Razgovor s prof. dr. sc. Vinkom Grubišićem iz Kanade povodom četrdesete obljetnice uvođenja hrvatskoga jezika u srednje škole Ontarija

Sredinom 1976. hrvatski jezik postao je dijelom srednjoškolskoga programa u Ontariju (Kanada) zahvaljujući tadašnjoj ministrici za školstvo Betty Stevenson i lobističkim naporima hrvatskih ljudi, među kojima je ondje djelovao i najplodniji pisac udžbenika za učenje hrvatskoga jezika i kulture u emigraciji u XX. stoljeću prof. dr. sc. Vinko Grubišić. Povodom četrdesete obljetnice uvođenja hrvatskoga jezika u srednje škole Ontarija zamolili smo tog uglednoga jezikoslovca s višedesetljetnom kanadskom adresom i dopisnoga člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti da za Portal HMI prokomentira taj povijesni čin i prisjeti se glavnih protagonista s kojima je uspio prije uspostave neovisne Republike Hrvatske promijeniti položaj hrvatske zajednice u multikulturnom i multietničkom mozaiku Kanade, ostvarivši pravo poučavanja djece naših korijena hrvatskome jeziku.

Profesore Grubišiću, kako ste došli na ideju petnaest godina prije uspostave neovisne Republike Hrvatske zatražiti od kanadskih prosvjetnih vlasti uvođenje hrvatskoga jezika u srednje škole Ontarija!?

Bila je to misija hrvatske političke emigracije, kojoj sam se priključio kao egzilant sredinom šezdesetih koje su bile obilježene pokretom vezanim uz Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika, a i živih nastojanja u promicanju hrvatske kulture s konačnom svrhom uspostave neovisne demokratske Hrvatske države. Nakon devet emigrantskih godina u zapadnoj Europi, okušao sam sreću u Kanadi, nastavivši surađivati s Hrvatskom revijom Vinka Nikolića. Iste kišne večeri kad sam stigao u Kanadu, 1. studenoga 1975. nazvao me do tada mi potpuno nepoznati profesor Zdravko Robert Megler i, nakon kraćega uvoda, napomenuo da ćemo se vidjeti idući dan, nakon Sv. mise u Torontu, ispred hrvatske crkve.

Vinko Grubisic

prof. dr. sc. Vinko Grubišić

Danas pokojni prof. Megler bio je predsjednik udruženja Canadian Teachers of the Croatian Heritage, a razlog njegova sastanka je sljedeći: postoji mogućnost da se uvede hrvatski jezik kao nastavni predmet u srednje škole provincije Ontario. Za to treba ispuniti sljedeće uvjete: prvo, imati dovoljan broj zainteresiranih učenika; drugo, program prihvaćen od Ministarstva za školstvo i kulturu provincije Ontario; treće, kvalificirana srednjoškolskoga profesora i četvrto, osigurati dovoljan broj učenika zainteresiranih za učenje hrvatskoga jezika. Zadatak organizacijski nije bio lagan. Riječ je o jednoj od deset najvećih kanadskih saveznih provincija koja ima više od 12 milijuna stanovnika i u kojoj i danas živi oko 40 posto ukupne kanadske populacije. Sam glavni grad provincije Ontarija - Toronto, ujedno i najveći grad u Kanadi, ima oko dva i pol milijuna ljudi, dok metropolitansko mu područje obuhvaća više od četiri milijuna ljudi. U tom makro kozmosu Kanade, morali smo stvoriti svoje mjesto pod suncem.

Kako je tekao proces ostvarenja tog jezičnog projekta koji je promijenio status hrvatske zajednice u Kanadi?

Odmah smo se dali na višestruki posao. Trebalo je najprije sastaviti programe za pet različitih razreda (od 9. do 13, jer tada je provincija Ontario imala i 13. razred) i to na petom stupnju, što je omogućavalo učenicima pristup sveučilištu. Četrdesetak kutija knjiga što sam ih poslao iz Švicarske nisu još stigle pa je to otežavalo rad na programima. No sretna je okolnost bila da mi je naš prijatelj, svećenik istočnoga obreda vlč. Božidar Vidov stavio svoju bogatu knjižnicu na raspolaganje, a i moje su knjige stigle prije nego što sam očekivao. Programi su priređeni prema svim tadašnjim školskim standardima i kriterijima, na čemu nam je od ogromne pomoći bila gospođa Miriam di Giuseppe, Hrvatica koja je bila stručnjakinja upravo za pripravu školskih programa.

Udzbenik

S Ministarstvom se surađivalo u tišini jer smo znali kako će tadašnji jugoslavenski konzulat i tadašnji profesor slavistike na Torontskom sveučilištu, bolje rečeno „srpsko-hrvatskog“ Milan Surdučki, sve sile uložiti da spriječe uvođenje hrvatskoga jezika u srednje škole. Nakon manje od mjesec dana tadašnja ministrica za školstvo i kulturu Betty Stevenson prihvatila je programe i sada nam je preostalo ispunjavanje dvaju preostalih uvjeta.

Jesu li se jugoslavenske vlasti protivile hrvatskom jezičnom projektu, kako ste te probleme rješavali u emigraciji!?

Jugokonzulat i Surdučki su upravo bjesomučno nastojali dokazati kako bi bilo apsurdno uvesti jedan jezik „koji ne postoji“. Naš je odgovor na takve primjedbe bio vrlo jasan: ako ti drugovi ili gospoda ne znaju ustavnu definiciju jezika zemlje koju predstavljaju kao diplomati, to je njihov problem. Imali smo prijevod stavaka o jeziku i jezicima jugoslavenskoga kao i hrvatskoga Ustava (SFRJ, SRH). Uz to smo naglašavali da kanadski porezni obveznici hrvatskoga podrijetla žele da njihova djeca uče jezik svojih predaka, a to je hrvatski jezik. I to je bio najjači „dokaz“. Neki teorijski radovi prof. Stjepana Babića te Dalibora Brozovića mogli su biti uvijek od koristi, ali se zaista nije imalo smisla upuštati ni u kakve velike diskusije o postojanju ili nepostojanju , stanju razumijevanja ili nerazumijevanja ovog ili onog, jer bi to bilo jednostavno beskorisno gubljenje vremena. Daleko od toga da me takve diskusije nisu interesirale, no u ovom slučaju nisam smatrao ni da je to mjesto ni prigodu za velike jezične rasprave.

Udzbenici

Kako sam u međuvremenu položio profesorski ispit (jer doktorat vam ne daje pravo da predajete na srednjoj školi, za što je potreban poseban ispit srednjoškolskog profesora da dobijete „Letter of Standing“, a onda nakon dvjesto radnih dana, odnosno tisuću i dvjesto sati da dobijete „Teacher ‘s Certificate“) s pravom predavanja MinistarstvoS Ministarstvom se surađivalo u tišini jer smo znali kako će tadašnji jugoslavenski konzulat i tadašnji profesor slavistike na Torontskom sveučilištu, bolje rečeno „srpsko-hrvatskog“ Milan Surdučki, sve sile uložiti da spriječe uvođenje hrvatskoga jezika u srednje škole. Nakon manje od mjesec dana tadašnja ministrica za školstvo i kulturu Betty Stevenson prihvatila je programe i sada nam je preostalo ispunjavanje dvaju preostalih uvjeta.posvuda gdje su engleski i francuski nastavni jezici, pitanje profesora smo riješili. Kasnije su mi se pridružile neke mlađe snage.

Kako ste riješili pitanje odziva učenika!?

Ostalo je na prvi pogled lakše, a u biti najkompliciranije pitanje učenika. Jedna mala anegdota: prof. Megler i ja dali smo oglas na hrvatskim radio-programima i organizirali za prezentaciju nastavnog programa čitav jedan kat jedne srednje škole u Torontu, postavili pet-šest stolova za upise, toga se svega sigurno vjerujem dobro sjeća dr. sc. Sopta. Od 13 do 17 sati se nitko živ nije pojavio, osim Mate Bogoje, koji nam reče „da se Hrvatima ne dira u nedjeljno popodne, da zapravo muzemo jarca u rešeto“. Uz prof. Meglera, od velike su nam pomoći u ostvarenju tog jezičnog projekta, bili neki hrvatski entuzijasti, od kojih su se uvijek isticali Jerko Nekić , Marin Sopta, Mate Bogoje, Nikola Vrdoljak, Feri Midžan, Stjepan Mišljenović... Primjerice na zagovor bračnog para Jelene i Nikole Vrdoljaka djevojke i mladići iz njihove folklorne plesne grupe „Zrinski-Frankopan“ gotovo su se svi upisali u hrvatsku školu. Tako je početkom srpnja 1976. hrvatski jezik postao dio školskoga programa ljetne škole, a već u rujnu bila su dva razreda hrvatskoga jezika i kulture u Torontu. Ljetna škola u Torontu završila je priredbom, odnosno izvedbom narodne drame „Robinja“, u koju su se uključili gotovo svi učenici. Tražio sam ovih dana koju fotografiju s te priredbe, ali... Možda tko tu bude bolje sreće pa ga molim da nam je pošalje jer priređujemo monografiju o tom jezičnom projektu?!

Ovaj se srednjoškolski program sjajno uklapao u rad tada vrlo aktivne i dvije godine ranije (tj. 1974.) pokrenute hrvatske prosvjetne organizacije za sjevernoamerički kontinent koja se zove HIŠAK (Sustav Hrvatskih izvandomovinskih škola Amerike i Kanade - Croatian Schools of America and Canada, akronima HIŠAK – CSAC). Na čelu te važne naše iseljeničke prosvjetne organizacije dugi niz godina bio vrijedni i požrtvovni fra Ljubo Krasić. Od velike su nam pomoći bili seminari koje je HIŠAK organizirao, koji su uključivali sva značajnija mjesta gdje je djelovala škola hrvatskoga jezika, kulture, povijesti i folklora. Svakako tu valja istaknuti i najbrojniju hrvatsku subotnju školu u Kanadi, tj. onu u Torontu, kojoj su ravnatelji bili pok. Stipe Kraljević, dr. Marija Kraljević i dr. Vladimir Bubrim.

Ljubo Krasic ravnatelj HIsAK a i suautor udzbenika

Ljubo Krasić, ravnatelj HIŠAK-a i suautor udžbenika

Kako je školski program hrvatskoga jezika prihvatilo Ministarstvo, već od rujna se Torontu priključila i Mississauga, SamostalnostKad je Hrvatska postala slobodna i demokratska država devedesetih, sve je postalo daleko lakše, sve se – rekli bismo – normaliziralo, a suradnja s hrvatskim veleposlanstvom i konzularnim predstavništvima u Kanadi omogućuje nove polete i nova ostvarenja. No, kao da ponestaje onog nekadašnjeg oduševljenja... Kad nismo imali državu, a žudjeli smo za njom iznad svega, znalo se obavljati mnoge poslove koje bi u normalnim prilikama trebale obavljati državne prosvjetne institucije.gdje su bila dva razreda hrvatskoga jezika, a kao i u Torontu u dvama razredima bilo je više školskih programa. U organiziranju nastave hrvatskog jezika u Mississaugi ogromni je posao obavio Mate Bogoje, koji je organizirao dva razreda učenika koji su pohađali hrvatski jezik u Missisaugi davne 1976. godine. Početnici u hrvatskome jeziku i učenici slabijega poznavanja hrvatskoga išli bi u jedan razred, a napredni u drugi. Uz sve to, trebalo je u istom razredu slijediti nekoliko nastavnih programa. No radilo se s izuzetnim oduševljenjem.

Koji su sve gradovi Kanade prihvatili program učenja hrvatskoga jezika!?

Nije bilo grada u Kanadi u kojem žive Hrvati, koji nije bio zainteresiran za uvođenje hrvatskog kao nastavnog predmeta poput recimo Kitchenera, Bramptona, Hamiltona, Ottawe... Ukratko, škole hrvatskoga jezika i kulture djeluju diljem Kanade i to u Victoriji, Vancouveru, Edmontonu, Calgaryju, Winnipegu, Thunder Bayu, Sault St. Marie, Sudburryju, Montrealu, Ottawi, Norvalu, Georgetownu, Mississaugi, Bramptonu, Torontu, Oakvilleu, Hamiltonu, Kitcheneru, Londonu, St. Thomasu i Windsoru trudeći se da generacije mladih kanadskih Hrvata, privrženih svojoj novoj domovini, zavole i domovinu svojih roditelja i djedova. Programi su se mijenjali, upotpunjavali i usklađivali sa suvremenim standardima nastave jezika... Kad je Hrvatska postala slobodna i demokratska država devedesetih, sve je postalo daleko lakše, sve se – rekli bismo – normaliziralo, a suradnja s hrvatskim veleposlanstvom i konzularnim predstavništvima u Kanadi omogućuje nove polete i nova ostvarenja. No, kao da ponestaje onog nekadašnjeg oduševljenja... Kad nismo imali državu, a žudjeli smo za njom iznad svega, znalo se obavljati mnoge poslove koje bi u normalnim prilikama trebale obavljati državne prosvjetne institucije.

Kako ste rješavali problem udžbenika i priručnika za poučavanje hrvatskoga jezika?

Od školskih priručnika (a nismo htjeli prihvatiti ama baš ništa što u naslovu nije imalo „hrvatski“!) koristili smo se skriptama ili sami pisali priručnike, jer nismo htjeli koristiti jugopriručnike s onodobnim ideološkim predznacima komunističke i unitarne SFRJ. Valja istaći kako su se predavači hrvatskog jezika često koristili čitankom Ante Kadića „Croatian Reader with Vocabulary“. Knjiga je u to vrijeme bila od izuzetne i velike koristi, a koliko znam nikada je nitko u Hrvatskoj nije prikazao. Druga knjiga, iako namijenjena više onima koji se spremaju na putovanje Hrvatskom nego li školskom „kurikulu“ (zašto ne „školskom programu“?) bila je veoma popularna knjiga Mladena Engelsfelda „Croatian through Conversation“ , koju je objavila, u nekoliko izdanja, ondašnja Matica hrvatskih iseljenika. Eto, Kadić i Engelsfeld su pomogli u širenju i usvajanju hrvatskog jezika i kulture više nego li nekoliko tisuća besplodnih jezikoslovnih rasprava i polemika. Pa, eto neka i ova razmišljanja budu svojevrstan hommage toj dvojici vrijednih doprinosnika širenju hrvatskog jezika i kulture u svijetu.

Hrvati Kanada

Kako danas stvari stoje s hrvatskom zajednicom u Kanadi!?

Više-manje, kao i svugdje u iseljeništvu. Kanada je trenutačno domovina 110.880 Hrvata i građana hrvatskoga podrijetla. Dijaspora stari, mladi se brzo integriraju u kanadsko društvo, dok suvremena mobilnost svima nama određuje nove društvene i kulturne prakse. Kanada pripada skupini gospodarski najrazvijenijih država svijeta, s uzornom parlamentarnom demokracijom, u čijem blagostanju živi multikulturno društvo, koje pogoduje razvitku hrvatske zajednice i njezine specifične kulture, sudeći prema statističkim pokazateljima koji se daju iščitati iz Popisa stanovništva te zemlje. Udjel hrvatskoga stanovništva u Kanadi koje govori ili poznaje hrvatski jezik u međupopisnim je razdobljima, recimo od 1996. do predzadnjeg popisa stanovništva iz 2006., porastao za 18%. Možda i zbog pojačanog doseljenja hrvatskih građana iz aktualnog migrantskog vala. Nedvojbeno, Hrvatska zajednica u Kanadi najljepši je primjer očuvanja identiteta u multietničkom okruženju, od svih naših iseljeničkih zajednica u dvadesetak zemalja svijeta u kojima, iz godine u godinu, opada broj govornika materinskoga jezika.

Biografija

Vinko Grubišić rođen je 1943. u Posuškom Gradcu u Hercegovini. Nakon završene tri godine studija slavistike i latinskoga jezika odlazi )zapravo bježi preko Alpa) u Austriju, a zatim u Fribourg u Švicarsku, gdje studira germanistiku, filozofiju, klasičnu filologiju i antropologiju; diplomirao je iz slavistike i pedagogije 1970. godine. Doktorirao je u Aix-en-Provenceu 1974. ocjenom “très honorable“ kod glasovitoga svjetski poznatoga lingvista, posebn akcentologa Paula Garda na temu La syntaxe de la langue de Marko Marulić, nakon čega odlazi u Kanadu, gdje se bavio različitim poslovima – između ostalog predavao je u srednjoj školi hrvatski, njemački i francuski, bio sudski tumač i sl.

Od 1988. pa sve do umirovljenja (2008.) predavao je na Sveučilištu Waterloo hrvatski jezik i književnost te povremeno rusku književnost, a u sklopu svojega rada pripremio je sveučilišne priručnike Elementary Croatian I (1994., 2003.), Elementary Croatian II (1996., 2008.), Croatian Grammar (1996., 2007.), Croatian Reader (skupa s Anitom Mikulić Kovačević, 2007.) te Croatian Literature in English (skupa sa kćeri Katicom Grubišić, 2007.). Godine 2007. priredio je u okviru sveučilišta na kojemu je proveo dobar dio radnoga vijeka Croatian Online („Internetski tečaj hrvatskog”) kao prvi jezik na svijetu u programu Angel. Školsku godinu 1985. proveo je kao gostujući lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu Macquarie u Sydneyu, u Australiji. S fra Ljubom Krasićem objavio je dva priručnika za učenje hrvatskoga jezika u izvandomovinskim školama Hrvatski jezik 1 i Hrvatski jezik 2 te s fra ljubom i sa suradnicima (Nada Sladojević-Šola, Rose-Marie Grubišić, Boris Cetinić, Marija Beljo i Franjo Beljo) Ilustrirani rječnik za djecu (hrvatski-engleski-njemački-francuski). Zanimljivost je tog rječnika I u tomu što je izišao u izdanju HIŠAK-a i Kršćanske sadašnjosti (1989. Godine), kao prva knjiga u suizdavaštvu jedne domovinske i emigrantske izdavačke kuće.

Poznatije su mu knjige jezikoslovnih radova O hrvatskom jeziku (1975.) i Grafija hrvatske lapidarne ćirilice(1978.). Objavio je knjige pjesama Robotov poljubac (1974.), Bitarion (1987.), Gregorijanske šutnje (1989.), Druženja s tijelom (1995.) te Stazama samih središta (2005.). Dramski su mu tekstovi: Tri drame (1981.) te Ne začuđuju čudesa (1982.). Uz Hrvatsku književnost u egzilu (1991.), objavio je knjige eseja Izazovne teme starije hrvatske književnosti (2006.), Volitve (2007.) te monografiju Artaud (2000.). Od prijevoda s latinskoga, njemačkoga, francuskoga i engleskoga navedimo samo ove: Američko gerilsko kazalište (1997.), Kazalište i njegov dvojnik Anonina Artauda (2002.), Plovidba sv. Brendana opata (2004.), Erazmo i kršćanski humanizam Léona Ernesta Halkina (2005.), Pod okriljem sv. Jeronima Valéryja Larbauda (2006.), Latinsku poeziju srednjega vijeka (2010.), Jeronimove hagiografije (skupa s Vesnom Badurina Stipčević, 2008.) te Krilati pjev (2012.). Skupa s dr. Vladimirom Bubrinom uređuje godišnjak Journal of Croatian Studies Hrvatske akademije u Americi. U suradnji s dr. Vladimirom Bubrinom objavio je dvojezičnu renesansnu čitanku The Glory and Fame / Dike ter hvaljen'ja (2015.). Grubišić je dobio Nagradu Hrvatske revije za poeziju (1971.), a 2003. Zlatnu medalju kraljice Elizabete II. (Queen Elizabeth II' Golden Jubilee Medail) za kulturni doprinos Kanadi, Davidijadu (skupa s dr. Vladimirom Bubrinom) za 2011. godinu te Nagradu za najbolji prijevod (tj. za Krilati pjev) na Sarajevskom sajmu knjiga 2012. godine. Od 2016. dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Iako u mirovini, i dalje prevodi s više jezika i piše. Višedesetljetni je suradnik časopisa Hrvatske matice iseljenika: Matica i Hrvatski iseljenički zbornik.

Vesna Kukavica
Portal Hrvatske matice iseljenika

Uto, 4-08-2020, 13:46:58

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.