Razgovor s Vandom Babić o Boki kotorskoj

Vanda Babić je poznata i cijenjena hrvatsko-crnogorska naučnica, rođena u Kotoru, a živi i radi u Zadru, autorka nekoliko zapaženih naučnih knjiga i brojnih studija objavljenih u naučnim časopisima i publikacijama. Pažnju naučne i šire javnosti je privukla prošle godine objavljena knjiga “Kulturalno pamćenje - ogledi o hrvatskoj kulturi i književnosti Boke”, pa je ona i bila povod za ovaj razgovor.

“Kulturalno pamćenje - ogledi o hrvatskoj kulturi i književnosti Boke” naslov je Vaše knjige objavljene u Crnoj Gori. U ovoj knjizi na osoben način pristupate Boki, njenoj duhovnoj i kulturnoj baštini, sagledavajući je u svjetlu preplitanja i međusobnih zbližavanja hrvatskog i crnogorskog kulturnog areala, kao sjajnu poveznicu, prostor u kome raznolike duhovne struje stvaraju jedinstven kulturni uzorak. Šta Vas je motivisalo da se bavite ovom temom?

Raduje me da je ova knjiga izazvala veliko zanimanje svojom temom i pristupom. Iako su moje teze i Vanda Babicpostavke o ovom pitanju više manje iste od početaka mog znanstvenog rada, a tomu ima već podosta godina.

Prvo i osnovno rođena sam u Boki, točnije odrastala sam po njezinim uvalama i obroncima i vjerojatno je to bitno utjecalo na moj znanstveno-književni rad u kojemu se najviše govori upravo o Boki. Već preko dvadeset godina proučavam hrvatsku kulturnu baštinu Boke kotorske, ali i hrvatsko-crnogorske književne odnose i dodire dvaju naroda kroz povijest, njihova prožimanja, razilaženja, spajanja.

Ova knjiga je rezultat dugogodišnjeg istraživanja, propitivanja i naprosto je proizašla kao kruna dvadesetpetogodišnjega znanstvenog rada. Već moj magistarski i doktorski rad vezani su za bokokotorske teme, a možda meni najdraže djelo jest antologija hrvatske književnosti Boke iz 1998. koja nije izvorni znanstveni rad, ali meni je svijetla točka u nekim lošim vremenima.

Malo je znano da je tijekom 1998. promovirana u deset gradova uključujući i Kotor. Ako znamo da tada državne granice nisu bile posve otvorene onda ćete shvatiti posebnost i važnost tog trenutka kako za crnogorski tako i hrvatski puk, posebno onaj autohtoni, u Boki. I ovaj podatak ide u prilog teoriji kulturalnog pamćenja.

Drugo, Boka je prostor suzvučja kultura i umjetnosti u svim njezinim nijansama. Ona je čaroban Zaljev koji naprosto očara svojim začinima koji nisu samo ponikli u njemu već su donošeni s raznih drugih mora i kultura.

Moje promišljanje Boke je drugačije iz osnovnog polazišta njezine doživljajnosti. Naime,ona je naprosto dio Bokamene, nešto što uvijek „hoda“ i „diše“ u suglasju sa mnom. Ona je moj korijen, početak užeta koji se rasteže mojim putovima no uvijek me vraća doma.

Malo je znano da me je Split oblikovao, a da je Zadar grad u kojemu živim i stvaram no u cijelosti to je jedan nedjeljiv prostor koji u svojim kulturološkim okvirima stvara jedinstvenu sliku u svom bogatom izričaju. S druge strane sasvim prirodna je povezanosti i isprepletenost s crnogorskim kulturnim ozračjem i to u svako vrijeme na drugačiji način.

Ako svedemo priču na trenutak koji jedini imamo, a to je ono sada onda povezanost i jedinstvo Boke s Crnom Gorom razumljiva je sama po sebi. No, ona je rezultat upravo tih rukopleta dvaju bliskih prostora koja su iskristalizirala zajedničku kulturu, ali nisu napustila svoje posebnosti, varijetete koji ih obostrano nadograđuju.

Takvu sliku nosim sa sobom i dijelim je ne samo s brojnim Bokeljima već sa svima koje zanima Boka kao zaljev satkan od najfinijih niti hrvatske kulture, ali jednako tako zaljev u kojemu se isprepliću i susreću različite kulture te čine jedan posebno lijep i bogat prostor u kojemu ono što pripada hrvatskoj kulturnoj sferi dobiva još više na svojoj posebnosti i draži.

Kao takav, prostor je izbrušeni dragulj koji izvorno krasi mozaik hrvatske kulture i baštine kao i mozaik kulture i baštine Crne Gore i samo se u tim okvirima može o njemu razgovarati.

Kulturalno pamćenje, zanimljiva je sintagma, ili tačnije naučna metoda koju primjenjujete na Boku koja je osoben kulturalni prostor i koja ne slučajno podrazumijeva takav naučni pristup i kulturološki tretman koji Vi prvi primjenjujete, naučno.

Knjiga je rezultat dugogodišnjeg proučavanja hrvatskog kulturnog koda Boke. Motivaciju sam pronašla u dosadašnjim radovima kolege Sanjina Kodrića o kulturalnom pamćenju te sam pokušala neke njegove spoznaje koje je on iznio na primjerima književnosti i kulture BiH primijeniti na književnost i kulturu Boke.

Iz toga se rodila ljubav prema takvom načinu promatranja i iščitavanja, što me je natjeralo da dosadašnja istraživanja prečitam i vidim mijenja li se moja dosadašnja spoznaja.

Svaka nova teorija nosi i nešto novo, nepoznato, zanimljivo. Tako sam otkrila i neke stvari koje se tiču hrvatske književnosti i kulture Boke. Tko je koliko proučavao, s kojim ciljem i nakanom te sad mogu reći da imam malo drugačiju sliku, ali sasvim sigurno i čvrst temelj kojem je kulturalno pamćenje poslužilo kao cement.

Kulturalno pamcenje

Konačno smo bokokotorsku književnost i kulturu usustavili kao hrvatsku. Ujedno smo je tradirali kao književnost i kulturu Crne Gore i sad nam je zajedno, bez postavljanja uvijek istih pitanja čije je što, skrbiti o velikoj baštini koja jest dijamant hrvatske kulture općenito, ali je dragulj kulture Crne Gore, Mediterana i Europe.

Da bi bilo jasnije reći ću Vam ukratko o knjizi kojoj sam naslov govori o onome što se nalazi unutar njezinih DraguljKonačno smo bokokotorsku književnost i kulturu usustavili kao hrvatsku. Ujedno smo je tradirali kao književnost i kulturu Crne Gore i sad nam je zajedno, bez postavljanja uvijek istih pitanja čije je što, skrbiti o velikoj baštini koja jest dijamant hrvatske kulture općenito, ali je dragulj kulture Crne Gore, Mediterana i Europe.korica. Knjiga sadrži dvije cjeline. „Vrh pisanja“ (Kulturalno pamćenje i (p)ogledi o hrvatskoj kulturi i književnosti Boke) i „Plačnim glasom svih vas molju“ (Ili nešto malo više o pasionskoj baštini Boke). Prva cjelina sadrži osam, a druga šest poglavlja i na neki način ona je uvod u studiju kulturalnomemorijske povijesti književnosti zasnovane na temeljnim postavkama teorije kulturalnog pamćenja.

Uostalom, sve je objašnjeno u samoj knjizi, a sve je jasno iz same naslovnice, naslova i izdavača. Naime, naslovnicu krase djela hrvatskog i crnogorskog slikara Dimitrija Popovića, tematika je hrvatska književnost i kultura Boke usustavljena u povijestima hrvatske književnosti i književnosti Crne Gore.

Taj devedeset i devet kilometara dug zaliv osoben je po mnogo čemu i nigdje, čini se, nema u svijetu tako malog prostora, sa toliko različitosti. Može se govoriti i o svojevrsnom kulturnom uzorku, čak svojevrsnom kulturnom krugu?

Ako govorimo o zaljevu koji nalikuje fjordu i koji se zbog brojnosti blaženika i svetaca koji su iz njega ponikli često naziva Zaljevom svetaca onda zasigurno govorimo o posebnom prostoru koji svakoga dotakne na drugačiji način.

Nitko iz Boke ne odlazi nedirnut njezinim posebnostima. Prostor koji u sebi sadrži snagu visokih planina, Gospadubinu mora koje se rasporedilo u čarobne bazene s Kotorom kao pečatom na samom dnu kojega su oslikavajući Zaljev stari Dobroćani isprovocirani francuskim novotarijama u doba Napoleona znali nazivati „grlom pakla“ u sebi nosi razne priče i sjećanja koja su svojevrsni izvor teoriji kulturalnog pamćenja.

Gdje god taknemo otvara nam se novi izvor. Možemo govoriti o kićenju mađa ili tzv Peraškim ceremonijalima, sjećanju na glasoviti Peraški boj ili o Bokeljskoj mornarici njezinom značenju, posebnosti njezina odijela, oružja ili kola, kultu sv. Tripuna i bl. Ozane, sve to promatrano okularom teorije kulturalnog pamćenja stvara drugačiju, posebnu sliku bokokotorskog kulturnog kruga koji je tijekom vremena doživljavao i doživljava kulturološke tranformacije.

Ovakva teorija može se provoditi samo onda kada ste razriješili izvorišnu točku polazišta o kojoj sam već govorila. Ovaj Zaljev u kojem se susreću razni svjetovi nije pao s neba takav. On se izgrađivao vremenima koja su često puta bila vrlo okrutna. Potvrdu tome ne treba nažalost tražiti u dalekoj povijesti.

No, ono važno jest da je Boka stoljećima uljudbena, s uređenim bontonom svojih plemića, kulturom svojih starosjedilaca uspjela ostati kraljica sa svim svojim finim manirima dame koja zna pravila dobrog ponašanja, ali i pravila reda i dostojanstva. Tako ovaj dragulj autohtone hrvatske kulture i kulture Crne Gore treba promatrati.

Branko Sbutega je ovaj jedinstven fjord u srcu Mediterana nazivao i posebnim planetom, što uistinu jeste.

I toj misli možemo pridodati sve gore navedeno. Boka jest posebna. Da nije ne bi se onoj toliko govorilo. Ne bi se za nju toliko otimalo. Ne bi je se prekrajalo, podkradalo i iskradalo. Pjesnički rečeno možda je Boka upravo ono što je Branko Sbutega u svom prekratkom život na ovome svijetu svojim djelovanjem i životom pokazao: amalgam hrvatske kulture u crnogorskoj samobitnosti, zvuk orgulja, baroknu kićenost, vrsnu retoriku, ekumensku širinu i poeziju punu topline i ljubavi. S druge strane nije sve tako prpošno.

Slika Boke jest i olovno nebo koje bez prestanka kiši stvarajući maglu i memlu, puste ulice uz najzvučnije olujne gromove.

Interliterarnost, kulturalno pamćenje i književni identitet, tri su koordinate kojima se krećete, otkrivajući Boku u svoj njenoj osobenosti.

Sve književnosti i kulture južnoslavenske interliterarne i interkulturalne zajednice po prirodi stvari posebno karakteriziraju, između ostalog, upravo njihovi brojni međusobni dodiri, suodnosi i preplitanja.

Ta pojava ni u kojem slučaju ne poništava posebnosti i specifičnosti nijedne od književnosti i kultura južnoslavenskih prostora, već ih, naprotiv, u potpunosti uvažava, ali istovremeno uvažava i povijesnu realnost njihovih nerijetko vrlo bliskih veza i odnosa. Upravo ovakvo što jest ključni koncept na kojem se temelji moja nova knjiga. Ovdje je nositelj bokeljski Hrvat, čovjek koji je autohton, samosvojan i određen samim svojim bitkom, ali i povijesnim prilikama u kojima se oblikovao, mijenjao, prilagođavao mijenjajući svoje temeljne odrednice.

Pri tom je slučaj kulturalnog pamćenja i pitanje interkulturalnih preplitanja u bokokotorskoj književnosti i kulturi složeniji i izazovniji utoliko što će se upravo na suženom prostoru bokokotorskog zaljeva, u vrtlogu povijesnih preokreta, umrežavati razne identitetarne granice s čitavim nizom diskursa, kulturnog uključivanja i isključivanja, najviše prilagođavanja, stvarajući prvenstveno književnost - kulturu pamćenja, zapamćivanja i zaboravljanja, prisjećanja i potiskivanja.

O Boki su pisane brojne studije i njome su se bavili mnogi naučnici iz srpskog i hrvatskog naučnog korpusa, jedni dokazujući kako je Boka srpska, a drugi hrvatska... Vi Boki pristupate drugačije. Prilika je da taj pristup i konkretno iznesete.

Nikako ne bih izjednačavala posezanja za Bokom . U knjizi sam iznijela polazišta tri studije s kraja 19 i početkom 20. stoljeća. Iščitavala sam ih iz kuta vremena u kojima su nastajala i dala određene zaključke koje mogu stati u glasovitu Kurelčevu rečenicu koju je prenio Srećko Vulović, a glasi: “Ja Dubrovnika, Boke ni Crne Gore za Srblje priznati ne mogu!“

Što se hrvatskih znanstvenika tiče mogu reći da su manje pisali o Boki a više isticali posebnost crnogorskog identiteta, jezika i naroda. Uskoro će se na Cetinju održati Prvi cetinjski filološki dani koji jednu od tema imaju rad i djelovanje rekla bih doajena crnogorskog jezikoslovlja Vojislava Nikčevića koji je živio svoju Crnu Goru i s kojim su u najtežim trenucima hrvatske i crnogorske prošlosti surađivala najznačajnija imena hrvatske filologije.

Vanda Babic2
Vanda Babić. Foto: Privatna arhiva

S druge strane, srpski su znanstvenici od Vuka pa naovamo često prisvajali ne samo Boku nego i Crnu Goru u cijelosti pa i šire. Milorad Pavić je začetak srpske drame vidio u bokokotorskim pasionskim tekstovima, a suvremena događanja govore o nepriznavanju crnogorske samosvojnosti unatoč svim logičnim povijesnim, znanstvenim i naprosto ljudskim odrednicama.

Ova knjiga je koristeći se upravo teorijom kulturalnog pamćenja imala za cilj razriješiti upravo ta temeljna pitanja. Autohtonu hrvatsku kulturu usustavili smo u kolorit kulture Crne Gore i zatvorili Pandorinu kutiju. Kulturalno pamćenje iznutra promatra i detaljizira lepezu umjetničke izražajnosti, dakle i kroz književnost i kulturu stvarajući nove poruke i nove sadržaje no ne po cijenu vlastite osobnosti.

Najveći problem pojedinim Hrvatima Boke jesu oni sami sebi. Jednako je i s onim dijelom crnogorskog puka koji sebe smatra granom nekog tuđeg stabla. Moramo prihvatiti svoja naslijeđa i zajedno skrbiti o njima.

Biti autohton Hrvat Boke jest nositi slavnu kulturu svojih pradjedova na slabašnim leđima, ali uspravno u neovisnoj i samostalnoj državi Crnoj Gori koja nije ničija grana već je ponosno stablo tisućljetnog državotvorstva. Pričati priču o Bokelju samom za sebe, otoku bez karika je prazna priča, bježanje od odgovornosti i strah od bitka ili naprosto modni izričaj ciljanog interesnog koda.

Konačno, danas je svakom dobronamjernom jasno da se Crna Gora voli i u srcima autohtonih Hrvata Boke. Tu i sebe ubrajam svim srcem. I možda niste primjetili no ova knjiga je posvećena i tiskana 2016. u prigodi 10. obljetnice moderne crnogorske države.

Jedno poglavlje meni posebno zanimljivo zvuči: Čovjek na palubi Boke - bokeljska arabeska kuluralnog pamćenja. Kakav je taj čovjek, Bokelj, kakva arabeska?

Iako je knjiga u cijelosti zahvala tom za mene velikom čovjeku i učitelju, Hrvatu, Bokelju jedno malo poglavlje je tek uvod u proučavanje njegova djela kroz okular teorije kulturalnog pamćenja čiji je on na neki način prethodnik odnosno možemo ga nazvati pretečom u proučavanju bokokotorske književne baštine kao ideje o kulturalnom pamćenju i uspostavljanju kulturalnomemorijske povijesti književnosti gdje se traga isključivo za specifično lokalnim značajkama, za lokalnom književnom poviješću u njezinoj partikularnosti, na karakterističan način, mikropovijesti koja otkrivajući autohtonu drugost i različitost u ukupnosti općih književno-kulturalnih okvira distingvira prepoznatljive literarne identitete.

Svi koji smo se očešali o bokokotorsku književnu baštinu dugujemo Milošu Miloševiću zahvalnost na znanju koje nam je prenio kao i djelima koje nam je ostavio i koja nam ovom književnom teorijom iscrtavaju njegovim bojama sliku Zaljeva.

U svom obraćanju na početku knjige zapisali ste: “Pripadam crnogorskoj dijaspori i hrvatskom autohtonom puku u Boki. Te dvije činjenice su odredile moj odnos prema matičnoj domovini Hrvatskoj, rodnoj Boki i Crnoj Gori.“ Taj odnos se možda najbolje reflektuje u Vašoj vezanosti za rad Dimitrija Popovića, čiji radovi krase ovu knjigu, što i naglašavate u uvodnoj riječi Vaše studije.

Doista je tomu tako. Prve tri godine sam živjela u Boki. Ostalo sam joj se neprestano vraćala. U stvari vraćala sam se obitelji koja me je umnogome oformila i odredila. I prijateljima s kojima i uz koje sam rasla. U predgovoru sam kao prilog teoriji kulturalnog pamćenja istaknula autotransport Taru s kojom sam često iz Splita putovala put Boke.

Danas imam tetu koja je samo sedam godina starija od mene i s kojom sam de facto odrastala tako da mi je njezina obitelj najbliža rodbina uz još nekoliko bliskih mi i dragih rođaka. Nikako ne bih izostavila nekoliko bliskih prijatelja koje ne odvajam od vlastite rodbine.

Dimitrija Popovića sam prvo upoznala preko njegovih djela koja sam još kao studentica upila i brižljivo čuvala. Njegovi radovi na naslovnici ove knjige odredili su i kvalitetu sadržaja odnosno pokušala sam pratiti tog genijalnog čovjeka, majstora kista i pera. Sudeći po njegovim dojmovima o knjizi, uspjela sam i to me čini jako ponosnom.

Ujedno i Dimitrije i ja pripadamo istom podneblju i svojim radom pokušavamo istaknuti vrijednosti naših sličnosti i ljepotu razlika u okvirima prostora u kojima živimo i koje baštinimo.

Miraš Martinović
vijesti.me

Pet, 14-08-2020, 07:47:55

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.