Slavimo li Dan domovinske zahvalnosti, ili, dan poniznosti?

Večernji list u članku Nikole Severa Šenija i Gorana Šimca donosi nekoliko pojedinosti s nedjeljnog svečanog obilježavanja Dana domovinske zahvalnosti. Proslavi je nazočio i državni vrh u punom sastavu – premijer, predsjednik države i predsjednik Sabora.

Odgovarajući na novinarske upite o alarmantnim izjavama Vojislava Koštunice i Borisa Tadića koji su za srpske medije kazali, kako Oluju smatraju zločinačkom akcijom u kojoj je protjerano 200 000 Srba, odnosno najvećim genocidom počinjenim nakon 2. svjetskog rata. predsjednik Mesić je izjavio:«Bilo bi dobro da u Srbiji shvate da je Milošević bio taj koji je Hrvatskoj nametnuo ratnu opciju, te da shvativši gdje je rat planiran i odakle je vođen, dožive katarzu».

Izgleda da je i ovom prigodom politički vrh ponovno uspio – ne učiniti ono, što se u ovakvoj situaciji od njih s pravom očekuje. Naime, postavlja se jednostavno pitanje zašto je izostala prosvjedna nota Beogradu? Gdje vodi «guranje pod tepih» problema koji u međusobnim diplomatskim odnosima Hrvatske i Srbije evidentno egzistiraju. Da li to predstavlja nedostatak političke odgovornosti i hrabrosti, ili, možda – i jedno i drugo?

Stječe se dojam da su se na ovoj «lako zapaljivoj» tematici samo prikupili jeftini unutarnjopolitički bodovi. Mediji su jedva dočekali prenijeti nekoliko izjava na tu temu i to bi, i ovog puta, kao trebalo biti dovoljno. Činjenica da, kako sada stvari stoje, službeno nitko nije reagirao na srbijanske vrlo opasne izjave, niti se to uopće izgleda smatra potrebnim, šalje zabrinjavajuće signale. Ono nameće i pitanje – na kojoj se razini nalazi hrvatski nacionalni ponos, kad državni vrh prešućuje vrlo egzaktne i neuvijene izjave ljudi s kojima se istovremeno planiraju i provode razni oblici međusobne suradnje?

Na kraju krajeva, pitanje ponosa u situaciji poput ove daleko od toga da je jedino. Osobito je važna poruka koju pasivan stav državnog vrha ostavlja i posljedice koje sa sobom povlači u cjelokupnoj vanjskoj politici. U ponašanju ostalih europskih i svjetskih država, primjetna je konzistentnost i čvrstina u reakcijama na eventualne neprimjerene poteze susjednih i inih država spram njih.

Može li se uopće zamisliti kako bi ovakav eksces izgledao i kakve bi konzekvence imao da se dogodio između primjerice, dvije članice EU? Da li bi sve završilo sa nekoliko usputnih izjava za medije unutar države, ili bi uslijedili jasni diplomatski potezi? Na takva pitanja, vjerojatno ovdje ne treba obrazlagati odgovore.

Napokon, ne smije se zanemariti kako se cijela priča dogodila baš u onih nekoliko dana u godini kada je sjećanje na proživljene patnje najizraženije, pa ako se nije reagiralo sada, što bi se to trebalo dogoditi da se to napravi? Nije li prag tolerancije s obzirom na sve proživljeno postavljen opasno previsoko?

M.M.B.

Mesić Srbima: Birali ste rat, snosite posljedice

Kolona branitelja kninskim ulicama bila je najbitnija razlika u odnosu na dosadašnje proslave, koje su se odvijale po uvriježenom protokolu. Na tvrđavi su se pojavili svi hrvatski dužnosnici, predsjednik RH Stjepan Mesić, predsjednik Sabora Vladimir Šeks i premijer dr. Ivo Sanader. Svi su podsjetili na golemo značenje Oluje kao besprijekorne vojne operacije i temelj hrvatske slobode, te odbacili ponovljene ocjene srbijanskih političara o Oluji kao zločinačkoj akciji.

Srbija čeka katarzu

Mesić je, komentirajući izjave Borisa Tadića i Vojislava Koštunice o Oluji kao zločinačkoj akciji u kojoj je protjerano 200.000 Srba, rekao kako bi bilo dobro da u Srbiji shvate da je Milošević bio taj koji je Hrvatskoj nametnuo ratnu opciju, te da, shvativši to gdje je rat planiran i odakle je vođen, dožive katarzu. Milošević, dodao je Mesić, to nije mogao sam učiniti, a oni koji su birali njega i njegovu ratnu opciju moraju znati i da odgovaraju za posljedice. Kad je riječ o onima u Hrvatskoj koji su, kako je rekao, “učinili nedozvoljene radnje”, njih Hrvatska procesuira. Očigledno da u Beogradu još nije sazrelo vrijeme da shvate da su oni izvršili agresiju na Hrvatsku i držali pod okupacijom jednu trećinu našeg teritorija – kazao je dr. Sanader.

Bilo je zamjetno i čitavo vodstvo SDP-a predvođeno presjednikom Zoranom Milanovićem. Kao i proteklih godina na tvrđavi se našao i dr. Ivić Pašalić, okružen s nekoliko desetaka istomišljenika, odjenutih u majice na kojima je prikazan palac dolje za EU, Nato i Balkan.

Stranka par obitelji

- Nije nam cilj bio zaplašiti predsjednika i premijera. Divim se njihovoj hrabrosti, da ljudi koji su pohapsili hrvatske generale, strpali Gotovinu u Haag, imaju obraza doći ovdje i odati počast Oluji – ustvrdio je Pašalić.

Upitan za komentar Pašalićevih riječi Mesić je kazao kako se “znaju bitke koje je on vodio”, a dr. Sanader kako je to “grubo korištenje Oluje od jedne minorne stranke koja postoji valjda samo u par tih obitelji”.

Na misi u crkvi Gospe Velikoga Hrvatskog Zavjeta u Kninu šibenski biskup Ante Ivas održao je intrigantnu propovijed u kojoj se, prisjećajući se Oluje, zapitao jesmo li zaista pobijedili. U šest godina ovog stoljeća Hrvatska je ostala bez 60.000 stanovnika. Je li Oluja prošla, ako su toliki branitelji poniženi, a mladi ljudi, zarobljeni drogom i alkoholom, sebi oduzimaju život. Usto, na tisuće ljudi pogiba na cestama. Nisu li pred tom olujom svi veliki govori o porastu proizvodnje i ulaganja opasna preskakanja bitnih životnih i duševnih pitanja naroda i države – zapitao se biskup Ivas.

Nikola Sever Šeni, Goran Šimac
Večernji list

{mxc}