Razgovor s Lukom Klapanom, filmskim redateljem i scenaristom

Povod našem razgovoru je nedavno završeno snimanje Vašeg dokumentarnog filma: „Korlat“.

Recite nam više o filmu, te koliko dugo ste radili na njemu.

Jedan utjecajan poznanik iz svijeta filma ljetos me priupitao što ću raditi poslije Bruškog martirija, rekoh mu pa već snimam Korlat, tamo je ubijeno 11 nevinih ljudi, začuđeno me pogleda i upita pa zar i tamo? Nema sela u Bukovici i Luka KlapanRavnim kotarima gdje Srbi nisu ubijali Hrvate, odgovorio sam mu, zatim smo u ćutnji ispili pivo i razišli se svaki na svoju stranu.

Korlat je mjesto u Ravnim kotarima u blizini Benkovca, a i naslov četvrtog po redu mog filma u nizu dokumentarnih filmova u kojima se bavim temama iz Domovinskog rata, konkretno moji filmovi govore o ubojstvima civila u Bukovici i Ravnim kotarima te o posljedicama koje su ti gnjusni događaji prouzrokovali danas. Da se razumijemo, o posljedicama koje osjećaju samo moji sugovornici i njima slični, oni kojima su u ratu ubijeni bližnji, njihovi najmiliji. Naprosto, mogu reći kako svojom kamerom bilježim sudbine tih ljudi, unatoč vremenskom odmaku od događaja koji su ih obilježili. Na novom filmu radio sam nepunu godinu dana, sve zahvaljujući izvanredno dobroj organizaciji za koju su zaslužni i sami Korlaćani Nedjeljko Pavlović i Milenko Milković, potonji je sin ubijenog mještanina i jedan od sugovornika u filmu. Dokumentarac traje punih sat vremena, a u njemu je obuhvaćeno sedamnaest sudionika koji su bez razmišljanja htjeli biti uključeni u stvaranje dokumentarnog filma o civilnim žrtvama Korlata.

Suradnju na filmu ostvario sam i sa profesorom dr. Zlatkom Begonjom pročelnikom Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru. On, danas već možemo sa sigurnošću reći, sa znanstvenog stajališta u filmu donosi zaključke i obrazlaže kako su kroz povijest tekle težnje velikosrpskih ideologa za osvajanjem tuđih teritorija, a poglavito teritorija Republike Hrvatske, na koji još uvijek postoji potencijalna srpska ekspanzija. A također sugovornik je u filmu i doktor znanosti Radomir Jurić koji je na tom području svojevremeno vodio arheološka istraživanja srednjovjekovnih nalazišta. Tako, osim što ćemo upoznati sudbine nedužnih civila ubijenih u vihoru Domovinskog rata, iz prve ruke ćemo saznati i zanimljivosti o arheološkoj kulturnoj baštini kojom obiluje ovaj dio Hrvatske.

U ovaj ste film utkali i dio o arheološkim nalazištima na tom području Ravnih kotara, a u filmu o temi govori dr. sc. Radomir Jurić. Recite nam više i jeste li i prije znali za istraživanja danskog arheologa?

Dokumentarac Korlat u fokusu ima, dakako ubojstva civila koja su srpski pobunjenici počinili tijekom Domovinskog rata u tom ravnokotarskom mjestu, no da bih bar malo izišao iz klišeja mojih dosadašnjih filmova te tematike, u Korlatu sam želio naprosto napraviti malu preinaku tako što sam dramaturški niz obogatio sa gospodinom Radomirom Jurićem. Nas dvojica zajedno smo u Korlatu obišli sve lokalitete gdje je profesor Jurić u periodu od 1997. do 2003. godine predvodio tadašnje studente, buduće arheologe, istraživajući s njima srednjovjekovna nalazišta na tom području. Svaku lokaciju ponaosob profesor Jurić je u filmu iscrpno i detaljno objasnio, a za potrebe filma ustupio mi je i dragocjene fotografije koje su snimljene za vrijeme tih arheoloških istraživanja.

I sam uvijek vođen znatiželjom, u ugodnom druženju s profesorom Radomirom Jurićem saznao sam mnoge zanimljivosti vezane za arheološka istraživanja srednjovjekovnih nalazišta na tom području. U prvoj polovici dvadesetih godina prošlog stoljeća na lokalitetu kod crkve Sv. Nediljice u Korlatu, izgrađene najvjerojatnije u IX. stoljeću, iskopavanja je vršio i don Mate Klarić kojeg je u to vrijeme obilazio fra Lujo Marun, osiguravajući mu ujedno potrebna financijska sredstva. Njih dvojica, osim što su bili vrsni arheolozi, obojica su rođeni u Skradinu. Uoči Drugoga svjetskoga rata iskopavanja kod crkve Sv. Nediljice u Korlatu vršio je također danski arhitekt i arheolog Ejnar Dyggve koji je inače cijeli svoj radni vijek posvetio istraživanjima u Dalmaciji, napose u Solinu čiji je i počasni građanin. Dyggve je prvi puta na ove prostore došao dvadesetih godina prošlog stoljeća kao član danske arheološke ekspedicije, upravo radi istraživanja u Solinu.

Radomir Juric

Za Ejnara Dyggvea i njegova istraživanja kod nas čuo sam mnogo puta, no nisam znao da je arheološka istraživanja vršio i u samome Korlatu. Inače Dyggve je posjedovao fotografski aparat s kojim je na svojim arheološkim istraživanjima fotografirao mnoga sela i svakodnevicu lokalnog stanovništva, što je vrijedan ali malo poznat podatak, bitan za etnografsku sliku dalmatinskog sela XX. stoljeća. U Kozervatorskom odjelu Split nalazi se arhiv Ejnara Dyggvea koji između ostalog sadrži i oko 1300 negativa.

Nakon prethodnih Vaših dvaju dokumentarnih filmova: „Glas Medviđe“ i „Bruški martirij“, koji su prikazani i na Hrvatskoj televiziji, prepoznajemo i pripovjedačku nit u njima i povezivanje prošlosti i sadašnjosti… Naglasak je na stanovnicima malih mjesta u Bukovici i Ravnim kotarima, zaleđu Zadra…Izražena je i etnološka komponenta. Kamerom vješto i promišljeno prikazujete lica ljudi, ocrtavate njihove karaktere, vrijednosti koje poštuju. Kako biste ih riječima opisali?

Hrvatska radiotelevizija pokazala je dobru notu prikazavši na svom Trećem programu ta dva dokumentarca. Bio sam stalno u vezi s Odjelom dokumentarnih sadržaja, i stvarno ispoštovali su dogovor. No nadam se da to neće ostati samo na jednom prikazivanju jer ako ostane onda je njihova dobra volja za prikazivanjem bila upitna, obzirom na temu koju ti filmovi obrađuju. Ali bez obzira pozvali su me da im i u buduće prijavljujem svoje radove te eventualne ideje za produkciju ili koprodukciju s HRT-om. Ovaj dio naše domovine, to jest Bukovica i Ravni kotari u zadarskom zaleđu, za umjetnike su od pamtivijeka, moglo bi se reći, nepresušno vrelo inspiracija. To je jedan, nadasve svojom ljepotom, očaravajući krajolik u kojem žive po mnogočemu interesantni ljudi. To je prostor kojem se vječno vraćate, arija kojom je ispunjen jednostavno vam omogućuje lakoću disanja.

Boraveći ovdje, u ovom prostoru, i snimajući ljude susreo sam se s nizom interesantnih likova koji stalno u vama bude druge i drugačije vizure. Valjda zato što sam rano ostao bez roditeljske skrbi, već kao dijete, svakim odlaskom k njima, zapravo se vraćam u svoje djetinjstvo i nastojim nadoknaditi izgubljeno. U svakoj ženi vidim i moju majku kako nama djeci prije polaska u školu pristavlja ''divku'', kako donosi lozu i na ognjištu pali vatru, gledam kako vatra dogorijeva i kako se loza ''zgara'' dok ona ''prikuvava kruv'' koji je ''naišao'', kako vrućom pekom poklapa netom razastrto tijesto, a po peki ''ožagom'' struže i na nju baca usijani žar. Namjerno koristim te idiome jer sam upravo u novom filmu snimao gospođu Janju Buljat u pripremi ognjišta za pečenje kruha pod pekom, dok mi je ujedno kazivala o svojoj udaji i dolasku u Korlat. Svaki svoj film gledatelju nastojim učiniti što zanimljivijim. I u mom novom dokumentarcu svaki kazivač zanimljiv je na svoj način pa sam se shodno tome i vodio za vrijeme snimanja. Kamera, prema koncepciji je kao i do sada, najviše dinamična. Slobodnoj kameri ili kameri iz ruke uvijek volim dopustiti da bude izravni sudionik snimanoga.

U danima smo sjećanja na vojno-redarstvenu akciju Bljesak, u kojoj ste sudjelovali. Vaš prvi dokumentarni film koji obrađuje temu Domovinskog rata i svojevrsni je memento na Vaše prijatelje poginule u Domovinskom ratu je: Pridraga – ratna sjećanja? Je li ga vidjelo puno ljudi u Hrvatskoj? Kako se osjećate u danima obljetnica, jeste li tužni, ali i ponosni?

U ožujku 1991. godine i za vrijeme vojno-redarstvene akcije Bljesak bio sam na pakračkom području. Po oslobađanju Šeovice nadomak Pakracu, stacionirali smo se u njoj. Noću smo spavali u pakračkoj bolnici, na bolničkim krevetima, pod dekama od čoje ali i pod vedrim nebom, a danju smo odlazili gore u selo. Bolnica je do vojno-redarstvene akcije Bljesak skoro svakodnevno bila granatirana iz okolnih sela, Pakrac se iz Šeovice vidi kao na dlanu. Nekoliko mlađih žena koje smo zatekli u mjestu, djelovalo je zabrinuto. Poneki starac ili starica znatiželjno bi nas gledali, mičući zavjese na prozorima svojih kuća, dok smo oprezno koračali po razbacanim bezvrijednim papirnatim novčanicama. Cijelo selo bilo je prekriveno s njima, nije im bilo kraja. Prerezani, ne otkopčani, nego baš prerezani vojni opasači sa uprtačima bili su na svakom koraku, valjda zbog žurbe u odlasku. Izbjegavali su nas, ne biste vjerovali, koliko možete biti ne željeni. Djelovalo je sve apokaliptično.

Davno od tih događaja, a već kada sam se dobrano posvetio filmu i u vrijeme kada sam snimao film Pridraga – ratna sjećanja (2015.), prvenstveni cilj mi je bio da film snimim, da nastane jedno svjedočanstvo koje će biti vječno, ali ne i da se film prikazuje diljem Hrvatske, kao što je to slučaj s mojim novonastalim filmovima. Njegovih nekoliko javnih prikazivanja desilo se slučajno. Ipak Pridraga – ratna sjećanja prvi je film iz moga ciklusa filmova o Domovinskom ratu, neke statistike i drugi relevantni pokazatelji govore mi da je taj film pogledalo oko desetak tisuća gledatelja, što je dobra i zadovoljavajuća brojka, obzirom na organizaciju njegova prikazivalaštva. U vrijeme obilježavanja obljetnica naših vojno-redarstvenih akcija, naročito zadnjih nekoliko godina, malo više mi naviru sjećanja na te teške dane ali i dane ponosa i slave. Valjda zato što sam to stariji. Tada malo više razmišljam i o temama koje obrađujem u svojim filmovima, a moje sudjelovanje u tim veličanstvenim operacijama danas na slikovit način prepričavam djeci i obitelji.

Područje Ravnih kotara nalazilo se na crti razgraničenja i jako je stradalo u obrambenom Domovinskom ratu. Uglavnom svi znaju što nam je značilo oslobađanje Masleničkog mosta i kakav se užasan zločin dogodio u Škabrnji. Vi znate što se događalo u Pridragi, Medviđi, Bruški, Korlatu… obitelji su Vam ispričale pojedinosti zločina, o gubitku njihovih najmilijih… je li i to Vaša motivacija za snimanje takvih dokumentarnih filmova, u kojima želite zabilježiti što se još dogodilo u tim mjestima, ne želite da sve prekrije zaborav i da stanovnici tih mjesta ostanu skriveni, napušteni, zaboravljeni?

Za odgovor na ovo Vaše pitanje vrlo važno je reći kako me je Korlat privukao upravo zato jer su do Domovinskoga rata u njemu skoro podjednako živjeli i Hrvati i Srbi, dakle nesumnjivo je kako se u Korlatu odvijao jedan skladan suživot dvaju naroda koji su dijelili isti životni prostor. I ondje je među mještanima, kao i drugdje gdje su živjela ta dva naroda do prije rata, bilo ženidbi i udavanja na obje strane, to jest miješanih brakova. Zanimljivo je da sam, radeći na ovom filmu, imao skoro najbolju organizaciju tijekom snimanja mojih dokumentaraca, naprosto svi od reda htjeli su surađivati. Iznad svega htjeli su da se zabilježe zločini koje su počinili njihovi do jučerašnji dobri susjedi. Korlaćani kao da su bili počašćeni time što sam baš u Korlat došao snimati film o civilnim žrtvama rata.

Klapan najava

Zašto? Zato što je velika većina njih Hrvatskoj javnosti žarko željela poručiti kako je sve te godine zapravo bio vođen prividno skladan suživot. Zamislite, sin ubijenih supružnika otkrio mi je da je sa svojim ocem i stričevima za vrijeme Hrvatskog proljeća bio proganjan i zatvaran. Neke ubijene Hrvate susjedi Srbi posipali su krečom da im njihovi leševi, plitko zakopani u vrtovima pred kućama, ne bi smrdjeli prilikom raspadanja. Rijetki su Korlaćani Hrvati bili zaposleni u tadašnjoj matičnoj općini Benkovac, morali su gravitirati prema Zadru. To je važno spoznati, da bismo realno odgovorili na postavljeno pitanje. To je i više nego motivacija, zabilježiti takve ljudske sudbine u ovom današnjem surovom okruženju. Mojim odlascima na snimanja sugovornike sam upoznao bolje nego igdje, otvorili su mi se i bili su spremni na suradnju kakvu uopće nisam očekivao, kakvu nisam imao nigdje do tada. To je ono što najviše trebate za jedan dokumentarni film u kojem želite postići najbolje. Unatoč teškoj temi, zbog koje sam k njima prvenstveno došao, bez problema smo snimili sve što je trebalo i sve što sam od njih zahtijevao.

I mjesto Korlat razrušeno je u agresiji, srušene dvije crkve? Recite nam više. Crkve su ponovno sagrađene, tako je bilo u cijeloj Hrvatskoj…. Jesmo li zabilježili i sačuvali dokumentaciju o razrušenim crkvama i štetama koje su počinjene, vrijednostima koje su u njima uništene? Vjerujete li da će Republici Hrvatskoj ikad biti financijski nadoknađene štete i jesmo li to zatražili?

Tijekom snimanja novog dokumentarca obavio sam razgovor sa gospođom Nevenkom Šikić koja je svjedokinja ubojstva svoje svekrve Soke Šikić kojom prilikom mi je kazala kako je skoro svaku večer tijekom 1991. u Korlat dolazila freza iz pravca zapada to jest iz pravca Biljana Gornjih, obilazeći zaseoke i redom minirajući hrvatske kuće. U Korlatu za vrijeme Domovinskog rata, osim svih kuća u kojima su živjeli Hrvati, porušene su i dvije katoličke crkve. Crkva Uznesenja Blažene djevice Marije koja se spominje u XI. stoljeću, a nalazi se na brežuljku s kojeg pogled puca na Ravne kotare. Crkva svetog Jeronima, koja se nalazi na blagom uzvišenju uz cestu Benkovac - Smilčić, također je stradala u ratu. Prvo spomenuta župna Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, okolo koje je i mjesno groblje, obnovljena je nakon dužeg vremena od završetka Domovinskog rata, a crkva svetog Jeronima, ili Jere kako Korlaćani kažu, nije nikada obnovljena. Gospodin Jurić, za vrijeme naše suradnje na dokumentarcu Korlat, rekao mi je kako je mislio da će njegova pokusna istraživanja koja je krajem 2002. i početkom 2003. vodio kod crkve svetog Jeronima, možda potaknuti nadležne da se konačno pokrene obnova ove romaničke crkve, koja ima i te kako velik arheološki potencijal. Mišljenja sam, obzirom kako trenutno stoje stvari s kažnjavanjem počinitelja ratnih zločina nad nedužnim civilima, da Republici Hrvatskoj neće biti isplaćene nikakve štete, a da li je to zatraženo nisam se raspitivao.

U pravilu možemo govoriti o nekažnjavanju zločina nad hrvatskim stanovništvom, te o pretežitom prešućivanju ili umanjivanju civilnih žrtava u agresiji na Republiku Hrvatsku… je li to slučaj i sa sudbinama žrtava, koje spominjete u svojim filmovima?

U Korlatu sam saznao mnogo informacija koje bi uvelike pomogle istražiteljima u rasvjetljavanju počinjenih ubojstava na tom području koja su počinjena za vrijeme Domovinskog rata, međutim kada sam svoje sugovornike upitao jesu li to rekli policiji, dobio sam negativan odgovor, zapravo njih nitko ništa o tome nije niti pitao. Nedavno me je kontaktirao policijski službenik koji radi na ratnim zločinima u Policijskoj upravi zadarskoj, kojem sam objasnio kako su moji radovi samo faktografska obrada srpskih zločina, počinjenih u mjestima koja nose naslove mojih filmova. Nakon još jednog u nizu snimljenog filma o Domovinskom ratu zaključujem da se obiteljima žrtava život može olakšati jedino tako da se počinitelji tih ubojstava konačno privedu pravdi i da se osude. Barem da se od strane mjerodavnih pokaže interes u tom smjeru. Svugdje je ista priča, oni su nezadovoljni, a za njihovo nezadovoljstvo krivac je pravda, koja je nedostižna, spora, uopće je nema na vidiku. To je njihov apel. Mislim da bi ova konstatacija trebala biti bitna, naročito u današnje vrijeme kada su u našem društvu ideološke podjele sve izraženije, jer nezadovoljstvo u obiteljima stradalih uvelike poprima i njihova sredina.

Jesu li sela na tim područjima pusta? Koliko stanovnika otprilike živi u njima? Zašto ste se Vi vratili iz Zagreba i živite u Pridragi?

Uglavnom jesu. Na žalost, depopulacija je neizostavan dio i ovoga područja. U odnosu na popis stanovništva koji je proveden 1991. godine kada je u Korlatu živjelo oko 950 stanovnika, danas ondje u 87 kućanstava živi 259 stanovnika, a u nižim razredima tamošnje osnovne škole samo je četvero djece. Tako je u svim ovdašnjim selima. Život na selu ima svoje prednosti, ali dakako i mane. Češće me znaju pitati imam li kakve koristi od toga što snimam, i koliko zarađujem, što jasno govori o postojanju znatiželje, a li samim time i o nerazumijevanju mojih nastojanja i onoga čime se bavim, i u konačnici onoga što nastojim napraviti za sveopće dobro hrvatske javnosti.

Prometno, kroz povijest, tu su bile važne raskrsnice; ljudi su se bavili zemljoradnjom, a u kasnom srednjem vijeku ravnokotarski krajolik je bio visoko razvijen, slično sredozemnim krajolicima u Italiji, Francuskoj ili Španjolskoj. Bave li se ljudi danas poljoprivredom i vinogradarstvom?

Poznato je da je tim područjem, a konkretno i kroz sam Korlat, tijekom srednjega vijeka prolazila cesta Via Magna. Od Knina preko Ostrovice ona je vodila do Benkovca, zatim preko Smilčića u Nin. To je bila glavna cesta kojom su kroz zadarsko zaleđe prolazile sve vojske toga vremena. Ravni kotari su bili, a i danas su poznati po raznim poljoprivrednim dobrima. Ovdašnji stanovnici najčešće se bave voćarstvom, maslinarstvom i vinogradarstvom.

Osnovali ste Udrugu Jedina solucija? Jer je jedina solucija bila posvetiti se filmu, koji je očito Vaša ljubav, ali i misija?
Da primijetili ste, pomalo revolucionarnog naziva, Jedina solucija osnovana je u ljeto prošle godine na moju inicijativu. Više je to bio moto za odvajanje od udruge u kojoj sam do tada djelovao, a moglo bi se protumačiti i da smo jedina solucija za snimanje filmova koji progovaraju o ubojstvima hrvatskih civila u Domovinskom ratu, kakve filmove zasigurno još nitko drugi ne snima. Bez obzira na to, novoosnovana smo udruga i još nam svakako trebaju određena sredstva čime bi se nabavila oprema za snimanje koja nam nedostaje, i kako bi tako potpuno opremljeni mogli neovisno funkcionirati i djelovati, poglavito na području filma. Korlat je prvi dokumentarni film koji je snimljen u produkciji Jedine solucije, udruge za audiovizualnu umjetnost. Naš moto je da se svi koji to žele mogu baviti filmom, samo trebaju doći k nama i Jedina solucija će im besplatnim putem omogućiti upoznavanje filmskog jezika.

Kako će dokumentarni film Korlat započeti svoj filmski život? Sada je vrijeme epidemije/pandemije, izolacije… hoćete li ga prikazati ovoga ljeta, negdje u ljetnom kinu? Tko Vam je pomogao u financiranju filma?

Zarasli i neošišani, čekamo bolje dane poput svih ostalih u audiovizualnom sektoru, čim se bude moglo organizirat ćemo premijerno prikazivanje Korlata u Zadru, a kontaktirat ćemo i druge gradove u kojima ćemo ga prikazivati, uobičajeno kao i do sada. Korlat je ujedno i moj prvi film na kojem smo uspjeli zatvoriti financijsku konstrukciju. Treba istaknuti kako snimanje naših filmova ne zahtjeva megalomanske novčane svote, već ih snimamo u minimalnim produkcijskim uvjetima, što upravo dokazuje i moje konstantno snimanje. Rad na zadnjem projektu pomogli su gospodin Davor Bašić iz Basela u Švicarskoj, Grad Benkovac, Grad Obrovac, Grad Vodice, Grad Pag, Ilirija Biograd d.d. iz Biograda na Moru na čelu s gospodinom Goranom Ražnjevićem i gospodin Davor Guzić direktor Trgovačkog obrta Pećo iz Benkovca. Neki već uzastopno podržavaju moje projekte, a za sve njih pripremljene su prigodne zahvalnice koje ćemo im uručiti na svečanoj premijeri filma.

Nadamo se da će film Korlat dospjeti i u hrvatska kina i na Hrvatsku televiziju i uspjeti nam dočarati ljepotu tog krajolika i zanimljivost i hrabrost njegovih ljudi.

U hrvatska kina neće, ne vjerujem, za sada nismo s nikim pregovarali u tom smjeru, ali vjerojatno će uskoro biti prikazan na Hrvatskoj radioteleviziji. Dakle, za sada sve ostaje na gledateljima, kada film odgledaju da sami prosude o njegovoj kakvoći, to je najmjerodavnija ocjena. No, mi se nadamo se da će i ovaj film plijeniti pozornost javnosti poput ranijih dokumentarnih filmova koji su uspješno prikazivani u gradovima diljem Hrvatske. I na kraju, Hrvatskom slovu želim uspješnu budućnost i još puno brojeva, jer se zaista trudite svojim čitateljima pružiti detaljne informacije i potpunu sliku o zbivanjima u hrvatskoj kulturi.

 Dubravka Vidak
Hrvatsko slovo

 

 

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.