Z. Miliša: „Rak grla ima sam triput i ponovno sam učio govoriti“

Prof. dr. sc. Zlatko Miliša opisao je za 24sata svoju borbu s karcinomom. Karcinom, kaže, radije naziva „uljezom“, a otkriven je u svibnju 2019. u Osijeku. Otad je trajala njegova borba jer se „uljez“ dvaput vraćao, ali je sad nestao i prof. Miliša vjeruje da ga je zauvijek izbacio iz života.

„Valjda je vidio da ima posla s čovjekom bezobrazno hrabrim, koji mu prkosi uz pomoć vjere i predivnih ljudi“, rekao je prof. Miliša za 24sata u razgovoru s novinarkom Helenom Tkalčević iz kojega prenosimo:

"Ovaj sveučilišni profesor u trajnom izboru s Filozofskog fakulteta u Osijeku, ugledni pedagog, sociolog i društveni kroničar... prije četiri godine suočio se s vrlo ozbiljnom bolesti. Dijagnosticiran mu je rak grla, od kojega godišnje u Hrvatskoj oboli oko 550 do 600 ljudi te od kojeg dvostruko češće obolijevaju muškarci. Zbog bolesti mu je učinjena laringektomija (kirurško otklanjanje grkljana), izgubio je prirodni način govora, no uz pomoć govorne proteze, uz mnogo volje i truda naučio je ponovno govoriti te i dalje predaje svojim studentima.

Već u prvoj godini od dijagnoze prošao je 35 zračenja, no nažalost, bolest se vratila.

- Tad su učinili opsežnu kiruršku intervenciju. Moj kirurg je bio prof. dr. Prgomet. Nakon nekog vremena morao sam opet na zračenja jer se uljez opet pojavio te je zadnje prešao i na pluća – priča Miliša. Njegov životni moto je da je bolest, na neki način, i blagoslov.

- Zašto? Jer ona nosi iskustva, prvo padaju maske ljudi znanih i neznanih. Uglavnom od neznanih dobivaš nevjerojatno pozitivne stvari, a od poznatih razočarenja. Ali i ona su, Bože moj, određena iskustva koja te vode nečemu za što ljudi, kažu da je to Božja providnost. I nevjerojatno, mi koji smo prošli ta iskustva širimo pozitivne vibre. Ja na probleme gledam kao na izazove, a ljudi uglavnom na probleme gledaju kao na izgovore. To je neka moja poruka i ona me dovela sad pred odluku da u svojoj 65. godini, kad idem u penziju, neću mirovati jer sam radoholičar, nego ću svoje priče učiniti dostupnima javnosti – najavljuje Miliša.

Pitamo ga kako je reagirao na spoznaju da ima karcinom.

- Doživio sam šok. Znate ja sam patio od tinejdžerske neranjivosti, nikad nisam bio ozbiljno bolestan. Ja sam hedonist i radoholičar. Pored toga, kad su mi rekli da će mi odstraniti glasnice četiri mjeseca nisam mogao govoriti. Moja je životna deviza da je šutnja osobno i nacionalno zlo, a oduzeli su mi govor i pjesmu. Inače sam imao fantastičan glas i pjevao. Pjevao sam u Klapi Trogir, odatle sam rodom. Imali smo i svoje kompozicije, a s nama je dobio prvo mjesto na Glasu Kaštela Vinko Coce – prisjeća se Miliša.

… Iako to ne govori, odaje dojam da je pomalo ljut sam na sebe jer nakon što je na fakultetu primijetio da mu padaju frekvencije glasa, nije odmah otišao na preglede, već je sve stavio po strani. Da je odmah reagirao, pretpostavlja, tumor bi bio manji i imao bi grkljan i glasnice. Tek kad se javila promuklost, otišao je na pregled.

- Tad se događaju novi šokovi, udarci, od onih od kojih ne očekuješ, o tome radije ne bih. No onda je u meni proradio onaj divlji Zlatko, jedan novi Zlatko se rađa, predao sam se u ruke Bogu - priča.

Upoznao je ljude, neznance, koji su mu se stavili na raspolaganje 24 sata, a neizmjerno mu je pomogla i podrška supruge Gordane. Posebno izdvaja svoju logopedicu Tamaru Živković Ivanović, koju sad on tješi i diže jer je bolesna, te kuma, koji ga je 44 puta vodio u Svetu Nedelju na zračenje svojim autom, a njegova im je supruga nosila hranu.

- Nemam puno takvih ljudi, ali su sve kapitalci - govori Miliša. Uzimao je i lijekove na biljnoj bazi. Uvjeren je da mu je i to bilo od pomoći.

U početku mu je jako pomogla Zajednica laringektomiranih, koja okuplja oko tisuću članova i djeluje kroz deset klubova podrške po Hrvatskoj. Davali su mu savjete, razmjenjivali iskustva. Zvali su ga i u zbor, no promijenio je adresu i sad je veći dio vremena u Osijeku.

- Odabrao sam grad na Dravi za svoju trajnu adresu jer su u Slavoniji najbolji domaćini na svijetu. Tu se još živi tradicija, kako bi Bare rekao, nije nestao čovjek. Najveća mi je satisfakcija što je to potvrdila i Svjetska organizacija za booking u međunarodnom istraživanju destinacija u kojima su najsrdačniji domaćini - ponosan je Zlatko na svoju Slavoniju.

Pitamo kako su ga prihvatili studenti nakon ugradnje govorne proteze.

- Najvažnije je odmah na početku sve reći. Imao sam u početku mikrofon i pojačalo. Pitao sam ih čuju li me dobro, napomenuo da ću možda tijekom predavanja imati neki mali problem i zamolio ih da mi dopuste da se napijem, zakašljem ako treba. Upozorio sam ih da ću sporije govoriti jer sam inače govorio vrlo brzo. Čak sam se i našalio da ću, zbog toga što ću manje govoriti, vjerojatno reći više. Oni su to sa simpatijama prihvatili, upijali su svaku moju riječ i to mi je velika satisfakcija - priznaje Miliša. Tužan je zbog odlaska u mirovinu, smatra da još jako puno znanja i mudrosti može podijeliti sa svojim studentima. Napisao 18 znanstvenih knjiga i tri iz publicistike. Od umirovljenja planira se intenzivnije baviti popularizacijom struke. O zdravstvenom sustavu imao je lošu percepciju iz javnosti, te je ostao zatečen u najpozitivnijem smislu te riječi požrtvovnošću zdravstvenih djelatnika, posebno medicinskih sestara.

- Koliko je to davanja, empatičnost na djelu, nisam niti sanjao. Naravno naišao sam i na drukčiju, ružniju stranu zdravstva, na jednog visokopozicioniranog liječnika, neću ga imenovati, čija me bezobzirnost i potpuni nedostatak empatije prema pacijentu koji je ležao u susjednoj sobi doslovno izula iz cipela. No kad pogledamo sustav, u uvjetima u kojima se radi, skidam im kapu - kaže Miliša.

Želja mu je na jedno vrijeme pobjeći negdje daleko u divljinu, recimo u Liku ili na Velebit, daleko od ljudi, uživati u prirodi i životinjama. Priča nam o svom psu, njemačkom ovčaru, koji je dobio karcinom u isto vrijeme kad i on.

- On je dobio karcinom od mene, to je moja interpretacija. Ne znam je li bilo pametnijeg i odanijeg psa. On je išao sa mnom i na fakultet i bio je tamo zvijezda. Ne znam koliko je poznato, ali mi smo jedini dog friendly fakultet u Hrvatskoj. Moji studenti su ga obožavali - prisjeća se Zlatko svog ljubimca, koji ga je zbog bolesti napustio.

Bolest mu je, zaključuje, pomogla da bolje upozna sebe, svoje potencijale i druge ljude, zbog čega sada o nekim stvarima može doista govoriti iz prve ruke.“

(hkv/24sata)