Neznanje je najveći problem

Danijel Rehak je predsjednik Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora i prilično je poznat našim čitateljima. Borac je za istinu, za dokazivanje pravde. Iako je prikupio pozamašnu dokumentaciju o ratnim zbivanjima u Domovinskom ratu i nekažnjenim velikosrpskim zločinima tijekom kojih je na prostoru bivše Jugoslavije u srpskim logorima bilo zatočeno oko 20.000 građana Hrvatske, Rehak se prilično razočarao u tolike domaće i međunarodne subjekte za koje se vjerovalo da će objektivno i istinito ažurirati skupne i pojedinačne predmete iz vremena agresije na Hrvatsku i tako u pravnom smislu razlučiti žrtvu od agresora čime bi se stvorili uvjeti za konačno raščišćavanje svih nejasnoća koje nepotrebno opterećuju našu noviju povijest. Ovoga puta Rehak se radije usmjerio na aktualne (ne)prilike u svome gradu-heroju za kojeg se nada da će već jednom početi disati punim plućima.

• Kakvim ocjenjujete sadašnje stanje u Vukovaru?

- Realno govoreći o Vukovaru ukupna situacija nije baš sjajna ali nije ni toliko loša kakvom ju neki hoće prikazati. Samo neshvatljivo je da mi živimo u jednoj državi gdje imamo dva paralelna sustava: dva školstva, dva vrtića i tako dalje. I sad kažemo da pripadamo hrvatskoj državi a uvjetovana nam je ova dvojnost. U Zagrebu nemamo dva školstva, ne postoji hrvatsko i srpsko školstvo, a sve to u Vukovaru ima.

• Nema zapravo nigdje?

- Ne, to ne postoji ni u Osijeku, Vinkovcima... i sada ja postavljam pitanje komu mi zapravo pripadamo i zašto je toliko ljudi stradalo u Domovinskom ratu. Zašto se sve to konačno ne sredi pa da na cijelom teritoriju RH ne vlada jedinstven zakon. U tom pogledu je teška situacija što se tiče života na ovim našim prostorima. Normalno je da uvijek i svagda u povijesti življenja nikad se nisu svi družili zajedno. To mi ne možemo i ne smijemo tražiti od naših ljudi, jer ni svi Hrvati ne mogu zajedno, a tako ni svi Srbi među sobom ne drže se zajedno, pa ni bilo koji drugi narod. Također ni bilo koja druga nacionalna manjina ne može biti izdvojena iz jednoga ukupnog okruženja i djelovati toliko kompaktno da svi budu kao jedan. To je iluzija. Svatko ima svoj određeni krug prijatelja ali to ne znači da mi ne možemo krenuti naprijed i da se nešto bolje ne može napraviti za ovaj grad.

• Tko onda ulaže u grad?

- Ja stalno i u više navrata govorim da u ovom gradu 90 posto od ukupnih ulaganja imaju Hrvati, dok ovi ostali se ponašaju kao da su na privremenom radu u inozemstvu. Ovdje rade, a sve ono što zarade iznesu preko granice.

• Zašto?

- Te stvari nama nisu jasne. Najveći problem na ovim prostorima je iz tog razloga što je gospodarstvo zapostavljeno. Mladost nam odlazi jer oni koji završe školu nemaju posla u Vukovaru pa ne mogu ni ostati. Samo od tri do pet posto zaposlenih je u Vukovaru dok bi u normalnim prilikama to bilo obrnuto; toliki bi postotak trebao biti nezaposlenih, a svi ostali bi trebali raditi. Znatan dio onih koji rade dolaze u Vukovar iz Osijeka, Vinkovaca, Županje, Iloka i ostalih mjesta izvan Vukovara. Mislim da je to jedan veliki minus i trebala bi se pokrenuti nekakva proizvodnja ovdje. Mi smo od vremena dolaska mirne reintegracije imali još uvijek dosta kvalitetnih ljudi koji su se bavili određenom grupacijom posla kojim su se ljudi u Vukovaru bavili prije rata. Sada je to jednostavno polako zamrlo.

• Na koje proizvođače uglavnom mislite?

- Ugasili su nam Vuteks i prenijeli ga u Vinkovce, a možda će nam i Borovo ugasiti pa ga prenijeti u Osijek ili u Zagreb. Vupik izgleda upravo hoće privatizirati i razbaštiniti. Mi jednostavno ne vidimo razvoj budućnosti vezanu za gospodarstvo na ovim prostorima ako se ovakva praksa nastavi. Jer, apsurdno je da nositelj gospodarskog razvoja bude Vukovarska luka koja radi uslužne djelatnosti a ne Borovo ili Vupik koji su nekad bili nositelji proizvodnje prije rata. Tu bi se svi koji se time bave trebali zapitati zašto, zbog čega i kako se to moglo dogoditi. Ipak imamo mi dovoljan broj stručno osposobljenog kadra koji bi mogao nešto stvoriti i napraviti neke procjene u kojem bi se pravcu razvoj morao kretati, ako već netko smatra da mi u Vukovaru nismo u stanju to izvesti.

• Na koga mislite?

- Veliki problem je i stoga što nama mnogi izvana uređuju grad. To je sasvim krivo. Ne zamjeram ovim ljudima ovdje koji su na vlasti u gradu iz jednostavnog razloga što nemaju snagu i moć nešto konkretno napraviti. Znači, dođe dirigirano izvana da se to tako i tako napravi, bez obzira da li mi to želimo ili volimo. Na primjer, naprave vam kuću u kojoj ne ćete živjeti. To se događa nama u Vukovaru i mislim da bi to trebali nekako pojednostanviti ili da se vratimo u situaciju pa da to bude kao i prije - općina Vukovar, a ne županija, koja je izdvojena iz tog dijela. Onda bi sami donosili odluke kako i na koji način se razvijati i živjeti. Treba napraviti projekte u skladu s pravilima struke i na temelju njih odrediti daljnji razvoj.

• Najviše ste ogorčeni na daljnju neodrživost tzv. vukovarskog paralelnog sustava. Što je to?

- Vidite, Erdutski sporazum, koji smo imali priliku vidjeti, nije predstavljen do kraja. Mi govorimo o njegovih trinaest točaka, a svi Srbi znaju koja od tih točaka ima i svoje podtočke. Mi o tome ništa ne znamo. Jer odnos naših vlasti prema nama koji smo stvarali ovu državu, što ja znam... došao je u fazu nepovjerenja. Uzmimo primjer, ako ja ne želim da ono što sam potpisao vi ne saznate, to znači da meni tu nešto nije jasno. Možda Srbi znaju sve varijante, a mi ne znamo ni dokad vrijedi taj Erdutski sporazum i je li možda istekao, te koje su mu osnove. Zašto i na koji način međunarodna zajednica pritišće, mi to ništa ne znamo. Možda neke stvari krivo govorimo iz razloga što nismo upućeni u taj dio i to je najveći problem. Jer, najgori problem svih ljudi je neznanje. Neshvatljivo je da Srbi neke stvari nama govore za koje ja ne mogu vjerovati da postoje, a oni se toga drže i ostvaruju svoja prava na temelju toga što meni nije poznato.

• Može li to biti prihvatljivo?

- Nipošto. Neprihvatljivo je da hrvatska država svima onima koji su srušili ovaj grad obnavlja kuće. Oni razore svoju kuću, a mi ju obnavljamo, a naši koji su branili svoje kuće nemaju takvu mogućnost. Ili ovaj primjer. Hrvatski profesor, nastavnik ili učitelj mora imati određenu kvotu učenika da bi mogao formirati razred, a srpski ne. I sad postavljam pitanje, ako u srpskoj učionici ima, primjerice, deset učenika, odmah dobiva jednog učitelja koji, ne tražeći uz to još dodatne sate, redovno dobiva plaću kao da ima maksimalan broj učenika, koji vrijedi po hrvatskim zakonima. Mi se moramo pitati što će nama na ovim prostorima dva ravnatelja jedne škole?

• Iz kojih je razloga takav sustav još na snazi?

- Opravdanje za to ne postoji. Ne vidim razloga zašto bi bio ravnatelj srpske i hrvatske škole. Uz to, većina se srpske djece iz okolnih mjesta dovozi autobusima u školu u Vukovar, a zbog čega ih ne odvoze u Osijek, Vinkovce pa neka tamo naprave jedno odjeljenje srpske nastave. Jer, zašto bi mi, koji smo najviše stradali, imali u tom dijelu najveći razdor i razdvajanje. Uostalom, nisu to uopće mali novci koji se izdvajaju da bi imali dva ravnatelja škole, dva tajnika... tako da u jednoj školi imamo dvije škole zahvaljujući ispunjavanju uvjeta nekakve čudne procedure. A mi smo te škole izgradili samodoprinosima. Ova ih je hrvatska država obnovila, to je neosporno, ali zašto se sada nas ništa ne pita dok se nešto dijeli i prodaje mimo naše volje i utjecaja. Možda je sve to u redu, ali netko je za to dao novce. Primjerice, ja sam petnaest godina na ime samodoprinosa izdvajao novce za škole na ovom području. Takvih nas je na stotine i nitko nas ništa ne pita.

• Tko je za to odgovoran, država ili pojedinci?

- Kažu, država je iznad svega. Ma nije država, nego pojedinci u državi koji donose neke krive odluke za koje mi smatramo da nisu u redu. Ako je školstvo jedinstveno, onda ista pravila moraju vrijediti i u Zagrebu i u Vukovaru. Mi ne osporavamo da Srbi trebaju imati dodatnu nastavu na svom jeziku ili sate iz povijesti. To nas ne zamara jer je to praksa svih demokratskih država na svijetu. Ali, zašto uz njih to nemaju Mađari, Nijemci i sve ostale manjine kojih ima dosta u ovim krajevima? Zbog čega i oni nemaju svoje škole, a ne samo Srbi kojima se to mora osigurati?

 U Vukovaru stoluje samo SDSS 

• Znači, guši vas županija?

- Pa, nas guše svi. Evo jedan od mnoštva primjera. Mi smo kao središte županije, a sve i jedna stranka ima svoju glavnu županijsku podružnicu u Vinkovcima. Zbog toga postavljam pitanje tko je tu središte. Realno govoreći sve stranke imaju svoja županijska predstavništva u Vinkovcima, ne vidim za to razloga jer mi smo županijsko središte. Kako nijedna stranka nema svoje sjedište u ovom gradu.

• Baš nijedna?

- Ne, jedino SDSS ima svoje sjedište u Vukovaru

• Smatrate li da je u razdoblju predstojećih izbora ovoj Vladi bitan još jedan mandat kako bi započeto sređivanje stanja u zemlji uspješno privela kraju?

- Mislim da je u svim tim igrama jedan mandat premalo. Optimalno bi bilo još četiri godine. Jer, dok se oni ustoliče, namjeste i srede sve ostalo, prođe pola mandata. Tu su onda razna podbadanja i podmetanja sa strane, vraćanje dugova i svih mogućih i nemogućih izdataka, da bi se potom spoznalo kako na raspolaganju ne može biti onoliko novaca koliko se objektivno misli da ima. Previše je usputnog rasipanja sredstava sa strane koje je katkad i uz najbolju volju nemoguće u predviđenom roku zaustaviti. Ne samo jedan, nego bi bilo poželjno više mandata da se utvrdi jedan slijed potreban za učinkovito i zahtjevno vođenje cijele države.

• Može li se svima ugoditi?

- Nikako, ali moramo imati na umu i to da je ovaj narod čudan i ne vjeruje nikom, i čim se neku stvar ne odobri kako treba, oni se jednostavno okrenu protiv političara s kojima tu problematiku poistovjećuju. U tome je možda pogrješka i moram priznati da se u taj dio previše ne razumijem. I sam se mislio baviti politikom ali sam na vrijeme uvidio da nema od toga nema ništa i odlučio sam se povući. Vjerujem da je ovo što sada radimo bolje za budućnost naše djece koja će umnogome ovisiti od poteza koje mi danas povlačimo.

 Sve najbolje o Jadranki Kosor 

• Kako surađujete s potpredsjednicom Vlade i ministricom Jadrankom Kosor koja je po funkciji izravna predstavnica državne vlasti?

- Mislim da ona neke stvari radi maksimalno dobro. Političke odluke, dakako, ona ne može sama donositi, međutim moram istaknuti da je cijelo vrijeme ona vrlo korektna prema nama braniteljima. To posebno govorim u ime nas logoraša za koje je Jadranka Kosor uvijek imala razumijevanja. Griješio bih dušu kada bih protiv nje rekao nešto ružno, jer ona za nas uvijek ima toplu riječ i siguran sam da u onom dijelu što ona za nas može odraditi čini maksimalno dobro. Ne znam kakvi su odnosi na vrhu vlasti u Zagrebu, ali ovo koliko resorna ministrica na nas prenosi moramo biti zadovoljni.

• Kako prihvaćate činjenicu da osumnjičenici za ratni zločin rade u Vukovaru i svakodnevno prelaze granicu jer žive "u svome svijetu" u Srbiji?

- Apsurdno je to što mnogi branitelji i stanovnici Vukovara nailaze na činjenicu da veća prava imaju agresori na ovaj narod, grad i državu nego oni koji su sve to branili. Ne vidim u tome ništa dobro. Smatram da je u onoj eri, kada je uspostavljena mirna reintegracija država, uvelike pogriješila što nije osudila sve Srbe za koje je postojala osnovana sumnja da su sudjelovali u ratnom zločinu, pa bi se onda nakon istrage nedužne oslobodilo a krivce kaznilo. Ovako, kada realno gledate s aspekta Hrvata i nesrba na ovom prostoru koji su stradali, po ovom načinu kako se sada to dogodilo, svi su Srbi krivi za agresiju. Neki vjerojatno nisu i ja to ne znam, a to onda vrijedi i obrnuto. Ali većina onih koji su tada tijekom 1991. bili na vlasti, i koji su možda izravno ili neizravno počinili neke zločine, oni i dandanas kooptiraju s vlasti radeći u lokalnim ili državnim institucijama i redovito primaju plaću od države protiv koje su ratovali. A ovi koji su bili protiv njih, jednostavno se moraju sklanjati jer su nezaštićeni. Gledajući s prostora Vukovaraca koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, možda ima samo jedan ili dvojica koji su ostali u sustavu hrvatske države, a da su se od početka borili za tu državu. A kad pogledate s druge strane njih ima na stotine, po nekom ključu ili po ne znam čemu, jer to ni ne pratim. Vidim da svi oni koji su nas napadali, danas imaju veće ovlasti od onih koji su branili Vukovar i Hrvatsku. Dakako, ima Srba koji su bili s nama i borili se za hrvatsku državu ali su danas manje vrijedni od onih koji su je rušili.

• Kasni li se s obnovom?

- Prilično. Mi ovdje imamo razrušen grad koji još nije obnovljen. Za mlade je nemoguće naći posao. Ne nudimo im perspektivu i mogućnost razvoja. Najgore je to što oni, koji ovdje završe škole, odlaze s ovih prostora u potrazi za poslom i rješavanjem osnovne egzistencije. Veliki je problem u tome što o njima nitko ne vodi računa. Katastrofalan je podatak što između 30 do 50 djece sa završenom višom ili visokom školom godišnje napušta Vukovar jer nemaju posla. O tom sam gorućem problemu proteklih godina izvješćivao mjerodavne institucije ali se ništa nije promijenilo. Rekao bih, svaka država ima svoj zid plača, a ovako razmišljajući, Vukovar je zid plača za cijelu Hrvatsku. Ako je to kruta stvarnost koju danomice osjećamo, onda nam ona sve teže pada jer smo ionako podnijeli najveće žrtve u stvaranju hrvatske države.

• Koliko se Hrvata vratilo?

- Hrvata se vratilo oko 60 posto, a i Srba je nekako isti taj odnos samo što njih ima manje nego Hrvata. Po mojim informacijama na prostoru Vukovara živi oko 60 tisuća stanovnika, od toga je oko 30 tisuća Hrvata a ostalo su Srbi. Međutim, po raspoloživoj evidenciji u gradu nema više od 10 tisuća Srba. Problem je zapravo u tome što je velik broj Srba ovdje evidentiran, a žive u Vukovaru samo jedan dan. Dođu, podignu socijalnu pomoć i odu u Srbiju. Mi znamo na stotine ljudi koji to rade. Ima ih koji žive u Novome Sadu a ovdje dođu kada se dijeli socijalna pomoć i socijalna skrb, uzmu od 600 do 1200 kuna i odu natrag. O tome treba voditi računa.

 Ondašnja djeca, danas su ljudi 

Koliko se, naime, od predviđenog broja, Hrvata vratilo i zašto se ne vraćaju u većem broju?

Najveći problem zbog kojeg se ljudi ne vraćaju jesu djeca koja su tada imala dvije, tri ili pet godina a danas su gotovo odrasli ljudi. Za njih ovdje nema života, jer nema posla. Ovdje se normalno ne mogu ni družiti jer postoji podjela na hrvatsku i srpsku enklavu i kad sve te detalje pogledamo, onda je lako razumljiva odluka one djece koja umjesto rodnoga Vukovara za život odabiru Zagreb, Rijeku, Split, Varaždin, Bjelovar, Koprivnicu i tako dalje.

• Je li to recept i za lokalne izbore?

- Tako je i za lokalne izbore. Oni dođu ovdje, uredno odrade svoj dio posla i vrate se kući. Zapravo ne moraju čak ni doći jer se zna koliko Srbi moraju dobiti glasova i odmah je situacija riješena. Ne znam što se time želi postići da hrvatska država uredno financira srpske trudnice koje ne žive u Hrvatskoj, osim jedan dan, kao i njihovu djecu koja se ovdje samo rode i odmah nakon toga vode ih u Srbiju. Sada uzimaju stanove i nitko im ne postavlja pitanje imaju li na to pravo dok se Hrvatima to ne dopušta. Nevjerojatno je da Hrvati nemaju pravo na obnovljeni stan u Vukovaru, a Srbi to imaju. Događalo se čak i to da Hrvati nisu mogli doći do stana u kojem su prije rata stalno živjeli samo zato što im je provjerom u imovno stanje utvrđeno da imaju, primjerice, vikendicu na moru. Za Srbe to pravilo ne vrijedi. Za njih vrijede drugi kriteriji. To je neshvatljivo i nepodnošljivo. Na upit zašto se pravi takva razlika dobivali smo odgovore kako se imovno stanje Hrvata može lako provjeriti, dok imovina Srba ne može! U biti, čudan mi je taj odnos Hrvata prema sebi samima i što više starim, sve manje tu logiku razumijem.

Ante Brčić
Fokus

{mxc}


Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.