Razgovor dr. sc. Ivice Šole za "Naša ognjišta"

Dr. sc. Ivica Šola (rođen 1968. u Đakovu) svojevrstan je medijski endem – kao vijavica je u sparini ili topla peć u studeni. Uvijek izazovan, ali razboritu čitatelju ugodan i zanimljiv. Našoj javnosti zapeo je za uho i oko zbog svojih jasnih stavova o svemu: počevši od duhovnosti, kulture, novovjekih europskih adeta, pa do politike i seksa. I zbivanja u Crkvi su mu omiljena tema, podjednako kao i fenomeni današnjice: pedofilija, prava žena i europski dokumenti, zvijezde i zvjezdice, lažni proroci i stvarni poroci... Jednostavno – Šola, svjesno ili nesvjesno, njeguje diskretnu apologetiku ma o čemu pisao, pa i onda kada rabi malo slobodnije riječi. On in medias res dubokom elokvencijom, a na trenutke i cinično-ruralnim izričajem gnijezdi jasne poruke u mozgove svojih suvremenika. Nadamo se osobito kod svojih studenata na Sveučilištu J. J. Strossmayera u Osijeku, a predaje i na Diplomatskoj akademiji ministarstva vanjskih i europskih poslova u Zagrebu. Jednostavno, ima atribute umjetnika riječi i onaj X faktor – blizak kamenu i vodi, vjeri i slobodi – Bogu koji je Stvoritelj i kojemu se stvorenja trebaju klanjati. Zbog svoje jasnoće i nama je zanimljiv sugovornik, jer kroz sve medijske forme njegova misao je intrigantna i poticajna. Podrijetlom je iz našega kraja, pa s tom misli počinjemo!

Naša ognjišta (dalje NO): Gospodine Šola, počnimo ab ovo! Što je Vama Hercegovina i Bosna, onako ljudski, vjernički i eklezijalno, filozofski, politički pa i arhetipski?

Ivica Šola (dalje IŠ): Ne volim govoriti osobno, ali ovo je izuzetak. Prva asocijacija su mi Prisoje i Buško jezero. Tu je sve moje, moji korijeni, mentalitet koji me oblikovao. Ja sam samo presađen u Slavoniju, tu sam rastao, ali, kako više starim, od tjelesnoga izgleda do ponašanja svaki dan u zrcalu vidim svoga pokojnog djeda Perku, babu Ivanku, ćaću Ivana, mater Ivu, Kotarčušu iz Grabovice, strica Antu (Poku) koji je prošle godine preminuo. Djed mi je politički bio istaknuti HSS-ovac, antiklerikalac u stalnome natezanju s fratrima, ali išao je na misu, bio je za one prilike iznimno obrazovan, ali zaguljen. Kao i moja baba, neugodnoga jezika, malo divlja, ali dobroćudna. Kao i moj ćaća. Mati mi je bila potpuna suprotnost, tiha, samozatajna, odmjerena, sva posvećena podizanju nas sedmero djece, sama, dok je ćaća radio na baušteli. Prvo sjećanje iz djetinjstva na mater je scena kako predvečer uz prozor moli krunicu. Klasična naša priča. Iako sam sada sveučilišni profesor, sa sigurnosti mogu reći da mi (dugo) školovanje nije dalo ništa osim što je nadogradilo ono što mi je genetski i odgojem preneseno. I teško me je staviti u kalupe. Ne možeš pobjeći od „materijala“ od kojega si sazdan. Zato se nikada nisam do kraja mogao identificirati sa Slavonijom, niti dan danas. Takva narav i mentalitet, kako u znanosti, tako i u publicistici, nekada su mi prednost, nekada mana, ali ih ne bih mijenjao. Dapače. Posljednji put sam bio u Prisoju kada mi je stric Poka pao u krevet. Bili su sa mnom djeca i žena, Šokica. Kada je slušala razgovor mene i strica, rekla mi je da me tek tada potpuno upoznala. Nakon dvadeset godina zajedno.

ŠTO JE HRVATSKA I HRVATSTVO DANAS?

NO: Kako biste Vi danas „skenirali“ ono što shvaćamo pod pojmom Hrvatska – država i duhovnost, snovi i stvarnost – imamo li razloga samo za suze ili se nazire i nada?

IŠ: Temeljni problem Hrvatske su njezine političke stranke koje funkcioniraju kao hranidbeni lanci, pri čemu su državni interesi podređeni stranačkim stegama i partitokratskim interesima. Tu je cijeli problem, a sve drugo je iz toga izvedeno. Potom, od medija preko sveučilišta do pravosuđa krcati smo kadrom iz bivšega režima ili njihovom djecom koja su nerijetko gora i isključivija od očeva. Zato nema pomaka. Svi mi koji smo nastali i razvili se izvan tih uhodanih udbaških i partitokratskih shema nerijetko prolazimo slične stvari koje su prolazili naši predci u bivšemu režimu. Teško je probiti taj postkomunistički talog, ali ponekada se i uspije. Matoš je davno napisao kako su kod nas znanje i sposobnost hereditarna, nasljedna bolest. U tome cinizmu je sve sadržano.

NO: Sudjelujete u javnim raspravama o političkome i društvenome životu Hrvatske. Problemi su mnogobrojni, a Vi nam pokušajte dati ne samo recept nego i lijek. Što nam je činiti da ne umremo gladni i jadni, u vremenu svjetskoga i europskoga obilja?

IŠ: Lijek je lustracija, ali ona nikomu ne odgovara. Sve zemlje bivšega istočnog bloka koje su je provele danas su gospodarski tigrovi kojima debelo gledamo u leđa. Lustracija je ponajprije ekonomsko pitanje jer, dok se bivša država raspadala, oni su prema Markovićevu modelu, a ne Tuđmanovu, podijelili međusobno sve vrijedno, od banaka do tvornica. Istodobno su medijski drukali priče o hercegovačkim tajkunima, lopinama. Eto, na karaju, najbogatiji ljudi sve Hercegovci, Emil Tedeschi, čisti Hercegovac, po prezimenu se vidi da je iz Čitluka (smijeh). Najbogatiji ljudi u Hrvatskoj su odreda djeca bivših komunističkih funkcionara, ili sami oni. Mi zato nemamo tržišnu, već dogovornu privredu, mi nemamo demokraciju, već dogovornu demokraciju. To je zato jer su se drugovi devedesetih vrlo vješto prestrojili. Mi nikako da donesemo zakon o arhivima, sve se nešto izmotavaju, a to je zato da se sakriju stvarni ekonomski i politički vladari i arhitekti Hrvatske. Nisam optimist.

ČEKA NAS ISLAMIZACIJA EUROPE

NO: Ovdje kod nas sve ode u Deutschland, a vidimo i kod Vas u Slavoniji. Čini li Vam se da naši (ne)odgovorni televizijski kanali i različiti portali tomu procesu i kuknjavom rade svojevrsnu reklamu. Stvara li ova prenaglašenost nepotreban pesimizam kod ljudi?

IŠ: Sve nove EU članice prošle su isti problem. Poljska još drastičnije, o Irskoj da ne govorimo. Normalno je da ljudi traže bolji život. U tome smislu nije problem što ljudi odlaze, već što se ne stvaraju pretpostavke da se vrate, kao što su to učinili Poljaci, dijelom i Rumunji, Irci... Irska je na povratnicima izgradila gospodarsko čudo. No kod nas okoštale stare strukture i njihova mladunčad ne odlaze i čine sve da se ljudi ne vrate jer se boje konkurencije ljudi koji su vani stekli znanja i vještine kojima bi ih na tržištu pomeli. Jednako tako, bio sam po Americi i Europi, toliko je naših bogatih ljudi koji bi uložili u Hrvatsku, ali ova žgadija ih doslovno tjera kolcem, mijenja zakone samo da bi okolčili teritorij za sebe i muzli što se još izmusti da.

NO: Demografski problemi opterećuju Hrvatsku. Je li samo materijalno stanje temeljni problem ili je gubitak vrijednosti pravi razlog da se obitelji danas ne odlučuju na više djece?

IŠ: Kada je pokojni don Anto Baković prije trideset godina govorio isto što i danas svi govore, ismijavali su ga. Ne možete desetljećima ne raditi ništa po tome pitanju, dapače, ismijavati ga, pa kada vidite da se zdravstveni, mirovinski sustav urušava, onda krenete gasiti vatru kada je dogorjelo. Mi smo ponajprije degradirali fenomen majčinstva i očinstva kao takav. Tako je svugdje na Zapadu. Pedeset je godina od seksualne revolucije koja je stvorila loš emancipatorski mentalitet u kojemu je dijete prijetnja samoostvarenju, a majčinstvo i očinstvo prijetnja konzumerizmu, kao jedinoj europskoj ideologiji. Mi smo dio toga mentaliteta. Novca će se još i naći, ali mijenjati mentalitet? Teško. Čeka nas islamizacija Europe koja je dijelom planska (Soros, miješanje rasa), a dijelom stihijska, i, na kraju, uvjetovana održivošću sustava jer je europsko, pa i hrvatsko stanovništvo, sve starije, netko će morati popuniti tu prazninu. Tu demografsku snaga danas ima jedino islam.

KULTURA JE – NA ŽALOST – RAT!

NO: Kako stojimo s kulturom? Jeli nam i osnovni bonton ugrožen?

IŠ: Nažalost, hrvatsku kulturu i školstvo već dugo vremena prepustili smo jednoj anacionalnoj stranci HNS-u, koja ima više direktora u javnim poduzećima nego članova. O Hasanbegoviću možemo raspravljati, ali kada je postao ministar kulture, kada je ljevičarskim fundamentalistima zavrnuo pipu, vidjeli ste te izljeve mržnje i „tolerancije“ o kojoj pričaju. Da je četrdeset peta, ubijali bi, danas samo vrijeđaju ili kao Frljić ubijaju biskupe i vjernike u kazališnoj predstavi kada već ne mogu u stvarnosti, a novac za to kazalište daje HDZ-ova ministrica. Samim tim inaugurirana je nekultura kao kultura, a ljevičarski agitprop stavljen pod „umjetnost“. Oni kroz kulturu nastavljaju 45. drugim sredstvima. Kultura je za njih rat, kulturkampf, a ne prostor lijepoga, uzvišenoga i plemenitoga.

NO: Jesu li naši političari kao i nekoć samo „služinčad na dvoru Franje Josipa“? Postoji li i koliko je obezglavljena „umna“ tiha većina između dviju tzv. „elita“?

IŠ: Već rekoh o demokraciji kao dogovornoj demokraciji i ekonomiji kao dogovornoj ekonomiji dvije „elite“. Stvar je jednostavna, nama treba Tuđman za 21. stoljeće. Suverenist kojemu glavu neće nositi Bruxelles, a gaće skidati tko stigne.

NO: Volite pisati o ljevici, a i desnici. Djelujete na njih kao antibiotik – vjerojatno s ciljem da promisle što jedna i druga čine u tajnosti i javnosti. Što biste poručili jednima i drugima? Ima li kakve koristi od Vaše ispravne terapije?

IŠ: Nema više niti ljevice niti desnice. Statusne i materijalne borbe zamijenile su ideološke. Tzv. ideološke i svjetonazorske borbe samo su kost bačena narodu dok oni kidaju i žderu meso. Kakva je to ljevica kojoj su važnija homoseksualna prava od radničkih? Kakav je to desnica, „demokršćanska“ koja ne vidi problem u Istanbulskoj konvenciji, koja koalira sa HNS-om, Pusićkinim čedom, koja je davno prije Haaga presudila Šestorci izjavivši da je RH, koja ju je spasila, izvršila agresiju na BiH? Kada je Praljak popio otrov, kao da sam ga i sam popio.

SREĆOM – NISU ME PRIHVATILI!

NO: Ovih dana aktualna je tema rad Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Jeste li sudjelovali u radu Vijeća, što kažete na zaključke i posebno na izdvojena mišljenja?

IŠ: Slaven Letica me bio predložio Plenkoviću, ovaj me nije htio. Bogu hvala da je tako. Bilo bi me sram da sam sudjelovao u toj lakrdiji. O zaključcima nemam što reći ako svi totalitarni simboli nisu jednako tretirani. To nije zaključak, to je priključak na stara vremena. A sada svi ovi koji su najprije potpisali taj nazovi dokument pišu izdvojena mišljenja. Sada, da se sprdam malo, imaju dva mišljenja, jedno izdvojeno, jedno neizdvojeno. To je umjetnost.

NO: Jednostavno: hoće li ikada biti tzv. lustracije? U Hercegovini je ubijeno 66 franjevaca i više od dvadesetak tisuća tzv. običnih ljudi. Da su bili janjci, možda bi se pobunilo barem Društvo za zaštitu životinja, a ovako samo rijetki u svojoj izoliranosti! Nitko nije odgovarao za toliko umorstava. Je li istina raison d’etre – razlog i preduvjet naše budućnosti?

IŠ: Rekoh, neće. Urušio bi se sustav, ne samo politički već i pravosudni, pa i medijski. Napravit će neku muljažu, travestiju lustracije, kao s ovom komisijom koja je zaključila da je zaključila kako nema zaključka, odnosno ima, ali ne do kraja. Evo vam jedan primjer. Kada je ekonomski novinar Vedran Kukavica našao da je otac jednoga od najvećega tajkuna u RH Emila Tedeschija dobivao novac od Udbe u kontekstu slučaja Đureković, Kukavica je smijenjen i premješten u – Pola ure kulture. Eto, ekonomski novinar bavi se – kulturom. Čujem se ponekada s Vedranom pa se sprdamo na taj račun. Što ćeš drugo.

NO: Naša ognjišta izlaze već peto desetljeće – jeste ih ikada listali? Koliko je važno medijsko držanje kota osobito u krajevima daleko od naše Metropole?

IŠ: U moj župi Svih svetih u Đakovu redovito su dolazila Naša ognjišta i Crkva na kamenu. Sve sam Vam rekao. Mnogo je našega svijeta doselilo ovdje. Što se tiče medija u BiH na hrvatskom jeziku, nažalost, za hrvatsku stvar preostali su nam uglavnom crkveni mediji. To je kriv i Zagreb. Jer dok iza Bošnjaka stoji Ankara, iza Srba Beograd i Moskva, iza Hrvata u BiH ne stoji nitko. Nedavno sam rekao jednomu ministru: Jesi li ti čitao Islamsku deklaraciju Alije Izetbegovića, Bakir danas provodi taj program, kako na istome prostoru nema koegzistencije muslimanskoga i nemuslimanskoga stanovništva? On mi kaže da pretjerujem. I što više reći, kada „pretjerujem“.

NO: Što biste poručili našim čitateljima: kako dušu spasiti, slobodu i dostojanstva očuvati?

IŠ: Moj uzor je sveti Alojzije Stepinac. Od mladosti do dana današnjega. Savjest, ništa protiv savjesti uronjene u naravni zakon kao odsjev vječnoga božanskog zakona. I držati se krila matere Crkve, ma kako nesavršena bila, kao i ljudi koji je čine, a i sam. To je moj „recept“ dobroga i uspješnoga života koji ne isključuje križ, ali ni uskrsno jutro.

fra Gabriel Mioč, Mate Krajina
Naša ognjišta, travanj 2018. godine, broj 449, str. 8-9, mandino-selo.com