Sve ispočetka

Iz Glasa Koncila, koji u povodu Velike Gospe izlazi kao dvobroj, prenosimo komentar Ivana Miklenića o izjavama koje su u povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti došle od strane najviših čelnika Republike Srbije i predstavnika Srba u Hrvatskoj. Autor naglašava da su te izjave, koje počivaju na lažnom prikazivanju događaja od prije dvanaest godina, duboko iritirajuće za Hrvate. Može se dodati kako te izjave osim što vrijeđaju, nisu nimalo bezazlene budući da dolaze usklađeno i od predstavnika hrvatskih Srba i od vodstva Republike Srbije. Njihova je namjera početak stvaranja novog mita o "progonu" i "etničkom čišćenju" hrvatskih Srba, čemu suđenje u Haagu trojici hrvatskih generala treba pružiti međunarodno-pravnu podlogu. A kako na ovakvu velikosrpsku politiku opet, kao i prije dolaska Tuđmana na vlast, nema jasnog odgovora iz Hrvatske, stvari mogu ići samo na gorje.

Naime, nema sumnje kako bi reakcije hrvatskih čelnika trebala biti mnogo snažnije i izravnije, posebice prema predstavnicima Srba u Hrvatskoj, čija najveća stranka, SNV, sudjeluje u koaliciji koja sačinjava Vladu Republike Hrvatske. Mlak odnos hrvatske službene politike prema Republici Srbiji vidljiv je na svakom koraku, i primjerice, doveo je do toga da se već godinama pregovara o rasvjetljavanju sudbine nestalih, povratku ukradene imovine koja uključuje dokumentarnu građu, umjetnine, pa sve do lipicanera. Što se same akcije Oluja tiče, reakcije čelnika Republike Srbije ne trebaju nikoga više čuditi, budući da je tamo najjača politička stranka ona četnička (SRS), i da je četnički pokret u potpunosti rehabilitiran i izjednačen s partizanskim.

Ne bi li i predstavnici Srba u Hrvatskoj i pripadnici srpske manjine trebali raditi na suživotu Hrvata i Srba u Hrvatskoj? Ne bi li trebali dokazati svoju vjerodostojnost i odanost svojoj domovini, Republici Hrvatskoj, primjerice tako da javno i jasno kažu pod kojim su okolnostima se srpsko stanovništvo dalo u zbjeg prije i tijekom Oluje (sa svom pokretnom imovinom)? Jedino takav čin doprinio bi boljem odnosu Hrvata i Srba u Hrvatskoj. A izjave i ponašanje čelnika hrvatskih Srba sigurno nisu na tom tragu. Naprotiv.

D. J. L. 

Slaveći u nedjelju 5. kolovoza Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Hrvatska se spomenula 12. obljetnice vojno-redarstvene akcije nazvane »Oluja« kojom je oslobođen velik dio hrvatskih okupiranih područja, a tom slavlju nisu se ni ove godine pridružili vodeći političari Srba u Hrvatskoj, čak ni oni koji su kao koalicijski partneri dio aktualne hrvatske državne vlasti. Jedan od vodećih predstavnika Srba u Hrvatskoj uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti - kako prenosi Jutarnji list od 3. kolovoza - postavio je čak pitanje: »Slavi li se egzodus Srba?« On je također - kako objavljuje Novi list od 3. kolovoza - izjavio da »što se tiče Srba u Hrvatskoj na lokalnoj razini, obilježavamo mjesta stradanja srpskih civila u Oluji i nakon nje i to ćemo nastaviti činiti na svim mjestima za koje imamo razloga«. Najavio je također, prema Novome listu: »Odredit ćemo dan kojim ćemo obilježiti i označiti činjenicu da su mnogobrojni naši sunarodnjaci mimo svoje volje morali napustiti svoje domove, pod pritiskom ili pod izravnom prijetnjom, svejedno je.« Hina je pak prenijela, pozivajući se na službeno priopćenje, sljedeće: »Srbijanski predsjednik Boris Tadić u petak je izjavio da se mora utvrditi odgovornost onih koji su tijekom akcije hrvatske vojske 'Oluja' prije 12 godina, prognali 250.000, a ubili 2.500 Srba.« A predsjednik srbijanske vlade, javlja Hina, Oluju je nazvao etničkim čišćenjem.

Te političke izjave u Hrvatskoj za većinu pripadnika hrvatskog naroda zvuče iznimno iritirajuće jer se temelje na neistinama i jer ne održavaju očekivani i potrebni odmak od Miloševićeve velikosrpske politike koja je izazvala veliko i užasno krvoproliće. Koliko god politički govor imao pravo na stanovita svoja pravila izražavanja i na svoje interpretacije, nema pravo na falsificiranje činjenica ni sadašnjih ni prošlih. Činjenica je, naime, da nitko dobronamjeran u Hrvatskoj ne slavi na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti nikakav egzodus Srba, nego dan završetka ratnih neprijateljstava Srba i Hrvata, dan sloma agresivne, nepoštene velikosrpske politike i dan oslobađanja okupiranog hrvatskog teritorija koji je za velikosrpske okupacije doživio dodatno upropaštavanje i osiromašenje. Činjenica je također, suprotno tvrdnjama srbijanskog predsjednika, da Srbi iz Hrvatske nisu bili deportirani ni prognani nego su otišli na nagovor svojih vođa povevši sa sobom sva svoja vozila i ponijevši sve svoje pokretne vrijednosti - za razliku npr. od Hrvata i pripadnika drugih nacionalnosti koji su na početku velikosrpske agresije iz Iloka i okolice, pred očima europskih promatrača, morali napustiti svoje domove gotovo bez ičega - tek s plastičnim vrećicama u ruci. Neprijeporna je činjenica da je u tijeku i osobito nakon »Oluje« poginulo srpskih civila, od kojih su dio kolateralne ratne žrtve a dio i žrtve zločinačke i osvetničke ruke, no navođenje broja od 2.500 bliže je stvaranju novoga mita negoli stvarnosti.

Spomenute iritirajuće političke izjave - premda najvjerojatnije imaju dimenziju kupovanja vjerodostojnosti tih političara u srpskom narodu kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji - imaju u Hrvatskoj osobitu političku težinu jer objektivno ne služe ni dobru srpskog ni hrvatskog naroda. Naime, te izjave, bez trunka osude Miloševićeve agresivne velikosrpske politike, lako mogu poslužiti kao nova, opasna manipulacija srpskim narodom, osobito hrvatskim Srbima. Te izjave, jer ne osuđuju Miloševićevu velikosrpsku politiku, vrlo bi lako mogle poslužiti održavanju na životu, tj. u svijesti dijela Srba, agresivnog garašinovskog i memorandumskog velikosrpskog projekta, koji devedesetih godina prošloga stoljeća nije uspio pa sada treba čekati novi povoljni trenutak. Svaki srpski političar koji bi svjesno, a i onaj koji bi nesvjesno podupirao sada u 21. stoljeću velikosrpski projekt, činio bi najveće moguće zlo svome srpskom narodu. Velikosrpska politika, premda to nije dovoljno prezentno u javnosti ni u Hrvatskoj a još daleko manje u Srbiji i Crnoj Gori, nanijela je i srpskom i crnogorskom i hrvatskom narodu goleme štete u ljudskim žrtvama mjerljive s posljedicama svih totalitarizama 20. stoljeća, zatrovala je mnoge ljude da su bili sposobni činiti što ne bi nikada činili da nije bilo baš te politike.

Vrlo je opasno, i zapravo nikada se ne bi smjela poistovjećivati bilo koja politika, bilo koji politički koncept s određenim narodom, velikim ili malim. Pripadnici svih naroda, čak bez obzira na stupanj gospodarskoga razvitka ili standarda, proživljavaju gotovo istovjetna ljudska iskustva radosti i žalosti, ljubavi i mržnje, zadovoljstva i patnje, zdravlja i bolesti, uspjeha i neuspjeha... te zapravo nikada, kad ne bi bilo nepravednih politika, ne bi bilo razloga za sukobe među narodima. Stoga je iznimno važno trajno razvijati pravu, strogu kritičnost prema svakoj politici jer gotovo svaka politika želi manipulirati ljudima, pripadnicima svoje nacije ili svojega naroda, zavoditi ih, pridobivati ih neispunjivim obećanjima, izmišljati neprijatelje da bi ih mogla mobilizirati a često i poslati u prolijevanje bratske ljudske krvi. Velika je odgovornost pripadnika svake nacije da bude sposoban prepoznati svaku zločinačku politiku te joj se odlučno suprotstaviti. U naše doba iznimno je velika odgovornost javnih medija da pomognu ljudima, osobito onima koji stjecajem svojih životnih okolnosti imaju najmanje uvide te su najmanje sposobni prozreti, da ne podlegnu političkim manipulacijama već da ostanu u svom uvjerenju i iskustvu kako je ljudski život svih ljudi u velikoj mjeri isti, jer su svi ljudi na svijetu - bez obzira na sve razlike - braća.

{mxc}