Masovni zločini prekriveni šutnjom s oduzimanjem prava na grob

 

Dr. Mitja Ferenc (r. 1960) je povjesnik, docent na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Vodi projekt Evidentirane skrivenih grobišta u Republici Sloveniji. Autor je brojnih članaka, rasprava i monografija. Nas je ponajprije zanimao njegov rad na evidentiranju grobišta...

Kako i kad su počela sustavna istraživanja prikrivenih grobišta u Sloveniji? Tko ih je potaknuo? Od kad se bavite istraživanjem tajnih grobišta?

"Otkrivanje" grobišta započelo je već oko 1990., ali je uskoro prekinuto. S tom vrstom problematike bavili su se ljudi i društva izvan mjerodavnih državnih tijela. U pojedinim općinama u to su vrijeme osnovana općinska povjerenstva, koja su se prihvatila posla na različite načine. Uglavnom su doskora prestala djelovati, bavila su se prije svega okolnostima ubojstava, a manje istraživanjem i određenjem te označavanjem mjesta na samom terenu ili provjerom vjerodostojnosti. U Sloveniji je neposredno poslije demokratskih promjena 1990. pri vladi Republike Slovenije počelo djelovati Povjerenstvo za uređenje pitanja skrivenih grobišta, koje je svoju pozornost usmjerilo prema uređenju dvaju središnjih spomenika na Teharju i u Kočevskom Rogu, te odabiru jedinstvenog spomeničkog obilježja, kojim bi se označavala skrivena grobišta. U početku nije imalo ovlasti za ponešto drugo. Član tog vladinog odbora bio sam od utemeljenja 1990. do 2004. S vremenom je postalo jasno da će se morati učiniti također nešto i na području evidentiranja skrivenih grobišta. A Slovenija sve do 2002. u 12 godina svoje samostalnosti, kao i nešto daljnjem vremenu, kad je pitanje skrivenih grobišta u medijima dotaknulo gotovo svakog Slovenca, nije bila u mogućnosti na državnoj razini, u okviru državne uprave, započeti sustavno skupljati podatke o skrivenim grobištima, kako bi se pripravio registar takvih grobišta, te da bi se započelo s njihovim uređenjem.

Kako smo u Povjerenstvu ustanovili da u bližoj budućnosti nema stvarnih mogućnosti da bi resorno ministarstvo izvelo evidentiranje - među drugim razlozima i zbog neusvojenog zakona o vojnim grobljima - u početku 2000. posla su se prihvatili sami članovi Povjerenstva. Ipak je nakon toga došlo do novog sastava Povjerenstva i projekt je bio prekinut na dva-tri mjeseca. Prijelomnicu da se država aktivnije - ponajprije deklarativno -uključi u problem otkrivanja i uređivanja grobišta prouzročilo je otkriće masovnog grobišta u Gornjoj Bistrici, u rujnu 2001. i bitno veća medijska pozornost negoli kod drugih otkrivenih grobišta. Kako je pritisak medija nakon otkrivenih grobišta u Crngrobu, Slovenskoj Bistrici, Lancovenu... bio vrlo velik - to je bilo ujesen 2001. - i kad je vlada u studenom 2001 prihvatila izjavu koja obvezuje sva državna tijela da moraju pomagati u otkrivanju i uređivanju grobišta, projekt evidentiranja skrivenih grobišta počeo je nanovo nastajati u okviru ministarstva za kulturu, poslije se pridružilo i resorno ministarstvo rada. Dosad popisali smo već više od 500 lokacija skrivenih grobišta.

Zbog određenog vremena i nužnosti da se podatci što prije učine dostupnima bilo je potrebno prihvatiti se posla po stupnjevima; to je značilo što brže pribavljanje osnovnih podataka za što veći broj lokacija. Najvažnije mi se činilo prvo potražiti ljude kojima su poznate pojedine lokacije ili vlasnike zemljišta na kojima leže grobovi. Na samom kraju bilo je najvažnije satelitskom navigacijom odrediti kraj koji je bio osnova za kasnije digitaliziranje i kartografski iscrt te određenje podataka iz zemljišnih knjiga. Istodobno je nastajala također i fotodokumentacija, prije svega precizan opis pristupa.

Koje su bile osnovne poteškoće u radu?

Priprava popisa grobišta bila je specifična i otežana i zato jer je trebalo na samom terenu naći, obilježiti pojedine lokacije grobišta, njihovu veličinu te možebitne žrtve i to s obzirom na činjenicu da su pisani izvori o poslijeratnim ubojstvima rijetki, a o lokacijama grobišta skoro da ih i nema. Tako su nam za skupljanje podataka osim literature, časopisa, zapisnika općinskih istražnih povjerenstava, zapisnika istražnih povjerenstava slovenskog parlamenta, arhiva Nove slovenske zaveže, arhiva okružnih javnih tužiteljstava, arhiva policijskih uprava, katastra grobarske udruge Slovenije i posebnih arhiva, dobrodošli i usmeni izvori. Neovisno o tome da treba sačuvati kritičnu distancu prema izvorima, posebno prema usmenima, zbog pomanjkanja pisanih izvora, memoarski zapisi i izjave neposrednih svjedoka bili su skoro jedini tragovi koji su nas doveli do lokacija. Budući da se država - s iznimkom nekoliko rijetkih primjera - još uvijek nije prihvatila planiranoga istraživanja grobišta, pojedine evidentirane lokacije za sada nije moguće pouzdano potvrditi ili odbaciti.

Jeste li u svom radu naišli na potporu slovenskih državnih ustanova i javnih medija?

U načelu se u Sloveniji svi, kako stranke tako i državna tijela - slažu glede dostojnog zbrinjavanja žrtava u grobovima – da svaka žrtva ima pravo na grob. Ali se pitanje tog dostojanstva brzo pretvara u obračunavanje oko odgovornosti rata za državu. Po tradiciji od neke načelne odluke države do početka sustavnoga rada i rezultata koji se temelje na tom radu prođe uvijek nešto vremena. Tako je bilo i s evidentiranjem skrivenih grobišta u RS. Evidenciju sam sređivao sa suradnicom oko godinu dana i nakon stanke od nekoliko mjeseci, opet godinu i pol. Zatim je slijedila godina i pol u kojima nije bilo mogućnosti za rad. Evidentiranje traje opet od proljeća 2006. i trajat će ako bude moguće do jeseni 2007.

Na kakve ste tipove grobišta naišli i koliko ih je do sad evidentirano?

U vezi s lokacijama izabranih za ubojstva, dosadašnjih 500 popisanih lokacija grobišta, možemo razvrstati u četiri skupine: kraške jame, rudnička okna kamo ubrajamo i zaklone, protutenkovske i streljačke rovove i jame koje su žrtve morale same iskopati. Grobišta nalazimo diljem Slovenije, na najrazličitijim prikladnim i neprikladnim mjestima. Većinom leže u rijetkoj šumi, na šumskim proplancima, ili na šumskim rubovima travnjaka. Nalazimo ih na različitim lokacijama i to u predjelima na kojima su kasnije uredili ribnjake, smetlišta, parkirališta, voćnjake, uza vanjski zid grobalja, na obalama rijeka, na potocima, na strmim padinama, čak kod kapelica itd. Neka grobišta je otkrila priroda, druga su se ukazala slučajno pri građevinskim radovima, ili u traganju pojedinaca i društava, samo rijetka su se otvarala planski. Iznimka su grobišta njemačkih i talijanskih vojnika, čiji prijenos kostiju (osim iz jama) kontinuirano protječu u skladu sa sporazumima s objema državama. Prve prenose u jedno od tri groblja u Sloveniji: Kranju, Celju i Ljubljani, druge prevoze na talijansku stranu u Redipugliu. Posmrtne ostatke koje su ljudi nailazili proteklih desetljeća služba sigurnosti obično je odnosila na nepoznato mjesto.

Može li se pretpostaviti koliko je žrtava u dosad istraženim grobištima? Kako su grobišta obilježena, i po kojim kriterijima su obrađena u vašem istraživanju?

Na pitanje koliko žrtava leži na pojedinom grobištu možemo dati procjene očevidaca ili rijetkih pisanih izvora, a samo su iz nekih grobišta ostatke iznijeli i prebrojili u potpunosti. Ta najbrojnija su - za koja utemeljeno procjenjujemo da broj žrtava doseže 1.000 ili više od 1.000: Jama pod Macesnovom Goricom i Jama pod Krenom (obje u Kočevskom Rogu), protutenkovski rov u Teznom, Stari Hrasnik, Barbarin rov, grobišta u Bistrici na Sutli, u Krakovskoj šumi, u Kucjoj dolini, u grobištima Kregarove grabne u Mariji Rijeci, Poljani.

Tajnom o broju žrtava obavijene su prije svega kraške jame, posebno one koje su minirali i one koje još nismo uspjeli otkriti (Ušiva jama u Kočevskom Rogu). Najveće grobište u Sloveniji je vjerojatno Tezno kod Maribora, u kojem leže najvećim dijelom osobe hrvatske narodnosti. Pri gradnji autoceste koja je presijecala rov, dio rova je sustavno istražen, a u drugi dio rova istraživači nisu dirali. U dužini od 70 metara pronađeno je 1.176 kostura.

Uređenost, bolje rečeno označenost pregledanih lokacija je vrlo različito. Uređeno nije gotovo nijedno grobište. Na rubovima ili u blizini rubova grobišta društva, općinska povjerenstva i pojedinci, te rodbina poslije 1990. postavljali su različita znamenja, gotovo isključivo od drva i u obliku križa; napravljenih od dviju pribijenih dasaka do većih, trajnijih, debljih, rađenih po nacrtu. Ta znamenja postavljana oko 1990. skoro su potpuno propala. Od sredine devedesetih prošloga stoljeća započelo je postavljanje trajnijih znamenja. Ponekad su postavljene prave spomen-kapelice kao npr. u Mariji Rijeci (1995.), pred Barbarinim rovom (1997.). Na dvjema trećinama lokacija nema nikakve oznake, znaka o grobištu. Među svim lokacijama samo su dvije proglašene kulturnim spomenikom, Brezarjevo Brezno iz kojega su bili posmrtni ostatci žrtava - također i Hrvata - izneseni u lipnju 1945., i obližnja Kucja dolina kamo su ih prenijeli.

Kako su se likvidacije izvršavale, tko su bili počinitelji, tko je izdavao zapovijedi i kad su napokon, masovne likvidacije prestale? Što o tome govori prikupljena povijesna građa?

Što se tiče Slovenije, većina masovnih izvansudskih usmrćenja bila je izvedena od svibnja do srpnja 1945. Među njima je bilo najviše domobrana, koji su se vratili ili se doma skrivali i zarobljenika iz drugih jugoslavenskih krajeva. Do siječnja 1946. kad je bio donesen Ustav FNRJ, a OZNA je morala logore prepustiti tijelima Ministarstva unutarnjih poslova, domobranima su se "priključili" Nijemci, Talijani, zatim Slovenci osumnjičeni zbog kolaboracije i protukomunizma. A do pojedinačnih tajnih ubojstava dolazilo je i poslije. O "čišćenju" protivnika se zapravo odlučivalo u najužem jugoslavenskom vodstvu. Zapovijed je dolazila od vrhovnog zapovjednika jugoslavenske armije Josipa Broza Tita, iako nije poznato kada i u kojem obliku. Likvidacije Slovenaca su u najvećoj mjeri izvele izabrane jedinice i pojedinci slovenske OZNE i KNOJ-a. Sudjelovali su, međutim, pripadnici JA iz drugih dijelova Jugoslavije. Cjelokupna akcija likvidacija nekoliko (desetaka) tisuća u nekoliko dana u takvim razmjerima ne bi bila moguća bez potpore najviših političara i vojnih zapovjednika. Po mišljenju nekih autora odluka o sudbini vraćenih bila je razvidna već iz Titova govora na Kongresnom trgu u Ljubljani 26. svibnja 1945. kad je rekao da izdajnička "manjina ne će nikada gledati naše divne planine, naša cvjetna polja. Kad bi se to dogodilo trajalo bi vrlo kratko vrijeme".

Te riječi bile su izrečene dan prije negoli su saveznici počeli masovno vraćati slovenske domobrane iz Koruške, među kojima su bili vraćeni Hrvati i Srbi gotovo u cijelosti. Utjecajni slovenski političar Ivan Maček Matija, načelnik OZN-e za Sloveniju, kojega ubojstva najviše terete, a također i brojni drugi istraživači, tim Titovim riječima ne pripisuju neposredne veze s likvidacijama, nego su razloge tražili u zaoštrenim odnosima između nekadašnjih saveznika u svezi s granicama Trsta i Koruške, u opasnosti od novog rata u kojem bi se domobrani novog rata zajedno s anglo-amerikancima pokušali vratiti i obračunati se s Titovom vojskom.

Na surov i grub obračun s domobranima i civilima sigurno su utjecali događaji između dvaju ratova: okupacija, kolaboracija, otpor i građanski rat, poslije rata pak kao i između ratova težnja za obračun pobjednika s protivnicima revolucije, čiji je rezultat bilo radikalno odstranjenje stvarnih i potencijalnih protivnika. Ali ne smijemo zanemariti ni psihološke čimbenike, kao što je npr. nagon za osvetom. Neovisno o razlozima - i na još uvijek različite interpretacije događaja na kraju rata - ne možemo priječi preko činjenice da je nova jugoslavenska, odnosno slovenska vlast, s masovnim izvansudskim likvidacijama počinila ružan zločin nad vlastitim državljanima koji se je još povećavao naređenom šutnjom i oduzimanjem mrtvima prava na grob, za što nema nijednoga pravnog, a još manje moralnog uporišta.

Koliko nam je poznato u Sloveniji je protiv Mitje Ribičiča pokrenut postupak pred pravosudnim tijelima. Ima li na tom planu nešto novoga?

Ne bavim se otkrivanjem počinitelja poratnih likvidacija. To je zadatak mjerodavnih državnih tijela. U policiji i tužiteljstvu od 1994. s povremenim jačim ili slabijim intenzitetom teče akcija Sprava, čija je namjera naći dokaze za kaznenu odgovornost osoba umiješanih u nezastarive zločine, kao što su ratni zločin i genocid. Ta akcija u kaznenopravnom smislu još uvijek sigurno nije ispunila očekivanja. Ako policiji i nije uspjelo ni za jednu osobu prikupiti toliko pravno relevantnih dokaza da bi protiv nje mogli početi kazneni postupak, ali je zato zapisala brojna važna svjedočanstva, koja su pomoć svima nama koji se bavimo tajnim grobištima. Analizu onoga što je napravljeno u izvješću tužilaštvu dao je viši kriminalistički inspektor i vođa akcije Sprava Pavel Jamnik. Policajci su do 2004. s ljudima obavili 850 razgovora i tužiteljstvu uputili oko 60 izvještaja i 11 kaznenih prijava. Što se tiče sumnje u vezi s Miljom Ribičičem, državno je tužiteljstvo presudilo da nema dovoljno pouzdanih dokaza za provedbu kaznene istrage protiv njega.

Vi ste povjesničar. Nedavno je u Hrvatskoj prevedena i objavljena knjiga dr. Jere Vodušek-Starič "Kako su komunisti osvojili vlast (1944.-1946.)" koja je u izvorniku objavljena u Ljubljani još 1992. (Prevzem oblasti, 1994.-1946.). U kojoj mjeri znanstvenici i njihove knjige mogu senzibilizirati javnost o tomu da je potrebno istražiti i ovo traumatično razdoblje?

Samo povjesnici i samo znanstvenici ne mogu u tolikoj mjeri senzibilizirati javnost koliko bi bilo potrebno. Uz njih su još ključna dva čimbenika: sredstva javnog priopćavanja i vlastito iskustvo. Ljudi koji su preživjeli teško ratno i poratno vrijeme bilo je u proteklih 60 godina mnogo, ali se o skrivenim grobištima nije smjelo govoriti, a još manje javno o poratnim likvidacijama. Povjesničari su neku sitnicu iznijeli na vidjelo ali nije dobila šireg odjeka pa je ostala unutar znanstvenih ustanova. Potrebna je bila prvo, demokratizacija društva, potom pomirbena svečanost u Kočevskom Rogu, zatim još cijelo desetljeće i još godina 2001. s otkopavanjima u Gornjoj Bistrici, gdje su iz dvaju skloništa iskopali 431 kostur, koji su medije toliko pritisnuli da se podatke više nije moglo skriti. Tek zadnjih godina postalo je društvo u nas senzibiliziranije za te teme, otvorio se prostor i konačno je prekinuta šutnja. Nema dvojbe da je knjiga kolegice Vodušek-Starič o preuzimanju vlasti, važan korak na putu otvaranja te teme.

Nedavno su o pitanjima fojbi hrvatski i talijanski predsjednici izmijenili teške riječi. Što biste vi, kao povjesničar mlađe generacije neopterećen ideološkim obrascima, kazali o fojbama?

Suočiti nam se s posljedicama rata i zapovijedi koje su dovele do izvansudskih likvidacija. Pometanje problema pod tepih je dugoročno štetno. Ako države ne budu znanstvenicima i stručnjacima pružale mogućnost da nastave svoj rad, doći će do manipulacija o broju žrtava i grobišta. A pri tom ne zaboraviti tko je koga okupirao, tko je počeo agresiju, tko je započeo rat i u njemu prvi provodio nasilje nad civilima.

Slovenija i Hrvatska nemaju međudržavni sporazum kojim bi međusobno regulirale grobišta i žrtve. Gdje je zapelo? Što se trenutno događa s posmrtnim ostatcima Hrvata ekshumiranih na slovenskom državnom teritoriju? Njihov dostojan pogreb kao da čeka neka "bolja vremena"?

Koliko mi je poznato Slovenija je nacrt Sporazuma poslala hrvatskim vlastima još pred nekoliko godina. Ali napretka prema zaključenju nema. Nekoliko slučajnih iskopa grobišta proteklih godina u Celju rezultirali su time da su u skladištu Instituta za sudsku medicinu pune kutije s vjerojatnim posmrtnim ostacima hrvatskih državljana. To nije na ponos nijednoj državi, koje se moraju što prije dogovoriti komu predati posmrtne ostatke, kako ih pokopati ako budu ostali u Sloveniji. Puno je pitanja koja zahtijevaju zajednički odgovor i što skorije sklapanje sporazuma kakav Slovenija ima s Njemačkom i Italijom.

Kazali ste da se u 100 grobišta nalaze hrvatske žrtve. Može li se pretpostaviti koliko ih ima u dosad istraženim grobištima na području Slovenije? Na kojim pravcima se nalaze ta grobišta, na kojim lokacijama ih najviše ima? Što se o njima zna?

O broju žrtava u pojedinim grobištima ne bih govorio, jer su kao što je rečeno, prekapanja i sondaže započele 2006. Ako pogledamo na kartu evidentiranih hrvatskih grobišta, vidimo da se nalaze na pet pravaca povlačenja hrvatske vojske i civila prema austrijskoj granici. Pogotovo ih je mnogo popisanih na području od Velenja do Sloven Gradeca, na putu Krško - Zidani Most u okolici Kamnika, u Gorenskoj, potom u okolici Celja i Laškog, Bistrice na Sutli i Rogaške Slatine. Nismo još uspjeli dobiti obavijesti o lokacijama u predjelima gdje bi grobišta bila posebno brojna, a to je u dravskoj dolini, dakle od Dravograda prema Mariboru.

Slažete li se s ocjenom da istraživanje kakva vi vodite u Sloveniji pridonose boljem razumijevanju Rezolucije 1481 parlamentarne skupštine Vijeća Europe o potrebi osude totalitarnog komunističkog režima?

Držim se povijesti i ne upuštam se u aktualne političke premise. Istraživanja poratnih grobišta nisam se prihvatio s namjerom da bi bilo koga osudio ili tražio krivce. Za to postoje drugi ljudi i druga tijela. Moje glavno zanimanje je pijetetne naravi: omogućiti rodbini i najbližim srodnicima žrtve da mogu poslije 60 godina zapaliti svijeće i pokloniti se uspomeni svojih dragih na mjestima na kojima leže njihovi muževi, braća, očevi. Pri donošenju odluke da se prihvatim evidentiranja tajnih grobišta, da poslušam stotine žalosnih i upravo nevjerojatnih priča i suza kojih su puni rođaci žrtava, odlučujuće je djelovala činjenica da je u slovenskoj historiografiji to bila bijela mrlja, neugodna tema koja je predugo čekala da je netko ispuni sadržajem.

Očekujete li u skoroj budućnosti bolju suradnju s hrvatskom stranom? Koliko je u ovom trenutku realno očekivati formiranje zajedničke slovensko-hrvatske komisije koja bi mogla znatno ubrzati istraživanja skrivenih grobišta s obje strane državne granice?

Vrlo bi nam pomogla suradnja s hrvatskim istraživačima i mislim da je već davno došlo vrijeme za zajednički projekt o istraživanju tajnih grobišta Hrvata u Sloveniji. Možda će poticajno djelovati fotomonografija o hrvatskim tajnim grobištima u Sloveniji koju priprema Počasni bleiburški vod, a trebala bi izići u svibnju ove godine. Činjenica je da će Slovenija biti ponajprije zainteresirana za iskapanja i uređenja grobišta svojih državljana, zato mora što prije doći do zajedničkog rada Slovenije i Hrvatske, na državnoj razini. Previše godina je ta problematika bila prepuštena inicijativama pojedinačnih zanesenjaka. Sad bi bilo vrijeme da u prve redove stupe mjerodavna državna tijela obiju država.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}

Pon, 18-01-2021, 21:21:56

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.