Razgovor s dr. Josipom Stjepandićem

Dr. Josip Stjepandić, 53-godišnji inženjer, hrvatski iseljenik koji radi u Darmstadtu, njemačkom gradu u blizini Frankfurta, kao voditelj sektora i Stjepandic Josipdioničar uspješne tvrtke, u hrvatskoj je javnosti prisutan u radu Zaklade za stipendiranje siromašnih studenata »Fra Bonifacije Ivan Pavletić«. Odjeknula je nedavno vijest da su se na njegov poticaj urednici i autori posljednje stručne knjige koju je on uredio odrekli honorara u korist Zaklade. U profesionalnu karijeru uz rad u tvrtki »PROSTEP« upisao je i profesorsko iskustvo na sveučilištu u Dortmundu, gdje je predavao dvije godine. Godine 2000. primio je kao voditelj skupa sa svojim timom dvije nagrade za inovatorstvo: od pokrajine Hessen, kao i od Doma njemačkoga gospodarstva. Član je uprave Međunarodnoga društva za usavršavanje produktivnosti te urednik nekoliko stručnih časopisa. Tema za razgovor nije nedostajalo: od razvoja tehnologije preko komentara gospodarskih prilika u Hrvatskoj i Njemačkoj do društvenih pitanja.

Dugi niz godina zaposleni ste u proizvodnji, a vaša uža specijalnost je usporedno inženjerstvo. O čemu je zapravo riječ, možete li »laički« približiti našim čitateljima temelje, razvoj i izazove s kojima se suočavate u svom radu i kakve to posljedice ima u svakodnevnom životu?

Posao kojim se bavim - usporedno inženjerstvo (concurrent engineering) i virtualni razvoj proizvoda - omogućuje da se složeni industrijski proizvodi donesu na tržište po VolswagenAutomobiliVažan kriterij u razvoju svakoga automobila jest da putnici dobiju što više prostora, pogotovo za noge u stražnjem dijelu koji daje subjektivan osjećaj komfora. Tako je naša tvrtka za Volkswagen razvila poseban softver koji automatizira i analizira taj postupak. Time smo mi poboljšali kvalitetu cijeloga postupka, a oni su uštedjeli rad za stotinu ljudi, što je fantastično povećanje učinkovitosti za takvu, relativno malu investiciju.pristupačnim cijena i u visokoj kvaliteti. Uzmite primjerice automobil, zrakoplov, brod, pametni telefon, kućanski aparat... Ti su proizvodi tako složeni da ih ne može izumiti jedna osoba, iako je prvi auto Carl Benz nekako sam »sklepao« u svojoj radionici. Današnji se auto sastoji od više desetaka tisuća dijelova i na razvoju jednoga automobila radi 15-20 tisuća inženjera, svatko sa svojom zadaćom. Kada bi se sve to radilo po školskom principu, taj bi sekvencijalni proces trajalo godinama, pa je industrija došla na ideju da razvoj novih kompleksnih proizvoda skrati tako da pojedine aktivnosti paralelizira, radi ih usporedno, potpomažući se računalom i softverom.

Našu je tvrtku kao institut za istraživanje utemeljila njemačka automobilska industrija, ali brz rast i odluka vlasnika dovela je do toga da smo postali dioničko društvo, u kojem sam i ja mali dioničar. Po tradiciji zapošljavamo ljude s najvišim akademskim zvanjima te usko surađujemo s mnogim sveučilištima širom svijeta. Važan kriterij u razvoju svakoga automobila jest da putnici dobiju što više prostora, pogotovo za noge u stražnjem dijelu koji daje subjektivan osjećaj komfora. Tako je naša tvrtka za Volkswagen razvila poseban softver koji automatizira i analizira taj postupak. Time smo mi poboljšali kvalitetu cijeloga postupka, a oni su uštedjeli rad za stotinu ljudi, što je fantastično povećanje učinkovitosti za takvu, relativno malu investiciju.

Tehnološke inovacije u posljednjih su pedesetak godina promijenile svijet na način koji se nije mogao ni zamisliti: od pojave medija, računala, interneta... što je, posljedično, utjecalo i na čovjekovo ponašanje. Kamo vodi taj nerazmjeran rast i razvoj tehnologije? Možete li se upustiti u predviđanje i reći što možemo očekivati u sljedećih pedesetak godina?

Taj je rast zbilja strjelovit. Očekujem da će doći do daljnjega, masovnoga umrežavanja u područjima na koja danas ne možemo misliti. Primjerice da će sutra netko na tržištu ponuditi hladnjak koji se automatski puni, povezan je s internetom i kupac ga može programirati tako da želi imati određenu količinu namirnica koje će se automatski naručivati preko internetske trgovine i dostavljati na kućnu adresu. Zamislite ovu situaciju: doživite nesreću, koljeno vam je uništeno. Odvedu vas u bolnicu i tamo vam dođe medicinski inženjer, snimi ozljedu i modelira umjetno koljeno te 3D printerom nakon 1-2 sata izradi koljeno baš za vas. Iako je to vizija, to bi mogla biti realnost za nekoliko godina. Pitanje su troškovi, tko će to plaćati, kako se to može zloporabiti?

Svaki bi izumitelj trebao biti vjernik

Treba li u tom razvoju tehnologije imati bojazan da će se mnoga radna mjesta izgubiti i zatvoriti? Trend ide prema tomu da se traže 

Ljudi s razvojem tehnologije uvijek nađu i nove ponude i zazivaju nove potrebe. Tko je prije 20 godina mislio da će postojati pametni telefon? To je danas industrija s više Visoke tehmilijuna zaposlenih. Možemo očekivati da će se na tržištu pojaviti novi proizvodi koje će ljudi prihvatiti, a koje danas ne možemo ni zamisliti, pa će se radnici baviti proizvodnjom tih proizvoda. Istina je da trend ide više prema akademskim zvanjima, ali ne smije se zaboraviti radno intenzivna zvanja, poput rudarstva koje će u trenutku nestašice morati tražiti sirovine u većim dubinama ili na morskom dnu.

Uznemirujuće informacije o čipiranju osoba i kiborzima donose mnoge etičke dvojbe. Dokle može ići »ruka« izumitelja, postoji li granica gdje tehnologija kreće u »samouništenje« ili je riječ samo o služenju ljudima? Kakva su Vaša iskustva u tom području, kamo ide današnja tehnologija?

 Mislim da bi svaki izumitelj trebao biti vjernik, ali ni najbolja vjera čovjeka ne priječi da jednostavno načini IzumiteljiMislim da bi svaki izumitelj trebao biti vjernik, ali ni najbolja vjera čovjeka ne priječi da jednostavno načini pogrješku. Što je viši položaj u hijerarhiji, time bi trebala rasti i svijest o odgovornosti. Danas gotovo nema klasičnih izumitelja, poput da Vincija, Edisona, Tesle - izumitelji su ili dobro plaćeni namještenici u velikim tvrtkama ili znanstvenici na sveučilištima koje se plaća projektima. Malo tko danas stvara industrijski relevantne proizvode i postupke iz zabave.pogrješku. Što je viši položaj u hijerarhiji, time bi trebala rasti i svijest o odgovornosti. Danas gotovo nema klasičnih izumitelja, poput da Vincija, Edisona, Tesle - izumitelji su ili dobro plaćeni namještenici u velikim tvrtkama ili znanstvenici na sveučilištima koje se plaća projektima. Malo tko danas stvara industrijski relevantne proizvode i postupke iz zabave.

S određenom skepsom i brigom promatram što se događa na području genetskoga inženjerstva: za mene bi činjenica da nešto promijenim u prirodnom tijeku stvari bio najozbiljniji razlog da se o tome dobro promisli. Mislim da su ipak najveći rizici u povijesti tipične ljudske mane poput oholosti, pohlepe i zavisti, koje su postojale i prije, a bit će ih i u budućnosti. Kod te opravdane kritike koju ste spomenuli osobno mi nadu daje demokratizacija informacija do koje je došlo s razvojem računalno-komunikacijskih tehnologija. Pretpostavimo da bi netko iz loše nakane počeo razvijati tehnologiju koja bi ugrožavala čovječanstvo. Međutim, danas je jednostavno mogućnost puno veća da se to otkrije u vrlo ranoj fazi. Tu je nažalost i mogućnost da se uz pomoć tih tehnologija promiče negativne i štetne trendove, ali vječno je pitanje koriste li se ljudi sredstvima koja imaju na raspolaganju za pozitivne ili negativne stvari.

Dovesti industriju i ulagače

Kako Hrvatska stoji po pitanju inovatorstva u svjetskim okvirima? Koliko u našoj zemlji ima prostora za industriju, investicije, je li ona prepoznata kao uspješna u suradnji s velikim ulagačima?

Poznajem mnogo sposobnih Hrvata u inozemstvu, pa i u Njemačkoj, gdje su pojedinci postigli velik ugled u veoma jakoj konkurenciji. Problem je što Hrvatsku vode potpuno pogrješni ljudi, koji nemaju nacionalnoga naboja, ni dar služenja općemu dobru. Tu ću naravno izuzeti novoizabranu predsjednicu koja djeluje veoma Daimlerohrabrujuće, kao osvježavajući povjetarac u oblaku balkanskoga smrada.

Prije otprilike godinu dana dobio sam informaciju da tvrtka Daimler, proizvođač Mercedesa, traži lokaciju za novu tvornicu u jugoistočnoj Europi. Zamislimo što bi takva tvornica značila za mjesta poput Siska, Osijeka ili Gospića. Tu informaciju proslijedio sam u Hrvatsku uzdajući se da će doći do Vlade. A upravo sam neki dan dobio iz Daimlera obavijest da uskoro pada odluka između Mađarske, gdje već imaju jednu tvornicu, Rumunjske i Poljske. Da se iz Hrvatske netko bio javio u Daimler, sigurno bih to doznao. Dok je situacija takva da se potencijalnim investitorima pokazuje nezainteresiranost i, dapače, neprijateljsko raspoloženje - ništa se ne će pomaknuti, može biti samo gore.

Ako nema industrije koja će zaposliti ljude, postavlja se pitanje opravdanosti obrazovnoga sustava. U Hrvatskoj ne postoji svijest da se mora dovesti industrija. Nemoguće je u današnje vrijeme da neki hrvatski poduzetnik domaćom snagom podigne tvornicu za automobile, zrakoplove, čak ni sklopove, jer nemaju dovoljno kapitala ni masu menadžmenta i ljudi. Moraju se dovesti ulagači sa strane, kao što su to učinile zemlje poput Slovačke, Poljske, Češke i Irske. Zašto Volkswagen kao trenutačno najpropulzivnija tvrtka u Europi u Slovačkoj zapošljava 7000 djelatnika, a u Hrvatskoj ni jednog?

Imam i jedan drugi primjer: hrvatski inženjer Stanislav Ferle, koji je stekao veliki ugled gradeći mostove po Njemačkoj, izradio je alternativni projekt za pelješki most, križanac između mosta i klasičnoga tunela, koji bi se poput savitljive cijevi položio na morsko dno. Po toj kalkulaciji uštedjelo bi se dvije trećine troškova klasičnoga mosta. Europska komisija upoznata je s tim rješenjem, a u Hrvatskoj vlada muk, totalna ignorancija, iako bi ministri Mrak-Taritaš i Hajdaš Dončić morali provjeriti opravdanost toga rješenja. Pritom postoji teška sumnja da se sustavno radi protiv toga.

Umjesto takvoga ponašanja, na najvišim razinama treba pozvati investitore: dođite u Hrvatsku, pripremit ćemo sve za vas, ulažite, ostvarite profit, ali zaposlite naše ljude, KapitalizamPrimjerice Volkswagen je dugo bio u državnom vlasništvu, pa je privatiziran. U posljednjih sedam godina brojke u svim financijskim parametrima su se podvostručile: od 250 tisuća ljudi došli su na pola milijuna zaposlenih, promet od 100 milijardi eura na 200 milijardi, svake godine otvore nekoliko novih tvornica. Svih tih godina, pa i u kriznoj 2009., plaće su rasle za najmanje 3,5-4 %. Grdi kapitalizam o kojem Hrvati često loše govore nije po sebi tako loš, već je pitanje u kojim se uvjetima i s kojim ljudima radi...plaćajte porez, pridržavajte se naših propisa i uvažavajte našu tradiciju.

Problem je u klimi, ne u propisima

Možete li usporediti gospodarsku klimu u Hrvatskoj i Njemačkoj: kakav je odnos države prema gospodarstvenicima, jesu li zakoni »krojeni« tako da pomažu onima koji su spremni ulagati ili se sve gleda kroz prizmu osobnih interesa, a zanemaruje šira slika i dobrobit za zajednicu?

Problem je više u klimi nego u propisima. Mogu se donijeti bilo kakvi propisi kojih se ljudi ne drže. Čitajući njemačke propise o trgovačkim društvima, stječe se dojam da je to kao nekakav stroj u koji se ubacuje kapital, a izlazi van profit. Tu nema mjesta za ljude ili ljudskost, ali su jako motivirani, jer oni s vrha piramide vuku naprijed, pa znadu da kvalificiranu radnu snagu treba cijeniti i odgovarajuće platiti.

Primjerice Volkswagen je dugo bio u državnom vlasništvu, pa je privatiziran. U posljednjih sedam godina brojke u svim financijskim parametrima su se podvostručile: od 250 tisuća ljudi došli su na pola milijuna zaposlenih, promet od 100 milijardi eura na 200 milijardi, svake godine otvore nekoliko novih tvornica. Svih tih godina, pa i u kriznoj 2009., plaće su rasle za najmanje 3,5-4 %. Grdi kapitalizam o kojem Hrvati često loše govore nije po sebi tako loš, već je pitanje u kojim se uvjetima i s kojim ljudima radi...

U Njemačkoj država u mnogo slučajeva industriji daje ptičjega mlijeka. Kada samo pomislim što su sve poduzeli da DaimlerPrije otprilike godinu dana dobio sam informaciju da tvrtka Daimler, proizvođač Mercedesa, traži lokaciju za novu tvornicu u jugoistočnoj Europi. Zamislimo što bi takva tvornica značila za mjesta poput Siska, Osijeka ili Gospića. Tu informaciju proslijedio sam u Hrvatsku uzdajući se da će doći do Vlade. A upravo sam neki dan dobio iz Daimlera obavijest da uskoro pada odluka između Mađarske, gdje već imaju jednu tvornicu, Rumunjske i Poljske. Da se iz Hrvatske netko bio javio u Daimler, sigurno bih to doznao. Dok je situacija takva da se potencijalnim investitorima pokazuje nezainteresiranost i, dapače, neprijateljsko raspoloženje - ništa se ne će pomaknuti, može biti samo gore.bi se industrija proširila na područje bivše Istočne Njemačke... To je golem posao - ali tamo je opća klima raspoložena za industriju i investitore.

S odmakom od tisuću kilometara prema hrvatskoj stvarnosti, kako ocjenjujete i gledate na smjer kojim ide Hrvatska? Je li članstvo u Europskoj uniji naša zemlja dovoljno kapitalizirala, tko u tome ima najveću odgovornost?

Koju god se statistiku pogleda, Hrvatska je na začelju: po bruto društvenom proizvodu Hrvatska je u društvu bogatijih afričkih ili latinoameričkih zemalja. U ovom trenutku, osim Katoličke Crkve i nekoliko športskih društava, ne vidim snage koje organizirano vuku naprijed. U Hrvatskoj je problem što ima jako puno ljudi na visokim položajima koji vuku natrag, a guši se svakoga tko vuče naprijed. Vrlo sam oprezan u davanju teških osuda i kvalifikacija, ali u posljednje vrijeme upoznao sam mnogo mudrih ljudi koji to stanje nazivaju veleizdajom. Takvu ocjenu podupire činjenica da se najvažniji državni sustavi urušavaju poput onih dotrajalih migova, a vlast niti poziva na nacionalnu mobilizaciju niti traži stručnu pomoć u Europskoj uniji.

Tako sam se priključio Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu, iako pravo nije ni moja struka ni ambicija. Nitko me ne može uvjeriti da su Hrvati nesposobni, pokvareni, lijeni. Slikovito bih rekao: ako jedan športski tim nema uspjeha, prvo što se radi - mijenja se trener, potom uprava, i to toliko dugo dok se ne ostvari rezultat. To sigurno nije najbolja usporedba, ali u hrvatskom narodu ima toliko potencijala i nemoguće je da je učinak tako slab.

Očekivao sam da će se naši političari i činovnici, kada Hrvatska pristupi Europskoj uniji, rastrčati po Europi, tražeći poslove za hrvatsko gospodarstvo, a zapravo su joj zatvorili vrata. Hrvatska i njezina vlast koja je očigledno protueuropski orijentirana radije gleda u dvorište istočnoga susjeda koji u ovom trenutku jednostavno nema potencijala ni za što korisno. U tom negativnom lancu najgori su vodeći mediji, a napose državna televizija, koji više iskrivljuju stvarnu sliku nego što informiraju. Po njihovim vijestima navodno je i dalje najpopularniji političar onaj komu je narod netom uskratio povjerenje.

Braniti čast u europskim institucijama

Možda je malo neobično da se jedan inženjer aktivno bavi društvenim pitanjima, no rado se angažirate u tom području: podupirete zakladu za siromašne studente u Sisku, lobirate kod zastupnika u Europskom parlamentu... Što Vas potiče na takav angažman, što konkretno želite promijeniti?

Nepravda koju sam iskusio u mladosti od tadašnjega režima, velikosrpska agresija i sve njezine posljedice, događanja i suđenja generalima nakon Domovinskoga rata - sve me to potaknulo da se uz svoj posao i obitelj zabavim i drugim pitanjima. Kako sam i sam tijekom studija u Zagrebu i Grazu primao izdašnu potporu od profesora Mahalca i Pischingera, osjećam se vezan tradiciji potpore za studente. Tako sam u našoj tvrtki u 19 godina zaposlio i pomogao stotinama studenata iz cijeloga svijeta, više od polovice mojih 40 suradnika naši su bivši studenti.

2310 bonifacije U1Kako se nikada nije pružila prilika da u firmu dođe Hrvat, saznavši za Zakladu »Fra Bonifacije Ivan Pavletić«, prije nekoliko godina počeo sam surađivati s biskupom Vladom Košićem, koji pokazuje mnoga svojstva što ih hrvatski političari nemaju, pa ga smatram najvećim živećim hrvatskim velikanom. Uz pomoć studentima, u Zakladi sam upoznao mnogo dobrih suradnika, poput ravnatelja Domagoja Moslera, akademika Josipa Pečarića i drugih.

A kada spominjete Europski parlament, baš je nedavno tamo bila rasprava o napretku Srbije na pristupnom putu Europskoj uniji, a izvjestitelj za Srbiju je njemački parlamentarac škotskih korijena David McAllister. Napisao je izvješće u kojem nije dotaknuo problem univerzalne jurisdikcije kojim Srbija terorizira hrvatske građane, a izravna žrtva je branitelj Veljko Marić. Kontaktirao sam s njegovim uredom kako bih izrazio neslaganje s time, pa sam saznao da to izvješće najprije ide u zemlje članice, potom u Europsku komisiju i tek onda u Europski parlament. To znači da hrvatska Vlada nije imala nikakvoga prigovora na to izvješće, potom u Europskoj komisiji povjerenik Mimica iz Hrvatske nije izrazio neslaganje, nego su tek u Europskom parlamentu, kada je izvješće došlo do naših zastupnika, Marijana Petir, Dubravka Šuica i Andrej Plenković digli glas. Iako amandman koji su predložili nije prošao, pokazali su kako se brani čast Hrvatske u europskim institucijama. Teško je oteti se dojmu da su bivši predsjednik, cjelokupna Vlada, povjerenik Mimica te europarlamentarci poput Biljane Borzan suglasni s tim da hrvatski branitelj čim dulje čami u srbijanskom zatvoru.

Hrvatskoj je potrebna lustracija

Bliski ste udruzi »Hrvatsko nacionalno etičko sudište«. Kako u tom kontekstu komentirate suđenje bivšim čelnicima jugoslavenske tajne službe Udbe Perkoviću i Mustaču? Dolazi li do vas više informacije iz Münchena o suđenju?

Ukratko: riječ je o jednoj od najsramnijih epizoda u hrvatskoj povijesti. Njemačka je za vrijeme Domovinskoga rata pomagala Hrvatima, udomila je više stotina tisuća izbjeglica. Percepcija Hrvata kao ljudi u Njemačkoj vrlo je pozitivna, ali odluka vlasti o neizručivanju svojih građana osumnjičenih za teška kaznena djela poljuljala je taj dojam. Sramota me je razgovarati o tome s mojim njemačkim prijateljima. Njemačko pravosuđe je nepopustljivo, sudskom se pozivu jednostavno mora odazvati. Da je bilo imalo pameti i domoljublja, bivši predsjednik i predsjednik Vlade bili bi se potrudili da optuženici budu ekspresno izručeni te pozvali njemačke uglednike na proslavu pristupa Europskoj uniji.

Zamislimo kakav bi to dojam ostavilo da su kancelarka Merkel i bivši vicekancelar Genscher održali prigodne govore. Ali tog domoljublja i pameti nije bilo tada, a nema ga ni sada, pa se hrvatska vlast grli i ljubi s četničkim vojvodom, umjesto da se brine kako će nahraniti svoj narod. Treba znati da u velikim njemačkim bankama i državnim institucijama postoje specijalne službe koje klasificiraju sve zemlje prema više kriterija. Imam pouzdane informacije da je Hrvatska u pogledu pravne sigurnosti na samom dnu. To je jedan od najvažnijih kriterija za svakoga ulagača. Hrvatskoj je jednostavno potrebna lustracija, da djeca komunizma ne smiju činiti još veću štetu!

Iseljavanje je znak da mladi gube povjerenje u domovinu

Sa 22 godine napustili ste Hrvatsku: u Austriji ste se školovali, doktorirali i našli prvi posao, a kasnije ste kao inženjer otišli raditi u Njemačku. Baš ovih dana dolaze vijesti o iseljavanju Hrvata u Njemačku, koji tamo odlaze u potrazi za egzistencijom... Gleda li jedan iseljenik isto tako dramatično na brojku od 20 tisuća iseljenih Hrvata ili pak u tom odlasku vidi priliku za novi početak? Što je vas nagnalo da odete iz rodne zemlje?

Rođen sam i odrastao u mjestu Modriči u sjevernoj Bosni i već u ranoj mladosti osjetio sam da smo kao Hrvati i katolici diskriminirani. Cijelo okruženje bilo je diskriminirajuće, pa i neprijateljsko, iako je naravno bilo i dobrih ljudi. Moj je pokojni otac imao slabu plaću pa je odlučio s ostalim rođacima otići u Njemačku. Koliko je jugokomunistička protuzapadna propaganda bila izražena vidi se i u tome što je nastavnica iz zemljopisa govorila da ljudi u Njemačkoj jedu krumpir jer nemaju dovoljno kruha. To je bilo potpuno u suprotnosti sa slikom koju sam ja imao, a potvrdilo se kada sam 1974. godine bio kod otca na ferijama. Možete zamisliti kakve su bile moje dječje oči vidjevši koliko vrsta kruha imaju u pekarnici. Tada sam, sa 13 godina, donio dvije važne odluke: i ja ću jednoga dana otići u Njemačku i bavit ću se automobilima, jer su me zanimali prirodni i tehnički predmeti.

Uz to, ozračje besperspektivnosti koje je vladalo nakon završetka studija u Zagrebu, napetosti u društvu gdje sam očekivao povećanje represije i bojazan da bih se i ja mogao naći na njihovu udaru - bili su dodatni motivi da kao doktorand odem u Graz. Sadašnje su brojke katastrofalne i govore o trendu da mladi ljudi gube povjerenje u svoju domovinu. To se mora jasno reći! Kada bi me netko od tih ljudi na odlasku pitao za savjet, rekao bih mu da još malo odgodi svoju odluku, makar do sljedeće izborne noći. Ako ne dođe do promjene načina na koji se vodi hrvatska država, smatram da bi Hrvatska iduće godine u ovo vrijeme mogla biti u stanju državnoga bankrota. Jedina šansa, pa tako i za one koji razmišljaju o odlasku, jest dolazak državotvorne, domoljubne vlasti poput predsjednika Tuđmana koja će interese hrvatske države i naroda staviti na prvo mjesto. To je prvi i najvažniji preduvjet za boljitak.

Ivan Tašev
Glas Koncila

Uto, 22-10-2019, 19:39:43

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.