Razgovor uoči svetkovine Velike Gospe
Uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, 14. kolovoza 2024., zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša dao je intervju Večernjemu listu.
U razgovoru s novinarom Darkom Pavičićem zagrebački se nadbiskup osvrnuo na ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara u Parizu i ismijavanje euharistije, ali i na vrijeđanje katolika koje se u svijetu svakodnevno očituje, govorio je i o vrijednostima od kojih Crkva nikad ne će odustati, o neprihvatljivosti rodne ideologije, a potom i o (ne)opravdanim prigovorima prema hijerarhijskoj Crkvi, o novijoj teološkoj misli, identitetskim odrednicama hrvatskoga naroda i simbolima našega identiteta te na koncu o svetkovini Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo.
Razgovor je objavljen u tiskanom izdanju Večernjega lista, u cijelosti ga je prenijela IKA na svojim mrežnim stranicama, a mi u nastavku donosimo neke njegove naglaske.
__________________________
Otvaranje Olimpijskih igara u Parizu
Malo je događaja u svijetu za koje je čovjek mogao donekle biti uvjeren da će nositi pozitivnu poruku mira i zajedništva kao što je to s Olimpijskim igrama. Zato je mnoge i iznenadilo, ali i sablaznilo, to da se vrijeđanje kršćanskih svetinja – Isusove Posljednje večere s apostolima – dogodilo na svečanosti otvorenja Olimpijskih igara u Parizu. S pravom su najprije reagirali francuski biskupi, zatim brojni drugi, a nedavno je došla i osuđujuća reakcija Svete Stolice. Iako bi se iz svetogrdnoga incidenta na otvaranju Igara moglo mnogo toga iščitati o onome što se naziva utjecajem „glavne struje“ na suvremenu kulturu, želio bih svratiti pozornost na to kojom se lakoćom ideologije mogu poigravati, to jest manipulirati pojmovima. Naime, ismijavanje Euharistije i ono što su ne samo katolici nego i druge vjerske zajednice prepoznale kao notorno vrijeđanje, organizatori svečanosti otvorenja nazvali su tek „interpretacijom slike“ i „umjetničkim slobodama“. No izvorna Da Vincijeva freska „Posljednje večere“ nije zamišljena kao neka interpretacija zajedništva Isusa s apostolima na Veliki četvrtak nego kao umjetnički prikaz ustanovljenja Mise kojim se ljude trebalo učvrstiti u vjeri. Očitovati mržnju prema kršćanskim vrijednostima, diskriminirati i rugati se katoličkim svetinjama pod plaštem pojma „interpretacije“ i „umjetničkih sloboda“ slično je onima koji sustavno maltretiraju druge i nanose štetu, a kasnije se brane da su se samo šalili i da su zapravo dobri jer, eto, nikoga nisu udarili.
Način na koji se postupilo u Parizu prilično je nemaštovit i nazadan, pogotovo usporedi li ga se s događajem od prije dvije tisuće godina kada je sveti Pavao želio širiti kršćanstvo u kolijevci olimpijskoga duha, u Ateni, među Grcima. Tada mu nije na pamet palo ismijavati antička božanstva. Naprotiv, pohvalio je bogoljubnost Grka i nježno rekao: „Prolazeći i promatrajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem“. U Parizu se dogodilo suprotno toj pavlovskoj suptilnosti i nenametljivosti, što mnogo govori o karakteru ideologije koja stoji iz svega toga.
Ljudsko dostojanstvo, brak, obitelj, spol i rod
Crkva ne može odustati od svog nauka da postoje čini koji su uvijek u sebi zli te da ih ne može opravdati nikakva situacija ili nekakve okolnosti. Takvi čini su „po sebi“ u suprotnosti s dostojanstvom ljudske osobe i kao takvi neprihvatljivi.
To su, prije svega, čini koji se protive samom životu, sve što povređuje integritet ljudske osobe, kao što su sakaćenja, tjelesna i moralna mučenja, psihološke prisile; koji vrijeđaju ljudsko dostojanstvo, kao što su razni oblici nasilja nad ženama, seksualna iskorištavanja, neljudski uvjeti života, proizvoljna hapšenja, deportacije, ropstvo, prostitucija, trgovina bijelim robljem i trgovina mladeži; zatim, nedostojni uvjeti rada, gdje se s radnicima ne postupa kao sa slobodnim i odgovornim osobama, nego kao s običnim sredstvima zarade (usp. Gaudium et spes, br. 27). Crkva tako ne može zastupati pobačaj, eutanaziju i druge čine koji su suprotni životu jer samo je Bog gospodar života te ne može odustati od zahtjeva da se čovjekov život poštuje od začeća do naravne smrti.
Osim promicanja dostojanstva ljudske osobe, Crkva ne može odustati ni od svog nauka o braku i obitelji. U Svetom pismu jasno se kaže da je Bog stvorio muškarca i ženu te ih blagoslovio i rekao im: „Plodite se i množite“ (usp. Post 9, 8). Na tome nalogu prokreacije koja izvire iz različitosti spolova počiva i svekolika ljudska civilizacija te Crkva ne može zastupati neke oblike životnog partnerstva koji su tome suprotni. Crkva tako ne može prihvatiti ni današnje pokušaje da se uvedu neka nova prava koja su nedosljedna izvorno definiranim pravima u međunarodnim pravnim aktima. I ne treba se čuditi kada Crkva upozorava na pokušaje ideoloških kolonizacijâ koje većini žele nametnuti određeno antropološko samoodređenje čovjeka i pokušaje da čovjek slobodno raspolaže samim sobom bez ikakvih ograničenja. Za nas kršćane sloboda je dar Božji koja nam omogućuje slobodno darivanje drugome u ljubavi, odricanje od samog sebe radi drugoga, a ne traženje apsolutne autonomije koja vodi u besplodan subjektivizam i individualizam. Promicanjem shvaćanja roda koji je odvojen od spolne danosti, a što posljedično dovodi do mnoštva rodnih identiteta (queer) kao samodoživljaja sebe, nameće se antropologija koja ima ideološka obilježja.
Rodna ideologija
Za Crkvu je neprihvatljiva rodna ideologija koja nastoji zanijekati najveću moguću razliku između živih bića: onu spolnu. Zamišlja se društvo bez spolnih razlika te isticanjem da muški i ženski rod više nije utemeljen na biološkom spolu, nego se razvija unutar određenoga društvenog konteksta te kao takav podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima, dolazi se do istinskog odmaka od antropološki utemeljenog poimanja braka kao naravne zajednice muškarca i žene. Spomenuta deklaracija Dignitas infinita jasno ističe kako je neprihvatljivo da se takve ideologije nameću kao neko jednoumlje koje određuje također kako treba odgajati djecu. „Ne smije se zaboraviti da se biološki spol (sex) i društveno-kulturna uloga spola (gender) mogu razlučiti, ali ne i odijeliti“ (br. 59). Stoga se moraju odbaciti svi oni pokušaji koji zamagljuju upućivanje na neuklonjivu spolnu razliku između muškarca i žene: „ne možemo odvojiti ono što je muško i ono što je žensko iz Božjeg djela stvaranja, koje prethodi svim našim odlukama i iskustvima, i gdje postoje biološki elementi koje je nemoguće ignorirati“ (Amoris Laetitia, br. 286). Svaki čovjek, tek kada može prepoznati i prihvatiti tu različitost uzajamnosti, postaje sposoban u potpunosti otkriti sebe, svoje dostojanstvo i svoj identitet.
Rodni studiji
Neprihvatljivo je nametanje određenih obrazovnih i studijskih programa, programa spolnog odgoja, kao i zakonodavnih usmjerenja kojima se promiče poimanje osobne samosvijesti koji su korjenito odcijepljeni od bioloških razlika između muškarca i žene (usp. Amoris Laetitia, br. 56) kao i programa spolnog odgoja koji se usredotočuju samo na to kako se „zaštititi“. Takav „tehnički“ pristup prenosi negativan stav prema naravnoj prokreativnoj svrsi spolnosti te istovremeno promiče i agresivni narcizam umjesto prihvaćanja drugoga (usp. Amoris Laetitia, br. 283). Drugim riječima, neprihvatljiva je svaka ideologija roda i rodnih teorija koje su suprotne Božjem stvoriteljskom planu i razdvajaju spol i rod ili se spol reducira samo na biološku, reproduktivnu razinu. Naime, teorije koje reduciraju spol samo na reproduktivnu razinu i ne dokidaju spolnu razliku kao rodna ideologija, također u sebi kriju zamjetnu ideološku podlogu. Takve teorije, pod vidom promicanja prava žena, najčešće nadahnute feminističkim ili neomarksističkim ideologijama, brak promatraju kao zapreku za ženino ostvarenje te joj istovremeno oduzimaju njezino naravno usmjerenje prema majčinstvu. Uime oslobođenja žene od „bračne potlačenosti“ i omogućavanja „prava žene na karijeru“ promiče se njezino pravo na izbor, odnosno pravo na pobačaj, zagovara se dostupnost i pravo na sve oblike kontracepcije, itd. Crkva smatra da je to zapravo novi način porobljavanja žena, a ne njezino oslobođenje. To nikako ne znači da Crkva osporava ženama da se ostvare na raznim područjima života: političkom, društveno-socijalnom, gospodarskom ili nekom drugom.
Hrvatski identitet
Tko želi očuvati identitet naroda ne smije prekidati vezu s prošlošću naroda, mora sustavno njegovati vrijednosti iz kojih je iznikao, od kojih živi i po kojima je prepoznatljiv. Identitet se čuva i štiti tako da ga se živi. On nije muzejski izložak, on nije nešto hipotetsko, on je življenje i stvarnost. On nije ni folklor, on je život. Folklor podsjeća na ono što smo bili, a identitet na ono što jesmo. Samo da si u ovo vrijeme pred Veliku Gospu ozbiljno posvijestimo činjenicu kako je hrvatski narod marijanski narod i da iz toga izvlačimo vrijednosti za našu sadašnjost i budućnost, bilo bi dovoljno da trajno i nepovratno zaštitimo svoj identitet.
Neprijeporno je da su se i bl. Alojzije Stepinac i sluga Božji kardinal Franjo Kuharić kao zagrebački nadbiskupi i kardinali upisali u naš identitet. Dovoljno je pomisliti što da ih nije bilo – tada bi nestalo i jednoga od najblistavijega dijela našega identiteta u koji su upisani njihova žrtva i svjedočanstvo u najtežim razdobljima 20. stoljeća. Što ih više budemo otkrivali, shvatit ćemo koliko je velika njihova ostavština. Mogli bismo dugo promišljati, primjerice, samo nad ovim riječima nadbiskupa Stepinca koje je prije 80 godina izgovorio na Veliku Gospu na Mariji Bistrici (1944.), vapeći Majci Božjoj: „Pomozi nam! Danas kad se lomi svijet, a potop svih mogućih naziranja poplavljuje duše, pomozi svome hrvatskom narodu da ostane vjeran hrvatskoj i katoličkoj prošlosti. Već mu se dva stoljeća pokušavalo sad pod ovom sad pod onom prilikom narinuti komunističko naziranje na svijet. Hrvatski ga je narod do sada plebiscitarno odbio. Pomozi da odbije i u buduće sustav koji ne pozna posebičnoga vlasništva, ni svetišta obitelji, ni slobode vjeroispovijesti. Pomozi isto tako da ne padne nikada na koljena, niti pred idolom novca ili zablude. Neka ne zaboravi da samo jednom ima služiti: Bogu Stvoritelju svome.“
Treba reći i da su se obojica kardinala neustrašivo zauzimala za duhovnu obnovu našega naroda. Spomenuo bih u tom kontekstu još uvijek aktualan zahtjev kardinala Kuharića koji je izrekao na Trsatu 1991.: „Pravog odgoja i moralne obnove ne može biti bez moralne i duhovne obnove naših obitelji. Stoga, očevi i majke, uvedite u svoje zajedništvo Majku Isusovu svojom zajedničkom dnevnom molitvom. Ona će uvesti u vaš dom Isusa, a on donosi svjetlost, spasenje, radost i mir.“
Svetkovina Velike Gospe
Pokušajmo zamisliti geografsku kartu naše domovine na kojoj neće biti upisana mjesta gradova i sela ili granice županija, nego će biti istaknuta samo marijanska svetišta, crkve i kapele. Lako ćemo vidjeti da je Blažena Djevica Marija gusto ispreplela svojom majčinskom prisutnošću hrvatske nizine i gore, rijeke, krš i more. Isto bi se dogodilo kad bismo kao vjernici u naše biografije upisivali trenutke kada nam je Marija isprosila milost kod svojega Božanskoga Sina. Tolike izmoljene molitve, toliki zavjeti, toliki vapaji Gospi za naše najbliže i za našu domovinu siguran sam da su isprepleli ne samo našu narodnu nego i osobnu povijest. Iz povlastice što Mariju imamo kao majku proizlaze, međutim, naše sinovske dužnosti. Siguran sam da bi, kad bismo razmišljali o Marijinoj stalnoj prisutnosti u našim životima i našim dužnostima koje proizlaze iz toga dara, sve izgledalo drukčije: pravednije, etičnije, transparentnije, i uopće blagoslovljenije – i brakovi, i obitelji, i sve ono što čovjek čini na radnom mjestu i bilo gdje u društvu. Nije lijepo i prihvatljivo da se uz tako divnu nebesku Majku itko ponaša kao razmaženo i neodgojeno dijete – a upravo je ponašanje koje bježi od žrtve i odgovornosti uzrok brojnih osobnih i društvenih zastranjenja. Zato je svaki marijanski blagdan blagotvorna prigoda za obraćenje koje nam je Majka već izmolila. Na ljudima je samo prihvatiti i početi živjeti taj dar.
(hkv)