Nedavno je u Sloveniji izražena želja da Međunarodni sud pravde u Den Haagu riješi hrvatsko-slovenski granični spor poštivanjem povijesnih granica. U deželi se govori i o "povijesnom dugu" Hrvatske Sloveniji. O čemu se radi?
Država, da bi postojala kao valjana tvorevina u međunarodnoj zajednici, mora imati teritorij, vlast i stanovništvo. U našoj pravnoj literaturi akademik Juraj Andrassy navodi i četvrti element, sposobnost ponašanja prema pravilima međunarodnoga prava, ali to gledište nije općenito prihvaćeno u svjetskoj doktrini. Državni teritorij mora biti omeđen granicama tako da se točno zna dokle dopire najviša vlast prema unutra (nad svim fizičkim i pravnim osobama i stvarima) i prema vani (u odnosu na druge države), koja se obično definira kao državna suverenost.
Novonastala država granice može naslijediti (od prijašnje države koja se raspala ili je jednostavno nestala) ili ih utvrditi.
Međudržavne granice sa susjednim državama uvijek se definiraju međunarodnim ugovorima. Jednostrano (najčešće zakonom) utvrđuju se jedino morske granice u smjeru pučine, ako je, primjerice, država oceanska pa nema sučeljena susjeda.
|
Jako je čudno da na nepodnošljivu buku profesionalnih trovača hrvatsko-slovenskih odnosa ne reagira Bruxelles |
UN-a o pravu mora iz 1982., jer su se uz taj moderan međunarodni ugovor vezale gotovo sve obalne države u svijetu (trenutačno ih ima 125), među njima Hrvatska i Slovenija.
Državni akti o poštivanju zatečenih granica - Na dan osamostaljenja države Hrvatske, 25. lipnja 1991., u Hrvatskome saboru je donesena Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske u kojoj se kaže: "Državne granice Republike Hrvatske su međunarodno priznate državne granice dosadašnje SFRJ u dijelu u kojemu se odnose na Republiku Hrvatsku, te granice između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore u okviru dosadašnje SFRJ".
Ako je riječ o našim sjevernim susjedima, u slovenskome Državnom zboru (parlamentu) je istoga dana, 25. lipnja 1991., donesena Temeljna ustavna listina o samostojnosti in neodvisnosti u kojoj je istaknuto, među ostalim, da je državna granica Republike Slovenije "granica između Republike Slovenije i Republike Hrvatske u okviru dosadašnje SFRJ".
Obje države, Hrvatska i Slovenija, izjavile su da nemaju nikakvih teritorijalnih pretenzija ni međusobno ni prema susjedima.
Arbitražna komisija Konferencije o miru u Jugoslaviji, poznata pod nazivom "Badinterova komisija" (prema predsjedniku te komisije francuskom pravniku Robertu Badinteru), koja je bila osnovana krajem 1991. radi rješavanja pravnih pitanja vezanih uz raspad Jugoslavije, u mišljenju o međunarodnome priznanju Slovenije 11. siječnja 1992. posebice je istaknula da Republika Slovenija "nema nikakvih teritorijalnih sporova s državama ili republikama s kojima graniči (Hrvatskom)".
Na temelju tih dokumenata o konstituiranju samostalnih i neovisnih država Hrvatske i Slovenije, kopnene granice između naše dvije zemlje nisu isključivo ni povijesne, ni katastarske, ni prirodne, ni upravne, već one koje su zatečene na dan stjecanja samostalnosti i neovisnosti, 25. lipnja 1991. A to su, na nekim područjima, granice koje datiraju još od X., XIII. i XVI. stoljeća. U Istri su, pak, granice povučene poštivanjem etničkog načela krajem Drugoga svjetskog rata i nakon toga rata (1944., 1945.-46., 1954., 1956.). Morsku državnu granicu, koja u SFRJ nije bila jasno i precizno ustanovljena, valja tek utvrditi.
Mišljenja Badinterove komisije - Prilikom razdruživanja nekadašnjih republika članica jugoslavenske federacije (SFRJ) i proglašenja novih država, bilo je različitih mišljenja o razgraničenju i ustanovljivanju međudržavnih granica. Republika Srbija bila je postavila službeno pitanje Peteru Carringtonu, bivšem glavnom tajniku NATO-a koji je predsjedavao Konferencijom o miru u Jugoslaviji: "Mogu li se unutarnje crte razgraničenja između Hrvatske i Srbije s jedne strane, te Srbije i Bosne i Hercegovine s druge, smatrati granicama u smislu međunarodnoga prava?" Drugim riječima, jesu li granice između nekadašnjih jugoslavenskih republika međudržavne (nakon što su te republike proglasile samostalnost i neovisnost), a to znači konačne i nepovrjedive, ili su administrativne, privremene, pa se mogu mijenjati i nanovo utvrđivati? Pitanje je Carrington uputio Robertu Badinteru, pa je Arbitražna komisija Konferencije o miru u Jugoslaviji odgovorila (11. siječnja 1992.) da su te granice međudržavne, "zaštićene međunarodnim pravom" (jedno od temeljnih načela međunarodnoga prava jest obveza poštivanja granica i teritorijalne cjelovitosti država). Kazano je također da se mogu mijenjati jedino "slobodnim i međusobnim sporazumom" te da promjene granica silom "ne će proizvesti nikakve pravne učinke". Te su konstatacije srušile plan ondašnje srpske političke i državne elite o stvaranju - na ruševinama nekadašnje Jugoslavije - velike srpske države. Željelo se u tu novu srpsku državu uključiti i područja Hrvatske prekrajanjem granica, vojnom okupacijom, potom referendumom na okupiranim područjima. Podsjetit ću da je krajem 1991. oko 27 posto hrvatskoga državnog teritorija bilo okupirano postrojbama Jugoslavenske armije, naoružanim pobunjenicama u "krajinama", dobrovoljcima i paravojnim jedinicama iz Srbije i Crne Gore.
|
Da je kojim slučajem ostvaren neutralni Slobodni teritorij trsta u režiji UN-a, Slovenija ne bi imala izlaz na more |
|
Hrvatska realistična stajališta
U Hrvatskoj službenih zahtjeva za osvježavanjem povijesnih granica nije bilo. Nema ih ni danas. Ideja o povijesnim granicama nije zanemarena samo zbog toga što u sastavu hrvatskih zemalja 1918. - koje su, vidjeli smo, sezale gotovo do Beograda i Bara - nije bilo Istre, Međimurja, nejasan je bio status Rijeke i dr., već zbog niza složenih ili zamršenih pitanja o kojima bi bilo vrlo teško postići konsenzus novih država (npr. kako tretirati područja Države Slovenaca, Hrvata i Srba iz 29. listopada 1918.). U Europi spominjanje povijesnih granica izaziva ospice svima koji znaju kako su krojene neke državne granice nakon velikih ratova 1914.-18. i 1939.-45. VVinston Churchill u svojim memoarima Drugi svjetski rat navodi da je oko 8 milijuna Nijemaca protjerano iz područja na zapadu koja su poslije 1945. pripala Poljskoj, a Poljaci su morali masovno napuštati istočne dijelove na koje se spustio ondašnji Sovjetski Savez. To je, dakako, samo jedan, istina drastičan primjer. A ima ih još. Sve to zaboravljaju slovenski ekstremisti koji na Hrvatskoj televiziji i u hrvatskim novinama drsko izlažu zahtjeve za hrvatsko-slovenskim granicama u Savudriji iz 1910., na rijeci Mirni (južnoj granici Slobodnoga Teritorija Trsta, odnosno Zone B), pa čak i kod grada Rijeke. Na žalost, među protagonistima posezanja za hrvatskim državnim teritorijem su i pojedini prvaci političkih stranaka zastupljeni u slovenskome Parlamentu. Pravo je čudo da ih slovenska demokratska javnost nije stavila u kut. A još je čudnije kako je na tu nepodnošljivu buku profesionalnih trovača hrvatsko-slovenskih odnosa gluh i mutav Bruxelles. |
koja je, među ostalim, imala svoje državno područje do granica s Grčkom i Albanijom, jer u to vrijeme Makedonije kao države nije bilo, a Kosovo nije imalo autonomiju. Smetnuli su, međutim, s uma da su, primjerice, granice hrvatskih zemalja 1. prosinca 1918. sezale do Zemuna u Srbiji (ispravama 1 718. u hrvatski prostor ušao je cijeli Srijem) i u Crnoj Gori do Bara (na Berlinskom kongresu 1878. nekadašnjem području Dalmacije dodano je područje južno od Budve do blizine Bara). Na jednoj strani javljali su se teritorijalni plusevi, na drugoj minusi, koje nakon burnih povijesnih i društvenih zbivanja tijekom XX. stoljeća nije moguće ni izjednačiti ni eliminirati.
Beogradski prijedlozi o povijesnim granicama zbog toga nisu čak ni u Srbiji uzimani ozbiljno.
Vraćanje nekakvog "moralnog duga" - Valja nam se osvrnuti i na nekakav "moralni dug" Hrvatske Sloveniji, pod kojim čak i neki ozbiljni slovenski političari razumijevaju "dug" nastao poslije razgraničenja između bivše Jugoslavije i Italije nakon Drugoga svjetskog rata. To je razgraničenje ostvareno, čuje se u Ljubljani, na "načelu nacionalne ravnoteže". Željelo se u Vijeću ministara pet velikih sila pobjednica u Drugome svjetskom ratu 1945.-46. i na mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. da broj Jugoslavena koji će nakon razgraničenja ostati u Italiji bude jednak broju Talijana u Jugoslaviji. Budući da je pretežan broj Talijana živio u hrvatskome dijelu Istre, a relativno mali broj Hrvata u spornim područjima koji su pripali Italiji, u deželi misle da su cijenu platiti Slovenci. Tako je, vele, Hrvatska dobila područje do Pule. l sada je red da "moralni dug" vrati prepuštanjem Sloveniji dijela vlastitoga teritorija.
Naravno, povijesne činjenice i podatci su drugačiji. Podsjetit ću samo na jednu činjenicu koja kazuje koliko je bio složen splet povijesnih, političkih, vojnih i ideoloških okolnosti neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata: da je kojim slučajem ostvaren neutralni Slobodni Teritorij Trsta (577) pod egidom Vijeća sigurnosti UN-a, koji je bio detaljno utvrđen Mirovnim ugovoru s Italijom 10. veljače 1947. (potpisala ga je i ratificirala, među ostalim, ondašnja Jugoslavija), Slovenija ne bi imala izlaz na more.
Zalaženjem u različite subjektivne povijesne interpretacije i reminiscencije samo se zapliću međudržavni hrvatsko-slovenski odnosi, bez ikakvih izgleda da će se na osnovi umjetno iskonstruiranih rasprava izmijeniti naslijeđena granica.
Slovenski premijer Janša je nedavno povukao državnički potez: složio se da hrvatsko-slovenski granični spor riješi Međunarodni sud pravde u Den Haagu. Taj Sud nije ni prohrvatski ni antislovenski, i obratno. U presudi toga Suda ne će biti proglašeni pobjednici ni pobijeđeni. Sud će povući sporne dijelove granice onako kako su se razgraničile sve države u svijetu. Ako premijer Janša uspije odoljeti nezadovoljnicima ražalostit će i hrvatske i slovenske "zmage", ali će istinski obradovati građane: uklonit će se spor koji godinama nepotrebno opterećuje odnose između dvije prijateljske susjedne države.
Davorin Rudolf
Fokus
{mxc}
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
