pripadnike nacionalne zajednice.

Onaj prvi "nacionalistički" posao u Hrvatskoj je obavljen devedesetih godina kad je bila uspostavljena suverena država - ustavno definirana i kao nacionalna, a efikasno potiskivanje koncepata onoga drugog nacionalizma (zaštita manjinskih prava, jasno ustrajanje na državnim granicama kao međunarodno-pravno zajamčenoj činjenici i poštivanje cjelovitosti susjednih država) ono je što je Hrvatsku izdvojilo iz nestabilnoga susjedstva i učinilo je "uspješnim igračem u Europi i važnom europskom državom« (kako kaže Chris Patten).

I dok je u vrijeme kad nacionalna država još nije bila uspostavljena ili do kraja obranjena bilo teško ne biti nacionalistom (u onom prvom značenju te riječi), nakon uspostave demokratskih institucija nacionalizam postaje ili besmislenim ili se njime nudi jeftin populizam iza kojega se zapravo krije namjera izigravanja demokratskih procedura i ograničavanja ili otklanjanja demokratskih institucija, uz istodobno zatezanje međunarodnih odnosa.

Hrvatska polako postiže i to da se od onih koji se smatraju predstavnicima desnog dijela političkog spektra, konzervativcima ili demokršćanima, ne očekuje da zastupaju nacionalistički svjetonazor, već da ustraju na načelima suvereniteta (suverenost je pojam proizašao iz konzervativne političke filozofije), vladavine prava i poštovanja tradicije. Konzervativci će, slično liberalima, zagovarati i slobodu poduzetništva i stvaranje povoljne investicijske klime, a pogodovanje stvaranju uzlaznoga gospodarskog ciklusa za konzervativce je i temelj socijalne politike.

Liberali, pak, insistiraju na individualnim slobodama, racionalnosti političkog odlučivanja, na tome da obvezuju samo onaj zakon ili druga odluka vladajućih oko kojih postoji društveni konsenzus. Za njih je pravo vlasništva jamstvo individualnih sloboda i autonomije pojedinca, a temeljni je zadatak države svakomu osigurati ravnopravnu startnu poziciju.

Liberalizam ima i svoju "socijalnu crtu", pa liberali smatraju da samim pripadanjem društvu svakomu pojedincu pripada određeni udio u društvenom dobru (otuda je proizašao i koncept općeg prava glasa).

Za razliku od liberala i konzervativaca, socijaldemokrati su skloniji redistributivnoj funkciji države, većem oporezivanju i socijalnim transferima, ali i daleko većoj ulozi države kao pokretača gospodarskoga rasta. Za razliku od liberalnog koncepta socijalne države, koji se zasniva na odgovornosti pojedinca za vlastitu egzistenciju uz obvezu države da svima osigura jednake šanse, socijaldemokratski je koncept sklon podruštvljavanju (socijalizaciji) odgovornosti, pa bi država svakomu svom elanu trebala zajamčiti temeljnu socijalnu sigurnost.

Promotrimo li danas predizborna polazišta političkih stranaka, vidjet ćemo kako su one daleko preciznije nego li prije ijednih dosadašnjih izbora. Ako i ne bismo znali tko je tko, jasno bismo prepoznali daje HDZ demokršćanska, HNS liberalna, a SDP socijaldemokratska stranka. Na osnovi toga možemo znati kakve će biti njihove politike budemo li im povjerili svoj glas i budu li sudjelovale u budućoj parlamentarnoj većini i formirale izvršnu vlast.

Za razliku od zemalja u susjedstvu, u kojima se odlučne političke bitke prilikom sklapanja koalicija vode oko dominacije nad tajnim službama, vojskom i policijom, dakle, službama koje su predmet interesa "nacionalista", u Hrvatskoj su ključni interesi resori financija (oporezivanje ili neoporezivanje kapitalne dobiti), gospodarstva (stvaranje povoljne poduzetničke klime ili državni intervencionizam) i socijalne politike ("schumpeterijanska" ili "keynesijanska" država).

Hrvatska je u proteklim godinama napravila golem politički skok, pred njom se otvaraju nova politička pitanja, politika se profesionalizira i političko odlučivanje postaje sve složenijim. Sada oni koji nemaju znanja potrebnih za sudjelovanje u takvoj nacionalnoj politici i ne mogu drugo nego zagovarati isprazni nacionalistički populizam, a one dorasle danas aktualnima političkim pitanjima optuživati za izdaju nacionalnih interesa.

Davor Gjenero
Vjesnik

{mxc}