Razgovor s novim šibenskom biskupom Tomislavom Rogićem

Novoimenovani šibenski biskup mons. Tomislav Rogić rodom je iz Senja, a u Gospićko-senjskoj biskupiji obnašao je različite službe, od kapelana, katehete, župnika i generalnoga vikara do upravitelja svetišta Hrvatskih mučenika na Udbini, gdje ga je biskupsko imenovanje i zateklo. U svojem pastoralnom radu prepoznatljiv je po širini, osjećaju prema najmlađima, obiteljima, starijima, potrebitima, osobito prema hrvatskim braniteljima. Tradiciju oplemenjuje suvremenim izazovima, a evanđelje »provlači i naviješta« kroz život onih koji su mu na putu. U daljnjem djelovanju je njegovo biskupsko geslo »Sve i u svemu Krist«, a potvrđuje ga biskupski grb: Kristov monogram, smješten u lijevom gornjem polju, sačinjen je od dva grčka slova, X i P, i najstariji je grafički simbol za Krista. Ispod njega nalazi se osmokraka zvijezda, simbol Djevice Marije i putokaz predanja Božjoj volji. Bijela boja predstavlja neizrecivost neba koju u svom imenu simbolizira sveti Mihovil, odnosno Mihael, čije ime potječe iz starohebrejskoga jezika i znači »Tko je kao Bog?«. Desno gornje polje dio je hrvatskoga grba s prepoznatljivim crveno-bijelim poljima, iznad kojega je smješten procesijski križ iz 15. stoljeća s likovima četiriju evanđelista i jaganjcem u sredini. Donje polje je plave boje i simbolizira more, odnosno prirodne ljepote kojima je okružena Šibenska biskupija.

Najvažnije je krenuti od Krista

Vaše biskupsko geslo glasi: »Sve i u svemu Krist«. Koliko je današnji suvremeni vjernik spreman slijediti i živjeti to geslo? U konkretnom vremenu i prostoru kako to primijeniti na biskupsku službu?

Biskupsko geslo »Sve i u svemu Krist« odgovor je na izazov nove službe koja mi je povjerena. Kad čovjek u životu dođe na neka važna raskrižja gdje se jasno mora opredijeliti, može biti izgubljen bez Geslo RogicKristNajvažnije je od Krista krenuti, na njega se osloniti, s njim ostati povezan, blizak i svjestan da u konačnici njemu idemo ususret. Često to otkrijemo tek onda kad nam je zbog nečega teško, kad smo u nekoj muci, kad nam nisu dosta vlastite snage ni pamet.dobrih i pouzdanih putokaza. Danas to zovu navigacija i mnogi se služe time da dođu na njima nepoznata mjesta. S jasnim i preciznim navođenjem sretno i na vrijeme dođu do cilja. Može li biti jasnije i preciznije navigacije od toga da sve ozbiljne odgovore, smjernice, putokaze počnemo tražiti upravo od Krista? Naš Spasitelj puno je više od »navigacije«, on je i suputnik, i ohrabrenje, i konačni cilj i smisao.

Koliko će današnji vjernik živjeti to geslo ovisi koliko Kristu dade mjesta u svom životu, koliko s Kristom »računa«, koliko se na njega oslanja, koliko mu daje važnosti i stavlja li ga doista na prvo mjesto, na najvažnije mjesto. Zapravo onoliko koliko Kristu vjerujemo, koliko je on za nas stvarnost, osoba s kojom imamo ostvarenu vezu po molitvi, osluškivanju Božje riječi i slavljenju sakramenata, toliko će nam on biti posve konkretna uporišna točka našega života. Lijepa je igra riječi u našem jeziku: Koliko mi Bogu posvetimo - odvojimo vremena, sebe, svoga života, toliko on može posvetiti - blagosloviti, nas, naše vrijeme, postojanje, rad, sve odnose, čitav naš život. Uvjeren sam da to ostvaruju mnogi naši vjernici pa makar to izricali na različite načine i nekim drugačijim geslom ili svetopisamskom rečenicom. Najvažnije je od Krista krenuti, na njega se osloniti, s njim ostati povezan, blizak i svjestan da u konačnici njemu idemo ususret. Često to otkrijemo tek onda kad nam je zbog nečega teško, kad smo u nekoj muci, kad nam nisu dosta vlastite snage ni pamet.

»Ono za što se ne umire - odumire«

Srž kršćanstva je muka, smrt i uskrsnuće. Koliko je biskupska služba danas pred tim izazovima odgovorna za svijet, konkretno u Vama povjerenoj biskupiji i biskupskoj službi?

To tek moram početi otkrivati u novoj službi i biskupiji. Svi imaju neke vizije, lako uočimo tuđu Rocic redenjeodgovornost, ali vlastita nam nekako promakne. Srž kršćanstva, Kristov pashalni misterij prožima sav naš život pa i onda kad mi to »ne ćemo«, kad od muke bježimo. Ako pšenično zrno ne umre, ne donosi ploda, Isusove su riječi. Taj je zakon, slijed, princip upisan svuda oko nas.

Kao što bi rekao kardinal Vinko Puljić: ono za što se ne umire - odumire. Valja to početi otkrivati u novim dimenzijama biskupskoga služenja. Odgovornost za svijet i povjerenu biskupiju očitovat će se, vjerujem, svakodnevno u najrazličitijim situacijama posve konkretnoga života, u prilikama i neprilikama. Nekada će, vjerujem, trebati zašutjeti i ustrajno moliti, nekada glasno progovoriti. Najvažnije je Kristu ostati vjeran.

Da budemo jedna obitelj...

Sudionik ste osnivanja Gospićko-senjske biskupije, u kojoj ste obnašali odgovorene dužnosti poput generalnoga vikara, pastoralca, voditelja Nacionalnoga svetišta Hrvatskih mučenika. Na temelju tih iskustava, u kojem pravcu, prvotno pastoralnom, treba ići biskupska služba? Zapravo, kako pomiriti administraciju i birokraciju sa zahtjevima i pastoralnim potrebama na terenu?

Već sam negdje rekao ovih dana da mi se čini da sam poput onoga lika iz filma »Milijunaš« koji je na tom kvizu odgovore pronalazio u dotadašnjim zgodama i nezgodama svoga života. Nikada ne ću dovoljno Bogu zahvaliti za sva dosadašnja iskustva, prijateljstva i događanja u kojima sam sudjelovao Crkva Sibenikjer sam obnašao dosta služba i promijenio mjesta, i svuda mi je bilo jako lijepo. Od rodnoga Senja i bogate vjerničke tradicije, riječkih bogoslovnih dana i suradnje na nekim župama, pa kapelanskih, pa opet studentskih u Rimu, župničkih, kancelarijskih, od Gospića, Brušana, Smiljana, Trnovca preko Ogulina do posljednje postaje Udbine i Podlapače. Sada sve to dobiva novi smisao i postaje riznica iz koje valja vaditi ono najbolje.

Teško mi je unaprijed govoriti o nekom prvom pravcu biskupske službe prije dobroga upoznavanja Šibenske biskupije, svećenika, vjernika i prebogate tradicije više od 700 godina stare biskupije i grada Šibenika koji upravo ove godine slavi 950 godina. A opet, govoreći jednostavno, vidim nekako prvu brigu i potrebu da sa svim svećenicima i redovnicima budem što bolje povezan, da budemo jedna obitelj koja čuva i naviješta sveti poklad vjere. U tim nastojanjima jasno da ima i administracije i pastoralnih pothvata, nastojanja. Jedno bez drugoga ne može. Svi volimo zateći uredne spise, dobro složenu dokumentaciju, zapisane kronike događanja, ali isto tako ne smijemo postati zarobljeni administrativnim a da promakne ono životno, pastoralno. To je lako reći, a u životu treba uvijek iznova postizati tu ravnotežu i razlikovanje bitnoga od nebitnoga, ili bolje manje važnoga.

Pastoralno razumijevanje potreba puka

Dolazite s terena. Koliko prema Vašem iskustvu biskupi razumiju pastoralne potrebe puka, jer događa se da su u biskupijskim uredima osobe vrijedne i obrazovane, ali pastoralno neiskusne? Kako to tumačite?

Mogu govoriti samo iz dosadašnjega iskustva Gospićko-senjske biskupije, a tu su sve osobe bile i pastoralno aktivne na župama, tako da su dobro osjećale bilo puka i dijelile životnu svakodnevicu sa PastoralJedan prijatelj ribar, govoreći o svojim ribolovnim vještinama i iskustvima, kad je nabrojio dosta toga što je od svojih starih naučio, što je sve sam pokušao, što je od svojih suvremenika slušao, zaključio je: »U ribarenju je čovjek uvijek u prvom razredu!« To će reći stalno ponavljanje gradiva i uvijek iz početka. A Isus je svojim učenicima rekao da će ih učiniti ribarima ljudi...svojim narodom. To pastoralno razumijevanje potreba puka možemo čitati na različite načine i ono se svakako događa, a uvijek nove potrebe i životni izazovi traže nove odgovore. Spomenimo osnivanje katoličkih škola, sve više osnovnih, različitih ubožnica i hospicija, djelovanje Caritasa na toliko raznih načina, programa za mlade kroz cijelu godinu sve do ovih koji čak osmišljavaju i ljetni odmor. Ne treba zaboraviti ni vjeronauk - školski i župni, seminare, duhovne vikende po različitim skupinama i onda svakako crkvu Hrvatskih mučenika kao nacionalni projekt cijeloga hrvatskoga naroda i svih biskupija. Možda se koji put malo zna što sve Crkva čini, što su sve biskupi u svojim biskupijama osmislili i pokrenuli. Jasno, mnogo je toga što traži nove odgovore i razumijevanja, aktivnosti i usmjeravanja.

Pastoralno iskustvo zapravo je cjeloživotni proces u kojem se stalno uči, uočavaju novi znakovi vremena i traže novi odgovori. Nekad smo u tome uspješniji, a nekada zakasnimo. Jedan prijatelj ribar, govoreći o svojim ribolovnim vještinama i iskustvima, kad je nabrojio dosta toga što je od svojih starih naučio, što je sve sam pokušao, što je od svojih suvremenika slušao, zaključio je: »U ribarenju je čovjek uvijek u prvom razredu!« To će reći stalno ponavljanje gradiva i uvijek iz početka. A Isus je svojim učenicima rekao da će ih učiniti ribarima ljudi...

Samo nas istina može osloboditi

Dolazite iz biskupije i grada slavnih imena, ali pod teretom ratnih rana, nezaposlenosti, raštrkanosti, nerazriješene povijesti. Slično Vas stanje čeka u novoj biskupiji. Kako se izdići, pomiriti različite mentalitete i prošlost, istodobno promicati istinu?

Ideali - ide, ali... - uvijek su visoko i nedostižno postavljeni upravo zato da stalno prema njima idemo. Kad bi bili odmah dohvatljivi, ne bi bili ideali. Tradicija ostaje stup koji nam pomaže živjeti vjeru u novim prilikama i pomalo nam otkriva nove oblike. Raznolikost predaja ocrtava da se Božji misterij ne može svesti u samo jedan okvir. Bogu svatko može doći, prići s različitih strana. Kad prihvatimo druge onakve kakvi jesu, a ne kakvi bismo htjeli da budu, onda možemo ostvariti zajedništvo i ići složno prema istomu cilju, a na različite načine. Principijelno govoreći, to je put ujedinjavanja različitih mentaliteta, raštrkanosti, spajanja i očuvanja tradicija.

Nerazriješena povijest puno je veći problem i nakon tolikih godina. Ne preostaje drugo nego ustrajno moliti da se »glave ohlade« i povijesna istina izvede na čistac. Samo nas istina može osloboditi. Za što se treba kajati, kajat ćemo se i činiti pokoru, ali isto tako neka sve laži jednom budu raskrinkane i prestanu biti opterećenje budućnosti pred kojom se nalazimo.

Opružena vojničkoga koraka s jasnim ciljem

Prepoznatljivi ste postali po pastoralu hrvatskih branitelja. Koliko će Vam biskupska služba dopustiti da to nastavite i je li vrijeme da se odredi biskup za tu službu pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji? Koliko su svećenici educirani za pastoral hrvatskih branitelja, za tu »ranjivu« skupinu, i što bi na tom području trebalo učiniti?

Pastoral branitelja došao je sam po sebi vezan za crkvu Hrvatskih mučenika i lijepa iskustva hodočašća branitelja na Udbinu. Nekada su stizali pješice i po 200 kilometara. Tako da je sama služba ravnatelja BraniteljiHrvatski branitelji zaslužili su da im se posveti sve moguće vrijeme. Za tu vrstu pastoralne skrbi nitko nije dovoljno pripremljen, a najbolje će to moći oni svećenici koji su i sami okusili ratne strahote. Njima će i branitelji lakše otvoriti dušu.svetišta zahtijevala da dio vremena posvetim braniteljima. Simbolično sam, u nekoliko navrata, hodao s njima i bilo mi je to posve novo iskustvo. Do tada naučio sam na drugačija hodočašća u kojima se neprestano pjeva, moli, razgovara, šali. S braniteljima sam hodao u šutnji i osobnoj molitvi, jedan iza drugoga kao u formaciji. Opružena vojničkoga koraka noseći svoje barjake, s jasnim ciljem prema kojemu su odlučili ići i s jasnom nakanom za koga ovaj put to čine. Bila su to hodočašća drugačija od drugih.

Hrvatski branitelji zaslužili su da im se posveti sve moguće vrijeme. Za tu vrstu pastoralne skrbi nitko nije dovoljno pripremljen, a najbolje će to moći oni svećenici koji su i sami okusili ratne strahote. Njima će i branitelji lakše otvoriti dušu. Što se institucionalno više može napraviti, to vam ne mogu sada na početku ove službe reći. Po nekim biskupijama već postoje ili okupljanja ili duhovni vikendi ili čak neki svećenici koji su na raspolaganju braniteljima, makar povremeno. Svakako treba učiniti više i nikada ne će biti dovoljno.

U našoj domovini često se rade umjetne podjele. Kako stvoriti i promicati zajedništvo?

Zajedništvo je trajna zadaća. Ono se neprestano izgrađuje. To je posao koji nikada nije dovršen. Ciljevi i smisao svakoga pastoralnoga djelovanja moraju uključivati izgradnju zajedništva u obitelji, župi, biskupiji i narodu. Najkraće rečeno, pod svaku cijenu izbjegavati ono što nas dijeli, a tražiti ono što nas ujedinjuje. Što svi budemo više usmjereni prema Spasitelju, bliži Kristu, to ćemo biti bliži i jedan drugomu. Koliko bude prisutan u našem djelovanju Kristov poziv na bratsku ljubav, toliko ćemo rasti u iskrenom zajedništvu i međusobnom prihvaćanju. Sve je sadržano u zlatnom pravilu da činimo drugomu što bismo željeli da drugi čini nama.

Žive svoju vjeru u sadašnjem trenutku

Danas su potrebni socijalni programi, zapravo život socijalnoga nauka Crkve. U Šibenskoj biskupiji pod vodstvom mons. Ante Ivasa, a i njegova prethodnika, započeti su i zaživjeli projekti poput pučkih kuhinja, brige za beskućnike, savjetovališta, školstva... Kolike su tu mogućnosti i što to znači za kršćanstvo? Što bi po Vašem mišljenju još trebalo učiniti?

Svakako da su to vrijedni programi i projekti, zapravo puno se radilo zahvaljujući vodstvu biskupije na čelu s mons. Antom Ivasom. No opet jedno pitanje unaprijed, a tek sam na početku. Ostvarenim projektima sam zadivljen i tek ih pomalo upoznajem. Već ste ih nabrojili. Pučka kuhinja, sklonište za beskućnike, bračno savjetovalište, dječji vrtić i katolička osnovna škola s više od tri stotine đaka. Sve to pokazuje da su mogućnosti velike. Ima i novih zamisli koje su pred ostvarenjem na planu kulturno-vjerske baštine grada i biskupije u Šibeniku. Postojeći projekti imaju svoje razvojne planove, a pripremaju se i neki novi. Logičan slijed bilo bi pokretanje srednje škole, ali još se razmatra pod kojim vidom i u kojem pravcu. Kršćani žive svoju vjeru u sadašnjem trenutku i svijetu kakav on jest. Svako djelovanje treba biti prožeto tom kršćanskom ljubavlju koja svoju sreću nalazi u sreći brata i sestre pokraj sebe. Kroz ove programe svjedočenje vjere dobiva posve konkretne dimenzije, postaje vidljivi znak.

Kako vratiti narodu nadu, a i »kruh« da ostane i opstane? Što tu može učiniti Crkva?

Jednom smo u bogosloviji smišljali moto za Dan molitve za duhovna zvanja. Nakon puno prijedloga uzeli smo za moto te godine: Sijači vedrine. Puno puta sam se toga sjetio i činilo mi se kao nešto trajno što treba nositi u svećeničkom pozivu. Nema vremena bez krize i poteškoća, ali sve su prolazne. Nakon Krbavske bitke pop Martinac je zapisao da su neprijatelji »nalegli na jazik hrvatski«. Prerečeno kao da se pita hoće li poslije te bitke imati tko govoriti hrvatskim jezikom? Više od petsto godina poslije nad Krbavskim poljem stoji velebno svetište posvećeno svim hrvatskim mučenicima. U tome vidim konkretni znak nade o kojem sam govorio mnogim hodočasnicima.

Svladane poteškoće i u bliskoj prošlosti trebaju nam biti izvorom nade i ohrabrenja, a toliko ih je i još smo tu. Koliko se budemo oslanjali na providnost i Božju CrkvaCrkva stalno vraća naš pogled na vrijednosti bez kojih nema budućnosti ni kruha. Životnost naših obitelji, njihovo prihvaćanje djece, novoga života, garancija su ili pak mjera naše budućnosti. Svega može biti, ali ako nema ljudi, što nam sve onda koristi? Obiteljski pastoral zasigurno je goruće pitanje, prekretnica i naroda i Crkve u Hrvata.pomoć te se budemo ravnali Božjim zakonima, toliko ćemo pronaći izlaze i iz aktualnih nevolja. Crkva stalno vraća naš pogled na vrijednosti bez kojih nema budućnosti ni kruha. Životnost naših obitelji, njihovo prihvaćanje djece, novoga života, garancija su ili pak mjera naše budućnosti. Svega može biti, ali ako nema ljudi, što nam sve onda koristi? Obiteljski pastoral zasigurno je goruće pitanje, prekretnica i naroda i Crkve u Hrvata.

Ili smo protagonisti ili nas nema

Crkva je uvijek bila nositeljica života i kulture. Ponekad se čini da je u našem društvu još u katakombama, posebice kad je riječ o odlučujućim sudbinama. Na koji način »hijerarhijska« Crkva mora podići glas?

Što god rekli ili ne rekli, uvijek ćemo pogriješiti u očima svijeta. Ako o aktualnim društvenim pitanjima crkvena hijerarhija progovori, kaže svoje mišljenje, bilo pojedinačno ili zajednički, predbacuje joj se da se miješa u politiku. Ako ne progovori, zatajila je i nije sudionik događanja. Sudjelovao sam na hodočašću Macerata - Loreto u Italiji pod geslom »O protagonisti o niente! - Ili smo protagonisti ili (ništa) nas nema«. Mudrost je u tome naći mjeru djelovanja i jasnoga očitovanja o vrijednostima kršćanskoga života na kojem za nas vjernike sve počiva ili nestaje. I laičko i kleričko plućno krilo Crkve mora disati, biti živo, jer bez kisika sve se drugo gasi i tone u besmisao.

Vrijeme od pastoralne drskosti

Dugo ste u pastoralu. Koliko danas tzv. frontalni pastoral ima učinka i kako doći do ljudskoga srca da prizna i prihvati Krista?

Papa Franjo poziva na nenametljivi pastoral koji se očituje prije svega u blizini onima koji trebaju pomoć, utjehu i ohrabrenje na svojim životnim stazama. Frontalni pastoral nekako mi zvuči izazivački. U šali među svećenicima jednom smo razgovarali da su nas na studiju učili pastoralnoj razboritosti, a da je došlo vrijeme pastoralne lukavosti, to jest kako nekoga privući Kristu, doslovce dovući u Crkvu. Kolega je dometnuo da je i to prošlost i da je vrijeme od pastorlne drskosti.

Crkva mora biti izazovna i kada je riječ o starim tradicijama kojima se sve više vraćamo i kad se radi o novim modelima koje nameće današnji način života. Pri tome je važan princip da se ljude približi Kristu, a ne veže na sebe, da se ljudima otvore pogledi koliko ih Krist oslobađa, a ne da ih se stavi u oklope i nečim novim zarobi. U Kristu smo na slobodu pozvani. Jedna od plodnijih pastoralnih godina odvijala se pod geslom »Odgoj za slobodu u znaku križa«. Naša sloboda mora biti darovana, darovana Bogu, obitelji, za dobro naroda, za dobro brata pokraj sebe. Tada sve i uz cijenu križa dobiva svoj smisao i vodi nas prema sretnijemu življenju i konačnomu spasenju.

Ljubav prema Crkvi i Božjemu narodu

Mnogo se govori o uključivanju laika u crkvene institucije. Koliko su oni osposobljeni i kakva je njihova crkvenost?

Sve više crkvenih ustanova ima uposlenih laika koji su se za te službe školovali i pripremali na druge načine. Razlog za to nije samo nedostatak svećeničkih zvanja, nego i otvorenost crkvenih institucija. U Gospiću je kancelarka biskupije pet godina bila laikinja mr. Agneza Andrašek. Dakle služba za koju je prije bilo nezamislivo da je obavlja laik. Današnja upotreba svih mogućih medija u službi pastorala također uvelike traži stručne laike. Dodajmo tomu vjeronauk, škole, Caritas i administrativne poslove i eto prostora za itekakav angažman laika. Svakako da uz bilo koju formaciju i stručnost neizostavno dolazi ljubav prema Crkvi kao Božjemu narodu, njegovu mističnomu tijelu u ovom svijetu, kojemu svi zajedno pripadamo, i klerici i laici.

Vlado Čutura
Glas Koncila

Čet, 13-08-2020, 22:02:42

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.