Razgovor Hrvoja Hitreca za „Hrvatsko slovo“

Gospodine Hitrec, 28. veljače se napunilo trideset godina od kako ste s još devetoricom časnih Hrvata, predvođeni dr. Franjom Tuđmanom, sudjelovali na Tribini Društva hrvatskih književnika u najavnom nastupu Hrvatske demokratske zajednice. S vremenskim odmakom, kako Vam se danas čine ti trenutci? Vjerujem da su duboko urezani u Vaše sjećanje.

Možda treba malo objasniti, za one koji ne pamte. Taj je događaj imao predigru na HHizvanrednom plenumu Društva književnika, kada smo odlučno odbacili podmukli amandman na odredbu o jeziku u tadanjem Ustavu SR Hrvatske. Govorio je, uz nas dvadesetak, i Franjo Tuđman, od osamdeset i osme i on opet član Društva, reagirao na opasnu tezu aktualnog sekretara za obrazovanje i kulturu da mi Hrvati moramo popustiti Srbima oko jezika jer imamo hipoteku. Tuđman je odbacio i pomisao da hrvatski narod ima bilo kakvu hipoteku. Bio je vrlo uzbuđen, ali i vrlo zadovoljan kada je SkupU knjizi „Lijepa moja“ iz 1992. detaljno sam opisao što se zbivalo, vani pljusak, prolom oblaka, unutra užarena atmosfera, a kako i ne bi. Bilo je vjerojatno i ponešto udbaša, jedan je svakako stajao dolje pred haustorom i – budući da sam, rekoh, kasnio – savjetovao mi da „ne idem gore“. „Kolega, ja sam iz našeg odeljenja za kulturu“, velim ja njemu, što ga je razveselilo... Ostaje vječnom zagonetkom je li tko snimao skup, audio da, sigurno, ali ne postoji zapis kamerom i to je vječna šteta.vidio i čuo da hrvatski književnici nastupaju bez petlje, unisono, poneki i radikalno ne samo u pitanju hrvatskoga jezika nego i opće političke situacije. Jedan od tih, uz Joju Ricova bio sam i ja, poručio sam komunistima da se skinu dok je vrijeme. Tako sam prvi put došao u kontakt s Tuđmanom, u pauzi je tražio od Dubravka Horvatića da se upoznamo, da uđem u njegov inicijativni krug, o kojemu sam malo znao. Uz to, vidjevši atmosferu na plenumu, dr. Tuđman je vjerojatno u tom trenutku procijenio da je DHKDruštvo književnika najbolje mjesto za javni istup novoga političkog organizma i točno je odlučio, budući da je Društvo (tada u službenom genitivu zvano Društvo književnika Hrvatske) na stanovit način svršetkom osamdesetih postalo snažna neformalna oporbena stranka, pod vodstvom predsjednice Marije Peakić.

U veljači 1989. Marija Peakić više nije bila predsjednica, morala se povući pred strahovitim pritiskom vlasti, pa je kao v. d. predsjednika uskočio veliki naš pjesnik Slavko Mihalić. Riskantnu ulogu voditelja tribine na kojoj će biti predstavljena Hrvatska demokratska zajednica preuzeo je Stipe Čuić. Upućen je javni poziv sa zaglavljem Društva, „štovanim drugaricama i drugovima“, u kojemu su navedeni i članovi inicijativnoga kruga, abecednim redom: Balen, Brozović, Donat, Gabelica, Gamulin, Grgec, Hitrec, Horvatić, Jurica, Šegedin, Šeks, Šešelj i Tuđman. (Neki od njih nisu došli 28. veljače, barem ih ja nisam vidio, u svakom slučaju petorica se nisu „izložila“.) Ja sam ponešto zakasnio na taj povijesni skup, možda me je Tuđman već bio otpisao, pa je bio vrlo zadovoljan kada je vidio da sam se ipak probio kroz mnoštvo koje je do zadnjega mjesta, sjedeći i stojeći, ispunilo cijeli prostor na tadanjem Trgu Republike br. 7, stajali su ljudi na hodnicima, stajali i na stubama sve do polukata. U knjizi „Lijepa moja“ iz 1992. detaljno sam opisao što se zbivalo, vani pljusak, prolom oblaka, unutra užarena atmosfera, a kako i ne bi. Bilo je vjerojatno i ponešto udbaša, jedan je svakako stajao dolje pred haustorom i – budući da sam, rekoh, kasnio – savjetovao mi da „ne idem gore“. „Kolega, ja sam iz našeg odeljenja za kulturu“, velim ja njemu, što ga je razveselilo... Ostaje vječnom zagonetkom je li tko snimao skup, audio da, sigurno, ali ne postoji zapis kamerom i to je vječna šteta.

U pozivnici za taj događaj pisalo je, između ostalog i sljedeće: „S obzirom da je riječ o prijedlozima koji teže demokratizaciji i oživljavanju kulturnog i društvenog života, molimo Vas da se odazovete pozivu i sudjelujete u raspravi na Tribini. Sudjelovali ste i Vi, izlaganjem naslovljenim „Riječ za demokratsku Hrvatsku“.

Govorio sam zadnji, za kaznu što kasnim, odnosno zadnji je govorio Tuđman kao što je govorio i prvi, pročitao je prednacrt programske osnove Hrvatske demokratske zajednice, u prvom poglavlju ustanovio da je kriza u SFRJ DHKdostigla dramatične razmjere, da se s lijeva i s desna nude kojekakve utopističke ideje, da se silom nastoje nametnuti neohegemonistički programi, a HDZ želi dati prinos pronalaženju izlaza iz neodrživoga stanja. I bitno: da bez priznavanja prava pojedinih naroda na slobodan, nesputan razvitak, na punu ravnopravnost, na suvereno pravo na odlučivanje hoće li i pod kakvim uvjetima biti u državnoj zajednici s drugim narodima – nema preduvjeta skladnog suživota. Zatim je Tuđman održao i uvodno slovo, tekst koji je očito dugo i pažljivo pripremao i u TuđmanZanimljivo je, barem za neupućene, da je Tuđman već tada bio posve svjestan kako je baš on predodređen za vođu pokreta. Prošao je već toliko toga i čekanje na „nove ljude“ koji će se valjda pojaviti, držao je nesmotrenim odugovlačenjem. Govorio je u množini, u ime nas iz inicijativnoga kruga, ali je bilo izvan svake sumnje da je on autor, te zapitao može li tko zanijekati autorstvo Tinu Ujeviću za „Ojađena zvona“, Krleži oteti „Balade...“, Marinkoviću „Kiklopa“ ili Šegedinu „Djecu božju“.sadržajnom i stilističkom smislu, upravo literarno djelo („...dođe i vrijeme kad zaparna utihnina postane toliko nesnosnom da se disati ne može, te sve što živjeti hoće vapi za hukom vala, pa i bljeskom groma.“)
U tom je trenutku vani na trgu zagrmjelo, kao da se nebo pridružuje nama u dvorani.

Zanimljivo je, barem za neupućene, da je Tuđman već tada bio posve svjestan kako je baš on predodređen za vođu pokreta. Prošao je već toliko toga i čekanje na „nove ljude“ koji će se valjda pojaviti, držao je nesmotrenim odugovlačenjem. Govorio je u množini, u ime nas iz inicijativnoga kruga, ali je bilo izvan svake sumnje da je on autor, te zapitao može li tko zanijekati autorstvo Tinu Ujeviću za „Ojađena zvona“, Krleži oteti „Balade...“, Marinkoviću „Kiklopa“ ili Šegedinu „Djecu božju“.

Antologijski pjesnik Dubravko Horvatić, koji je od Proljeća bio proskribiran, sjajno je analizirao „nezavisni“ režimski tisak, koji je, obaviješten o skupu nekoliko dana prije poručivao da se s „tim ne bi trebalo previše šaliti“ i „da se na scenu vraćaju pojedinci zapamćeni po angažmanu iz sedamdesetih“. Govorio je o potrebi demokratskoga tiska, a završio zahtjevom za poštivanjem nepovredivosti državnog suvereniteta hrvatskoga naroda. Radićevac Drago Stipac (prošao lepoglave i slične draži komunističkoga sustava) u poduljem je izlaganju nabrojao strahote režima koji je gušio slobodnu riječ, vlasti koja je izgubila pamet i postala svevlast, o negativnoj selekciji kojoj je kolac bilo Dubravko Horvatićintegralno jugoslavenstvo, o zbrci moralnih pojmova. Dr. Ante Kotrljan donio je vatrene pozdrave iz Splita i citirao Poljički statut koji kaže : „Treba da svak živ more biti“.

Zatim je nastupio Vladimir Šeks. Izgledao je zastrašujuće borbeno, kao Che Guevara samo s drugim predznakom, i održao blistav politički govor u kojemu nije bilo oklijevanja ni traženja nekih putova kroz Socijalistički savez ni ostalih umotvorina koje su se mogle čuti, okomio se bez fige u džepu na komunističku partiju pod čijom se potpunom kontrolom nalazi državna vlast. Negirao je da je riječ o krizi u SFRJ, nego da se radi o zadnjem stadiju komunističkoga sustava jer je ideološka, jednostranačka država dovela hrvatski narod pred Rubikon propasti. Šeks poentira da za domovinu možemo staviti sve na kocku, ali ne smijemo na kocku staviti domovinu. Mirniji naizgled, ali kirurški precizan bio je akademik Dalibor Brozović, koji se založio za demokratsku obnovu u kojoj ima mjesta za sve, no ne baš za sve – ne za one pojedince hrvatskoga podrijetla koji su se sami odrekli Hrvatske i hrvatstva, orjunaša i sličnih. „Od nas ova zemlja i ovaj narod ali i svijet čeka da ne propustimo moment.“ Usput je branio pridjev hrvatski u imenu pokreta (nego kako se demokracija zove u Švedskoj, nego švedska?) i završio mirno kao što je započeo. Što mi želimo? Normalno demokratski društvo i normalan život pojedinca, jer svatko od nas ima samo jedan život i ne može ići na popravni ispit i ponavljanje ako ga prvi put upropasti.

Stjepan Šešelj, književnik koji se već do tada bavio poglavito temom hrvatske književnosti u iseljeništvu, razumio je Gabelicasnagu Hrvata u svijetu koji su, reče, neodvojiv dio hrvatskoga nacionalnog korpusa. Tražio je da negativno etiketiranje iseljenih zauvijek postane prošlost, da je krnja svaka hrvatska demokratska misao ukoliko u svom obzoru nema jasan odnos prema vlastitom iseljeništvu i na istinama zasnovanim na projekciji mosta između raseljenog i domovinskog naroda. Ivan Gabelica s vidljivim tragovima mučenja i premlaćivanja u komunističkim kazamatima, govorio je o hrvatskom suverenitetu prvenstveno, o prirodnoj težnji svakog naroda za slobodom. Bez toga nam nema života, bez toga ćemo propasti. Spomenuo je u „stanovitom tisku“ izražene težnje za autonomnošću Dalmacije i Istre, pjesmu koja se već tada pjevala „Slobodane, pošalji salate, ima mesa, klat ćemo Hrvate“, naveo je žrtve koje je podnio hrvatski narod („Šuti se o Foči, šuti se o Srebrenici (!), šuti o Krnjeuši, o Boričevcu, o Udbini...“) i usput citirao hrvatsku političku mudrost Tita, ali Brezovačkog, u znamenitoj pjesmi (Hrvatima i danas uglavnom nepoznatoj). Govorio je i Neven Jurica, vrlo dobro, ali s jednom nepotrebnom rečenicom, da naime ima rezervu prema tezi o potrebi višepartijskog sistema.

Tom ste prigodom također naglasili da su se u Jugoslaviji već dogodili: Sudeti, Anschluss, Češki protektorat i Fűhrer.

Tako dolazimo do mene. Ja sam se za svaki slučaj predstavio kao humorist, premda sam tada bio kazališni ravnatelj. Kalkulirao sam: možda mi to donese koji mjesec dana zatvora manje. (A da su nam prijetili hapšenjem jesu.) Pozvao sam se na Hašeka koji je svojedobno osnovao stranku, a od Hrvata na Držića, kao na ljude koji su u jednom trenutku shvatili da nema vremena za komediju a onda sam krenuo oštrije: “Hrvatskoj su se u ovom stoljeću Milosevicdogodile četiri velike nesreće. A upravo se sada sklapaju sve okolnosti da joj se dogodi i ona najveća – da ostane samo podatak u knjizi europske povijesti u kojoj ima staro i ugledno mjesto.“

Nastavio sam o teško shvatljivoj hrvatskoj navadi da ponavlja iste pogreške, o potrošenim opcijama i vrtnji u krugu, pozvao sam da se djeluje odmah, bez odgoda, zahtijevao sam slobodne izbore na temelju kojih će pobjednik imati snagu i legitimaciju da pregovara o budućem uređenju federacije koja je sada opasna jer stalno prijeti dominacija jedne federalne jedinice, i jedne nacije. I još mnogo toga. Završio sam rečenicom koju ste citirali u pitanju, ne slučajno izjednačavajući Miloševića s Hitlerom budući sa se radilo o istim metodama, teritorijalnim presezanjima, u velikosrpskom slučaju simbiozom kokarde i crvene zvijezde...Moram neskromno reći da se zgrada doslovce tresla od ovacija. Još ima živim svjedoka.

Prvi put je nakon dugih godina, ne kao citat iz Matoša, nego kao politička poruka Beogradu izrečena ona „Regnum regni non praescribit leges“.

Skup je zatvorio Tuđman kraćim govorom, navještajući skoro osnivanje stranke. U stvari pokreta koji će dovesti do čega je već doveo. Ja sam se naglo izgubio jer su mi iz kazališta javili da je voda prodrla u prizemne prostorije.

Toliko o atmosferi i istupima. Deset godina poslije Tuđman je napisao da je najavni nastup HDZ-a bio simboličan i FTstvaran hrvatski nacionalni odgovor velikosrpskim tezama i težnjama za potpunim ovladavanjem Hrvatskom.“ Točno. Još je točniji bio Dalibor Brozović: “Da je izostala ona konkretna inicijativa koja je pokrenuta 28. veljače 1989. i koja je provela sve procese u devedesetim godinama, da te inicijative uopće nije bilo, najvjerojatnije ne bi bilo ni samostalne hrvatske države.“

Ispričavam se na opsežnom odgovoru, ali su zamašne posljedice dobar razlog da se skup osvijetli do detalja. (Usput: svaka čast plešivičkom okupljanju koje je prethodilo, čast Anti Lediću i svim hrabrim ljudima koji su bili nazočni u klijeti, ali to je ipak bio tajni skup, a ovaj u Društvu književnika javan, javno najavljen i javno održan, te se po tome i po značenju u hrvatskoj povijesti ipak bitno razlikuje.)

I još nešto: druga točna dnevnog reda 28. veljače bila je pokretanje lista za kulturu. Nije ni došla na razmatranje. Taj tada zamišljeni list realiziran je tek poslije Oluje. Utemeljili smo ga Horvatić, Šešelj, Mile Maslać i ja. Dugo godina glavnim je urednikom bio pjesnik i prozaik Dubravko Horvatić, koji bi danas, da je živ, i opet bio disident.

Godine 1999. na desetu obljetnicu HKZ i Hrvatsko slovo objavljuju knjigu „Izlazak iz hrvatske šutnje 28. veljače 1989. – 1999.“

Velika je i nepobitna zasluga HKZ-a, Hrvatskog slova i Stjepana Šešelja da je objavljena knjiga „Izlazak iz hrvatske Izlazak iz sutnješutnje“, jer u njoj nisu objavljeni samo govori iz 1989. nego i tekstovi istih istupnika napisani 1999. O onima koji su u međuvremenu umrli, tiskane su bilješke sa životopisima DetuđmanizacijaDetuđmanizacija nije uspjela, ali je bilo naznaka da se unutar stranke tiho pokušava distancirati od korijena. Možda je to i razlog da se dvadeseta obljetnica znamenite veljače nije slavila, možda je za neke to bila nevažna prva postaja u kojoj nisu sudjelovali, pa zašto bi ju spominjali. Čujem da su se tridesete obljetnice neki ipak sjetili. A bilo je u ne tako davno vrijeme Karamarka i sjećanja na taj datum, na godišnjice koje doduše nisu bile okrugle.(Stipac, Korljan). Doista mislim da su i ti eseji pisani deset godina poslije više nego značajni za one koji izučavaju hrvatsku povijest. „Taj je izlazak“, kaže Šeks, „omogućio mobilizaciju hrvatskoga naroda, njegovo organiziranje i pripremu za tešku, krvavu i neravnopravnu, ali uspješnu i pobjedonosnu borbu za svoju nacionalnu slobodu, suverenu i nezavisnu demokratsku državu, okrunjenu i međunarodnim priznanjem.“

Svršetkom te godine, 1999., umro je prvi hrvatski predsjednik, akademik Franjo Tuđman, nastalo je svojevrsno rasulo i da nismo opet nekolicina nas (vidite kako sam skroman) učvrstili noge stranci koja je spala na niske grane, sve bi otišlo k vragu. Prva kratka vladavina neokomunista bila je, na sreću, katastrofalna, sami su nam donijeli glavu na pladnju. Detuđmanizacija nije uspjela, ali je bilo naznaka da se unutar stranke tiho pokušava distancirati od korijena. Možda je to i razlog da se dvadeseta obljetnica znamenite veljače nije slavila, možda je za neke to bila nevažna prva postaja u kojoj nisu sudjelovali, pa zašto bi ju spominjali. Čujem da su se tridesete obljetnice neki ipak sjetili. A bilo je u ne tako davno vrijeme Karamarka i sjećanja na taj datum, na godišnjice koje doduše nisu bile okrugle.

Prošlo je 30 godina od toga povijesnog događaja, koliko ste se kao jedan od petorice živih govornika zadovoljni stanjem u Hrvatskoj demokratskoj zajednici i državi Hrvatskoj?

Drago mi je da sam još živ, ali ni ja se ne osjećam dobro. Ne u medicinskom smislu, nego u nacionalnom. Već sam jednom istupio iz HDZ-a, kada je bio na vlasti i izručivao Haagu hrvatske generale. Sa skupinom ljudi utemeljio sam Hrvatsko kulturno vijeće, a zatim s drugom skupinom stranku Hrast (ja sam joj dao ime). U HDZ sam se vratio s povratkom oslobođenih generala i uz jamstva da se stranka vraća izvorima, što je kratko trajalo. U današnjem vodstvu stranke, kao i države, ima sjajnih ljudi, ali općenito govoreći cijela se ta struktura - voljom Augusta, a ne pučana - pomaknula prema ideološki neodredljivom lijevom uglu desnoga centra. Politička stranka ispražnjena od ideologije negacija je definicije. Uz to, postoje jasne naznake da se pokušava manipulirati voljom naroda. Prema tome, nisam zadovoljan i ne mogu biti.

Kako komentirate rad današnjega Sabora? Tada je, u početcima stvaranja hrvatske države, u Saboru djelovalo četrnaest hrvatskih književnika. Nije bilo svađa i perfidnih izjava, niti udaranja po hrvatskim nacionalnim svetinjama i po Katoličkoj crkvi. Točno su se znale i vrijednosti i potrebe hrvatskoga naroda.

Kako počinju bajke? „U davno doba živio je...“ No da, nemojmo idealizirati ni sastave Sabora iz devedesetih, Saborposebno ne u onim godinama kada su mnogi zastupnici umalo nasjeli pričama Mesića i Manolića, pa ih je trebalo dozvati svijesti da ne sudjeluju u puču usred rata, koji bi, da je uspio, bio koban. Čini mi se da je najbolji sastav u Zastupničkom domu bio u drugoj polovici devedesetih, ne zato što sam ja tada bio ondje (duhom i poslom počesto odsutan) nego se doista radilo o ljudima već dostatnog iskustva i znanja u demokratskim okolnostima, ljudima iz svih slojeva hrvatskoga društva. Uvijek govorim na mikroprimjeru: iza mene je sjedio junačni Markač, pokraj njega profesor Bujas, lijevo Lacković, malo dalje Rabuzin, veliki pjesnik Anđelko Vuletić. I tako dalje. Prepoznatljivi ljudi. Naravno da tada nije bili moguće da tko u Saboru govori protiv nacionalnih i univerzalnih vrijednosti, kao ni protiv ŠaputanjeBudući da im tzv. regionalno povezivanje koje bi vodilo povratku Jugoslavije nije uspjelo, sada su srcem i dušom za jednu drugu naddržavu koja bi se i dalje zvala Europskom unijom. Samo da bude što manje Hrvatske, što manje hrvatske države koju jednostavno ne vole, to jest koju mrze.., Hrvati uistinu ne govore dosta glasno, ali se ne može reći da šute. Šapću, iskaljuju bijes na tzv. društvenim mrežama. Ali se gnjev akumulira, a kada će eksplodirati zavisi o događaju koji će imati snagu fitilja.Crkve u Hrvata. Nisu mogli biti mogući ispadi poput nedavnog M. Pupovca koji je, nota bene, u ugovornim odnosima s današnjim HDZ-om.

Kako komentirate današnju vlast u Hrvatskoj i stranačke koalicije koje su stvorene da vladaju a ne da služe, kao što tako osjećaju brojni građani naše zemlje?

Koalicije ne moraju biti politički pakao, ako su ljudi razložni i koncilijantni. Na žalost, u Hrvatskoj s tim nemamo sreće, obično se radi o koalicijama iz potrebe vlasti, a ne zbog narodnih interesa. Pa tako, primjerice, HDZ prepušta jednoj minornoj stranci resor obrazovanja, u ovim okolnostima možda najvažniji resor. Pa imamo što imamo. Za tridesetu obljetnicu 28. veljače vlast mi je poslala čestitku – moji su naslovi izbačeni iz lektire.

Je li Vama shvatljivo da predstavnici one politike koja nam je branila demokraciju 1989. Danas svim raspoloživim sredstvima pucaju po našim svetinjama, a mi šutimo? Šutimo sada, a nije se šutjelo prije trideset godina. Je li ponovno došao trenutak za izlazak iz šutnje?

Već je banalno ponavljati: bivši kadrovi iz olovnih vremena i njihovi duhovni i biološki potomci zauzeli su mjesta u saborključnim i manje ključnim institucijama, kao i medijski poslenici istih provenijencija. U paradoksalnom obratu oni su postali zaštitnici „građanskih vrijednosti“, naprednjaci, uz to veliki Europljani, a mi ostali prezreni ognjištarci i „ustaše“. Budući da im tzv. regionalno povezivanje koje bi vodilo povratku Jugoslavije nije uspjelo, sada su srcem i dušom za jednu drugu naddržavu koja bi se i dalje zvala Europskom unijom. Samo da bude što manje Hrvatske, što manje hrvatske države koju jednostavno ne vole, to jest koju mrze.., Hrvati uistinu ne govore dosta glasno, ali se ne može reći da šute. Šapću, iskaljuju bijes na tzv. društvenim mrežama. Ali se gnjev akumulira, a kada će eksplodirati zavisi o događaju koji će imati snagu fitilja. Ono najgore što se dogodilo u Hrvatskoj jest namjerno i ciljano izazivanje malodušnosti pučanstva koje bespomoćno gleda kako jedna lijepa zemlja tone na dno, a mladost odlazi. Nego što će? Živjeti u državi koja ne drži do sebe. Ni do njih.

Što biste danas poručili ljudima koji vode Hrvatsku demokratsku zajednicu? Što bi im rekao dr. Franjo Tuđman da je živ?

Tuđman bi poručio, citiram ga (iz 1999.): „Znajući da će s raznih strana hrvatskom narodu ponovo biti ponuđene obmane, da će biti kolebljivosti i zastrašivanja, jasno sam predočio sve aktualne opasnosti i upozorio na gorka hrvatska povijesna iskustva.“ Da je živ (a živ je više nego što mnogi misle) opet bi to rekao, a da je bio svjedokom svega što se u hrvatskoj politici i hrvatskom životu događalo od početka 21. stoljeća, još jednom bi umro od stida i prepasti kako su šarlatani, smušenjaci, birokrati i korupcionaši, potkornjaci, izdajnici i svakovrsna klatež još jednom doveli Hrvatsku do ruba. S kojega ipak ima povratka. I o tome govore povijesna iskustva: čuvaj se Hrvata kada predugo šute. „Uostalom, ima vremena u životu čovjeka i naroda kad je i šutnja itekako rječit govor“, reče Tuđman 28. veljače 1989.

Anto Pranjkić
Hrvatsko slovo

Pet, 22-11-2019, 20:36:57

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.