Jozo Patljak za "Večernji list"

Jozo Patljak, vlasnik Alka filma, nezavisni producent ukupno 18 igranih filmova (“Ta divna Jozo Patljaksplitska noć”, “Josef”, “Fine mrtve djevojke”...), u posljednje vrijeme na međunarodnim festivalima dobiva nagrade i hvalospjeve za svoj posljednji film “Osmi povjerenik”. Pa ipak, Patljak nije član nijedne strukovne udruge. Nezavisni producenti kao da su neželjena djeca hrvatske kinematografije, posebno kad je o sufinanciranju filmova javnim novcem riječ.

Patljak je rođen u Gradačcu, a odrastao u Modriči. Nakon srednje škole odslužio je JNA 1987. upisao Akademiju dramskih umjetnosti, Odsjek za filmskog snimatelja. Jedan je od rijetkih studenata koji je diplomirao za četiri godine, 1991., točno na datum kad je i upisao Akademiju. Tijekom studija režirao je, snimio i producirao devet dokumentarnih filmova.

Alka film je, nakon Maločina Interfilma, druga najvažnija produkcijska kuća u Hrvatskoj. Alka film uglavnom proizvodi nezavisne filmove i to s malo novca? Kako uspijevate u tome, drugi dobivaju milijune za produkciju?

Proizvodnja filma je, uz ostalo, i čista matematika. “Fine mrtve djevojke” napravljene su sa 700.000 kuna, “Ta divna splitska noć” s milijun kuna, a obadva filma vrijede po 4-5 milijuna kuna. Za film “Josef”, čija je proizvodnja proračunana na 12 milijuna kuna, država je dala sama 900.000 kuna, a za Hadžićeve filmove u mojoj produkciji tek 300-400 tisuća kuna. Jedini film koji je imao veći budžet, 1,6 milijuna kuna, jest “Ljubavni život domobrana”. Alka film filmFilmUz film morate raditi nekakav ozbiljan posao da kompenzirate neke stvari, morate zaraditi novac. U produciranju filmova se to ne događa jer imate vrijeme rada, pa vrijeme mirovanja i ako ste izvan institucija, onda prolazite kalvariju.je hrvatskoj državi poklonila 40-50 milijuna kuna, što izravno što neizravno, da ne kažem da je platila tisuće honorara i tisuće ljudi uvela u film.

“Fine mrtve djevojke” na neki su način prekretnica u hrvatskom filmu?

Da, taj je film napravio određene pomake u hrvatskom filmu. Nakon njega su se morali raditi produkcijski jači filmovi. Država je dala za taj film 400.000 kuna i HRT 300.000, što je u to vrijeme bilo nedostatno i za filmsku vrpcu. A sve ostalo je dala moja tvrtka. Na festivalima je film odlično prošao. To je početak novog hrvatskog filma, a Dalibor Matanić poslije toga više nije režirao film na tako visokoj razini. “Ta divna splitska noć” se nikada ne spominje kao jedan od najcitiranijih novohrvatskih filmova. Bacili su ga sa strane na HRT-u, a nekoliko je puta proglašen najboljim filmom desetljeća.

Može li se živjeti proizvodeći filmove?

Od filma se ne može živjeti na ovakav način ako niste uhljebljeni u nekoj od državnih institucija. Uz film morate raditi nekakav ozbiljan posao da kompenzirate neke stvari, morate zaraditi novac. U produciranju filmova se to ne događa jer imate vrijeme rada, pa vrijeme mirovanja i ako ste izvan institucija, onda prolazite kalvariju.

Prema nekim mišljenjima, hrvatski je film u krizi. Zašto?

Hrvatski je film u destrukciji jer nema sustava. Ako jedna država odluči da, primjerice, Jadran film ode u totalnu upirnikpropast, i da joj to nije bitno, a da pritom ne stvori ništa novo, onda se taj gubitak ne može kompenzirati. U Hrvatskoj nemamo dobrog tonskog studija, nemamo tehnološku podršku da ozbiljne filmske industrije dovedemo u Hrvatsku kao što, recimo, dolaze u Češku ili Mađarsku. Renomirane američke produkcijske kuće rade u Budimpešti. U Dubrovniku izgrade svoju kulisu za “Igru prijestolja”, a od grada se vide dva tornja. Kod nas dolaze da vrate 20 posto budžeta jer od Hrvatske dobivaju poticaj. Kad ozbiljna američka produkcija hoće u Hrvatskoj napraviti film, mora dovući apsolutno svu opremu. Mi samo iznajmljujemo lokacije. A mogli smo raditi ozbiljne igrane filmove kako je to nekoć Jadran film radio. Kad se ode u Los Angeles, Beč ili München, onda shvatite koliko je hrvatska filmska industrija bezvrijedna i koliko smo izvan svega. Naše razmišljanje o filmu se koncentriralo na nekoliko ljudi koji povremeno trebaju neku opremu i nekoliko ljudi koji se rotiraju svake druge ili treće godine na filmu i ta šačica ljudi odražava kao neko hrvatsko stanje u filmu. To je izvan bilo čega što se radi u svijetu.

Za to postoji HAVC, zar ne?

HAVC je nasljednik nekadašnjeg SIZ-a za kulturu (Samoupravna interesna zajednica, nap. a.) koji lošije funkcionira od SIZ-a. Na isti se način odlučuje, jedan ili dva povjerenika odlučuju o tome tko će dobiti novac za film. Razlika je u HAVCtome što se u vrijeme socijalizma moralo raditi u Jadran filmu, morao si stvarati za državnu tvrtku, danas to ne moraš, danas su veće makinacije i veze.

Hoćete reći da ne postoji sustav?

Osnovni je problem u tome što ne postoji sustav koji počinje od NetalentiraniOsnovni je problem u tome što ne postoji sustav koji počinje od baze. Ozbiljna nogometna škola stvara nogometaše od malih nogu, a ozbiljni filmski radnici dolaze iz foto i kinoklubova u srednjim školama. Gdje su fotoklubovi? Nema nijednog. Gdje su kinoklubovi po školama? Nema ih. U hrvatskoj filmskoj industriji danas su netalentirani tatini i mamini sinovi. Izuzetak je nekoliko talentiranih ljudi iz Gunje, recimo.baze. Ozbiljna nogometna škola stvara nogometaše od malih nogu, a ozbiljni filmski radnici dolaze iz foto i kinoklubova u srednjim školama. Gdje su fotoklubovi? Nema nijednog. Gdje su kinoklubovi po školama? Nema ih. U hrvatskoj filmskoj industriji danas su netalentirani tatini i mamini sinovi. Izuzetak je nekoliko talentiranih ljudi iz Gunje, recimo. Još nismo ni provjerili što se događa u Gunji pa nam dolaze tako talentirani dečki. Da bi HAVC funkcionirao, trebalo bi ga reorganizirati. Ili promijeniti da bi se u nekoj fazi došlo do rezultata. HAVC mora biti reformiran. Kad smo, primjerice, prošle godine išli prikazati film u Los Angeles, novac od HAVC-a dobio tri dana sam prije prikazivanja. Stoga nisam mogao napraviti ništa za promociju filma. Tamo se pokazalo da bez sustava ne možete ništa. Kad sam se vratio, napisao sam izvještaj na 16 stranica, nitko to niti je pročitao niti me pozvao da porazgovaramo. Usporedbe radi, danska kinematografija od 2010. ima 6 nominacija i 2 Oscara od šest različitih autora, znači, radi se o poštenom i pravednom sustavu. U sustavu koji ne funkcionira teško je ustanoviti je li netko dobar ili ne. Zbog toga imamo privid hrvatske kinematografije. Znači, sustav koji ne favorizira kvalitetu ili kvantitetu ne može proizvesti filmskog Modrića.

Može li „filmskog Modrića“ proizvesti nezavisna produkcija kojom se dičite?

Svi žele zaustaviti nezavisnu produkciju koja je „opozicija“, zaustaviti nezavisni film jer on dolazi iz nekontroliranih krugova. Recimo, na Pulskom filmskom festivalu pojavi se nekoliko nezavisnih filmova, a kritičari, poput Jurice Pavičića, tuku drvljem i kamenjem po njima. Ne dao Bog da, recimo, neki nezavisni producent dobije poticaj za neki film u kojem se vidi da ima kvalitete. Alka film je, na primjer, imala otvaranje Pulskog festivala filmom “Raspuštenica”. To je mali film, bez pretenzije da bude veliki, ali se publika jako dobro zabavila. Nismo imali nikakvu želju dobiti Arenu, samo zabaviti publiku, ali se pojavio Jurica Pavičić i udario po filmu.

Kritizirate, ali nije li HAVC financirao “Osmog povjerenika” kojeg ste vi producirali?

Film je na neki način financirao HAVC. Ja sam ga uspio napraviti, za razliku od ostalih, zato što sam ušao u taj film kad su svi odustali od njega. Svi ostali su producenti rekli da oni za taj novac ne mogu napraviti taj film. Kako sam Osmi povjerenikse poznavao s redateljem Ivanom Salajem, on me u jednom trenutku zamolio za razgovor. Pitao me hoću li i mogu li mu producirati film. “Osmi povjerenik” bio je zamišljen kao veliki film, ali uz debitantska sredstva bilo ga je nemoguće napraviti.

Kako ste uspjeli?

Bio je dobar predložak, glumci, sve je dobro u tom filmu. Međutim, na filmu nisam ništa zaradio, a uložio sam svoje tehnike u vrijednosti od oko dva milijuna kuna. Sav novac koji su dali HAVC i HRT potrošen je za hotel i smještaj, honorare djelatnika i glumaca. A tehnologija, jer je film bio veliki, nije se mogla platiti jer nije bilo dovoljno novca. Tako da sam ja uložio svu svoju tehniku u vrijednosti 2,2 milijuna kuna. Dok se snimao “Osmi povjerenik”, imao sam problema s nekim ljudima koji su radili na filmu. Dobio sam direktora filma koji je došao da, kao, spašava redatelja. Taj direktor, na primjer, za statiranje tri magarca u tri dana plati vlasniku magaraca sedam tisuća kuna, a ljudi mi statiraju za sto kuna. Na to sam poludio. Taj isti direktor mi je za izgradnju „rive“ u jednoj uvali rekao da to košta 25 tisuća eura. Zamislite, za 20 metara rive od dasaka na kojoj će ljudi stajati trebalo je, prema njegovu mišljenju, dati 25 tisuća eura? Tada sam shvatio da neki ljudi koji rade na filmovima uopće ne poznaju mjerila normalnog življenja. Ta je ponuda onda pala s 25 tisuća eura na 15 tisuća kuna za ponton. Pitao sam ih: Jeste li vi normalni? Zar vi stvarno mislite da sam ja papak? Otišao sam i kupio 60 kvadrata daske, 2,5 kubika za 1400 kuna, još 12 šipki za skelu i 12 greda, i sve je s radom ispalo 2400 kuna. Izgubila se svaka vrijednost na tom neradu, svi smatraju da mogu ćapiti novac, pa i magarci sedam tisuća kuna.

S “Osmim povjerenikom”, kad se sve zbroji, bili ste na gubitku?

“Osmog povjerenika” nitko nije htio raditi jer je to značilo provesti 54 dana na otocima. Kako snimiti taj film a da ne Kuneodete na otoke? Osamsto tisuća od 4 milijuna kuna budžeta otišlo je samo na hotel. Druga trećina na djelatnike i treća na glumce. Koji će producent raditi tri godine film s nula kuna profita? Nijedan.

Pa što je vas tjeralo na to?

Film. Ako želite dobar film, radit ćete za nula kuna. Ako je to cijena, onda ćete to napraviti.

Amerikancima se svidio “Osmi povjerenik”?

“Osmi povjerenik” nije festivalski film. Film je nastao na literarnom predlošku, genijalnom Baretićevu romanu. Amerikancima smo pokazali film i svi su iz kinodvorane izlazili sretni, beskrajno, doživjeli su neku katarzu, oni u tom filmu vide puno više toga nego mi. Njima je to Mediteraneo. Doživjeli smo ovacije u Los Angelesu.

Vi tražite da se potiču filmovi nezavisnih produkcijskih kuća?

Moja je borba u posljednjih 20 godina da hrvatski nezavisni film dobije pravo na poticaj u određenoj mjeri. Na drugoj (Ne)zavisniMoja je borba u posljednjih 20 godina da hrvatski nezavisni film dobije pravo na poticaj u određenoj mjeri. Na drugoj strani imate kinematografiju koja se financira u stopostotnom iznosu. Neke ljude, producente, koji na HRT-u dobivaju milijunske ugovore ja i ne poznajem. Samo dva prozorčića odlučuju o hrvatskoj kinematografiji – to su ljudi na HRT-u i jedan čovjek u HAVC-u. Ako nemate prolaz u ta dva mjesta, ne možete raditi ni nezavisni ni zavisni film. Ako nema nezavisnog filma ili ako nema nekog filma koji je došao iz neke druge priče, neke druge ideje, ne može se unijeti kvalitetu. Nema zavisnog dobrog filma ako nezavisni ne postoji. Nezavisni film mu je savjest, korektiv, dok postoji savjest, on se korigira. Veliki problem hrvatskog filma jest u krugovima koji odlučuju o hrvatskom filmu.strani imate kinematografiju koja se financira u stopostotnom iznosu. Neke ljude, producente, koji na HRT-u dobivaju milijunske ugovore ja i ne poznajem. Samo dva prozorčića odlučuju o hrvatskoj kinematografiji – to su ljudi na HRT-u i jedan čovjek u HAVC-u. Ako nemate prolaz u ta dva mjesta, ne možete raditi ni nezavisni ni zavisni film. Ako nema nezavisnog filma ili ako nema nekog filma koji je došao iz neke druge priče, neke druge ideje, ne može se unijeti kvalitetu. Nema zavisnog dobrog filma ako nezavisni ne postoji. Nezavisni film mu je savjest, korektiv, dok postoji savjest, on se korigira. Veliki problem hrvatskog filma jest u krugovima koji odlučuju o hrvatskom filmu.

Zar nije postojalo nešto što se zvalo dofinanciranje gotovih filmovi?

Postojalo je dofinanciranje gotovih filmova, ali su to ukinuli. Kažu, ne možemo davati novac za gotov film. Film se dofinancira da bi uopće postojao, da bi svi u filmskoj industriji dobili neku pinku da svi mogu živjeti i preživjeti, a ne samo predodređeni, njih deset koji se vrte u krug tako da im nitko ne konkurira. Dofinanciranje filma je socijalna forma. Dosta je loša situacija na filmu, među ljudima s filma, neimaština, nemaju ljudi za elementarne potrebe, kruh i režije, pa dolazi do rastava u braku, alkoholizma itd. Državna sredstva za film trebaju se disperzirati na puno malih kotačića u filmskoj industriji, a ne ih dodijeliti nekolicini. Potreban je pošteniji sustav.

Zar ne postoji mikrobudžetiranje u HAVC-u?

Postoji prijedlog, ali još nije došlo do disperzije sredstava. Ako se nekome dopusti da s malo sredstava napravi dobar film, onda netko kasnije neće moći opravdati film od deset milijuna kuna. Nakon mojih “Finih mrtvih djevojaka”, “Te divne splitske noći” i “Josefa”, neki nisu mogli opravdati svoje filmove. S puno više novca radili su produkcijski puno slabije filmove. Nakon 2009. nije se moglo dogoditi da dođe nezavisni film i da se dofinancira, primjer je moj slučaj s „Lavinom“.

Koji je ključ za uspjeh hrvatskoga filma imajući na umu, recimo, uspjeh “Osmog povjerenika” koji se jako svidio i publici?

Ključ je hrvatskog filma da otpusti kočnice, otpusti negativnu selekciju i da priliku novim mladim ljudima, autorima da stvaraju novi, oslobođeni film, bez stege. Svaki film koji sam ja producirao oslobođen je stege, to pravi razliku. Jer, mene nitko nije mogao kontrolirati. Stoga se preko režimskih kadrova ubija nezavisni film i filmski festival u Puli. Nagrade za kvalitetu izgubile su svaki smisao.

Kako to mislite da je izgubio smisao?

Na pulskom festivalu uvijek se čekalo tko će pobijediti, a sada se pobjednik zna unaprijed. To više nije zanimljivo mjesto i nije mjesto kvalitete. Zlatko Vidačković je maknut s Pulskog festivala jer je dopustio da se na festivalu prikazuju filmovi nezavisne produkcije. Hrvatski je film srušen, sve je programirano.

Kad su počeli vaši problemi na Pulskom festivalu?

Iako sam ja apolitičan, moj je problem generalno počeo u Puli na premijeri filma “Josef”. To je film o smrti Josipa Broza Tita u kojem glumi Marko Perković Thompson i radi glazbu. U filmu je trebala neka lirska i pjesma, a Marko Perković Thompson to dobro radi. Pozvao sam njega. Iako je u Arenu došao s glazbom, nisam znao da Thompson ne smije u Pulsku arenu. Iskreno, nisam ni znao o čemu se radi. I što je najgore, napustio nas je i HDZ. Ministarstvo kulture mi je okrenulo leđa nakon toga filma, mojim filmovima nije dodijeljena nijedna Arena iako je film “Josef” Thompson Hribarremek-djelo, ali u Puli nije smio dobiti nijednu nagradu. Mi živimo u podijeljenom društvu, u kulturnom talibanizmu, ako se nisi opredijelio lijevo ili desno, onda je nemoguće raditi. Hribar mi je izravno rekao da, ako za film hoću nagradu, izbacim Thompsona. Čak mi je rekao i da sam ustaško kopile.

Kako komentirate njegov slučaj?

Hribara na neki način žalim, on je imao svoj stav. Istina, bio je pogrešan, ali je barem imao stav. Cijela hrvatska kinematografija nastoji ne imati stav. Hribara su svi napustili, samo godinu dana nakon što je otišao. Svi koji su se prije godinu-dvije kleli u njega danas mu iza leđa govore: “Vidi budale.” Doslovce su ga svi napustili, ili većina.

Otišao je i Daniel Rafaelić?

Rafaelić je uvidio da postoji širok spektar u industriji filma u kojem svatko vuče na svoju stranu, stvaraju se lobiji koji JosefMinistarstvo kulture mi je okrenulo leđa nakon toga filma, mojim filmovima nije dodijeljena nijedna Arena iako je film “Josef” remek-djelo, ali u Puli nije smio dobiti nijednu nagradu. Mi živimo u podijeljenom društvu, u kulturnom talibanizmu, ako se nisi opredijelio lijevo ili desno, onda je nemoguće raditi. Hribar mi je izravno rekao da, ako za film hoću nagradu, izbacim Thompsona. Čak mi je rekao i da sam ustaško kopile.na perfidan način dolaze do sredstava. Bio je pod velikim pritiskom s raznih strana, nakon čega je jedino mogao dati ostavku. Sada imate migraciju autora prema jednoj jakoj produkcijskoj kući, prije je to bilo prema produkcijskoj kući koja je u nekoliko godina potrošila 30-ak milijuna kuna. Sve je to vraćanje računa. Recimo, Pavo Marinković dodjeljuje novac za filmove. Znam kako dodjeljuje i kako su ga postavili da odigra određenu ulogu. Ja sam tome čovjeku producirao film “Ljubavni život domobrana”, film koji je otvorio Filmski festival u Puli i koji je dobio tri Arene. I taj mi čovjek nije dodijelio ni jedne jedine kune za proizvodnju filma samo zato što je Jurica Pavičić napisao da taj film ne valja.

Zašto se svi toliko bojite Jurice Pavičića?

Pavičić je čovjek koji odlučuje već 20 godina što valja ili ne valja u hrvatskom filmu. Kada on kaže da film ne valja, onda taj film ne valja.

Pripremate film “Divljaci”?

Javio sam se na natječaj za taj film. Dario Lonjak je redatelj, čovjek koji već 15 godina nije dobio film. Smatram da treba dobiti priliku i dobit će je. Svi su moji autori debitanti. Nezavisna produkcija daje priliku mladim autorima. Ali, pazite, mladi autori koji su već u 40-im godinama, zamislite da su u 24. dobili priliku i debitirali. Scenarij za film je gotov, na njemu je mjesecima radio cijeli tim. Riječ je o tri hrvatska luzera koja u vremenu velikog uspjeha hrvatske gregnogometne reprezentacije žele otići na utakmicu Hrvatska – Francuska. Nemaju novca pa idu opljačkati kladionicu, međutim, policajac ih uhvati... Film završava kao i svaka drama, smrću, ali postoji nada.

Jeste li za taj film aplicirali za sredstva iz HAVC-a?

To je trenutačno na HAVC-u. Naravno da neću dobiti sredstva jer je tamo Pavo Marinković. Nakon 18 filmova nezavisne produkcije, “Osmog povjerenika” i 20 godina rada trebao bih imati pravo dobiti neki novac kojim se može realizirati igrani film. No, ako im se prosvijetli pamet, dodijelit će sredstva za film. Nekoliko su me puta vrijeđali, davali su mi po 140 tisuća kuna za film, a ja sam im to vraćao.

Poznavali ste Ivu Gregurevića, obojica ste Posavljaci?

Zajedno smo radili na filmu „Sami“. Imali smo korektan odnos bez obzira na to što se generacijski ne podudaramo. Na prvi mah smo se prepoznali i dugo ostali prijatelji. Ivo je bio čovjek s kojim ne možete ne funkcionirati. Osim toga, planirali smo raditi igrani film o Bosanskoj Posavini, u Odžaku gdje je nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. pobijeno 7000 Posavljaka. Trebao je to biti veliki film, već smo bili počeli i s pripremama...

Ivica Radoš
Večernji list

Čet, 14-11-2019, 18:54:18

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.