Prijateljski komentar, a ne polemika

Razgovor s akademikom Štambukom

Narod.hr objavio je 26. lipnja 2022. razgovor Gordane Sarkotić s akademikom Dragom Štambukom pod naslovom Akademik Štambuk za Narod.hr: Vjerujem da mnogi koji su potpisivali Deklaraciju o tzv. zajedničkom jeziku nisu bili svjesni velikosrpskih namjera.

U razgovoru je akademik Štambuk na komentar o govoru tijekom svečanosti proglašenja novih članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te na pitanje kako komentira to što je HAZU u svoje redove upravo primio jednu od potpisnica Deklaracije o takozvanom „zajedničkom jeziku” (riječ je o prof. dr. sc. Maši Kolanović), koja je naišla na osudu predstavnika hrvatskoga državnoga vrha, jezične, kulturne, ali i šire javnosti te samog HAZU-a, odgovorio:

Moja vezanost uz hrvatsku domovinu činjenica je koju nemam potrebe objašnjavati; poput disanja je: udisaja i izdisaja. Usvojio sam je takoreći s majčinim mlijekom, kano i jezik koji držim jednim od najljepših i najmilozvučnijih svjetskih jezika.

Zovemo ga hrvatskim jer njime govore Hrvati i dok god bude ljudi koji se budu htjeli tako zvati i tim jezikom govoriti bit će Hrvatske i hrvatskoga naroda. Politička je volja u tome primarna, bez obzira na sličnosti ili razlike s inim srodnim jezicima, a posebice s obzirom na uljudbene kontekste. Npr. samo jedna imenica (kavana ili kafana) koja se razlikuje u jednome slovu ukazuje na razliku i sličnost jezičnih susjednih popudbina, otkrivajući različite svjetove. U kavani se događa jedno, u kafani drugo. Također, stvarne razlike u riječima ili nazivima (mjeseci, kemijski elementi, flora i fauna…), te različite stilske formulacije i sintaksa ukazuju na udaljenost, ali i srodnost blizih jezika koje bi neki htjeli staviti pod kapu tzv. zajedničkog jezika.

No, ne treba se bojati drukčijih mišljenja, biti nam je sigurnima i samosvojnima po pitanju svojega narodnoga jezika. Stoljeća krivih jezičnih politika natovarena su na naša hrvatska pleća i mnogi stoga ćute nesigurnost, čak i strah kojega se s vremenom, osobito nakon novostečene neovisnosti, neophodno riješiti.

Deklaracija o tzv. zajedničkom jeziku, ima svoj raison d’etre jedino po tome što mu je osnovica štokavska; međutim, pristup – za koji se, praktički cijeloga svojega života zalažem i kojega ćutim cijelim svojim bićem, a odmiče nas posve od tzv. zajedničkoga jezika, jest integracija triju hrvatskih jezičnih dionica: čakavske, kajkavske i štokavske – kroz, kako je nazivam: “Zlatnu formulu hrvatskoga jezika ča-kaj-što”.

Kada se pozivamo na odluku Europske komisije o hrvatskome jeziku kao službenome jeziku EU, pozivati se tim više i na Rješenje Ministarstva kulture RH od 29. studenoga 2019., registrirano pod Z-7412, koje Formulu s mojim dugogodišnjim naporom i promicanjem, te kroz 32-godišnju praksu jezično-pjesničke smotre Croatia rediviva ča-kaj-što utemeljenu 1991. s rađanjem Domovine u rodnim Selcima na otoku Braču, proglašava kulturnim dobrom i stavlja na Nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine.

Potonje je posebice relevantno za Matičin najavljeni Zakon o hrvatskome jeziku, jer Rješnje kojega spomenuh već jest svojevrsni, sažeti Zakon o hrvatskome jeziku, pa je neophodno u prijedlogu Zakona koji Matica hrvatska priprema navesti ovo Rješenje Ministarstva kulture kao zakonsku stepenicu prema sveobuhvatnijem pokrivanju, opisivanju hrvatskoga jezika i usmjeravajućim preporukama. Makar u preambuli, ako ne u samome tekstu Zakona.

HAZU je krovna ustanova hrvatske izvrsnosti i kao takva sastavljena od snažnih, kreativnih osobnosti; uniformnost joj nije credo, jer živi od pluralnosti, te različitih mišljenja i stajališta. Kao svako pojedinačno ljudsko tijelo tako i HAZU ima svoju metaforičku desnu i lijevu ruku – bez obje ne bi bila u stanju funkcionirati. No, što držim posebice važnim i prioritetnijim za HAZU jest orijentacija gore-dolje, a nikako desno-lijevo. Zbir plemenite uznijetosti (razvidno iz mojega govora zahvale za vrijeme inaugruacije novoizabarnih akademika u HAZU; poveznica pri dnu teksta, op. ur.), sa silama duhovnoga uzgona, upućuje na višu svijest, na nezamaranje perifernim, a na osnaživanje esencijalnog u našim stvaralačkim egzistencijama, upozoravajući istodobno na ugroze koje urušavaju današnji svijet.

Kasnimo s pripremama za sutrašnjicu koja će biti iznimno prijeteća; a kod nas Hrvata sve ide sporije zbog naslijeđenog malodušja, nedostatka svjesnosti o vlastitoj kobi i nenaučenih pouka prošlosti. Taktičko ponašanje treba zamijeniti strateškim promišljanjem, predanim radom i žrtvovanjem za opće dobro; sinergiju i slogu u društvu držat nam je blizu srcu, pa tako i u Akademiji.

Vjerujem da mnogi s hrvatske strane koji su potpisivali Deklaraciju o tzv. zajedničkom jeziku nisu bili svjesni velikosrpskih presizajućih namjera na kojima se temeljila, te su tako zloupotrebljeni.

Biti nam je snažnijima od spomenutog presizanja, inkluzivnima i poput živine kaplje koja privlači manje kapi, te formira veću masu. Riječ je naprosto o fizikalnim silama privlačenja i odbijanja koje, želimo li opstanak svome narodu i jeziku, valja sagledati objektivno; naučit nam je povijesne lekcije i ne ići na prvu loptu koja zavodi izvanjskom ljepotom, dok je iznutra opasna klopka.

Radimo na vlastitome jeziku, obrazujmo sebe i manje upućene od nas u interesu hrvatskoga naroda na načelima samostalnosti, suverenosti i slobode za sve, pa i za one s kojima se ne slažemo! Kako kazah u svome govoru u HAZU svi smo u jednome čamcu i tkogod ga ljulja ugrožava sve nas; tako, danas, nema više razlike između domoljublja i svijetoljublja, nitko ne može ostati izoliran i samodostatan, u vremenu sve većih ugroza za naš jedinstveni plavi planet.

Knjige Maše Kolanović govore više i glasnije od njena potpisa, one su dio hrvatske književnosti i hrvatskoga jezika; nemilosno je i nemilosrdno ići protiv njene ljudske i kreativne osobnosti. Tko bezgriješan jest neka se prvi baci kamenom!

Prisjećam se svojega javnog nastupa na Trafalgarskom trgu u London 9. ožujka 1991. i rečenice koju tada izgovorih: “Hrvati ne traže za sebe ništa više od onoga što ne bi dali i drugima”. Ponavljam to i danas, nakon protijeka od 30 godina.

Osobno se držim domoljubom i kozmopolitom. Domovina je dio svijeta, a svijet je proširena domovina. Moja diplomatska služba koja me privodila tuđim kulturama i uljudbama samo me učvrstila u potonjem dvojnom nagnuću. Nikada nisam bio manje Hrvat zato što sam razumijevao i volio tuđe, ogledajući sebe i svoj narod u odrazima specifičnosti i plemenitosti drugih naroda. Pravo na izbor ljudsko je pravo, ukoliko nije riječ o neljudskim ili protuljudskim izborima.

Zrela društva, ukoliko ih ima, a težit nam je zrelosti na svim razinama, moraju dopustiti i osmozu i prelijevanja, prelazak granica i onda kada to nije u našem užem osobnom ili narodnom interesu. Bez ljudskosti i ljubavi nema nam spasenja. Vlastita sloboda, a imamo puno pravo na nju, ne smije ugrožavati slobodu drugih. Načela i prava za brojčano mali narod poput Hrvata prioritetniji su od interesa i grube moći. Najjači ćemo biti onda kada pounutrimo univerzalne principe kao svoj nacionalni interes.

Još uvijek, bojim se, nismo dorasli značaju svoje prebogate i prelijepe Domovine. A jednom kada se to zbude zavladat će mir u našim bolnim grudima; hrvatska zatočena ptica iz njih će izletjeti i pjevom oslobođene duše začarat opustošeni svijet.

Reakcija M. M. Letice

Jučer (28. srpnja) Narod.hr prenio je reakciju Marita Mihovila Letice na spomenuti razgovor, objavljenu u Hrvatskom tjedniku 21. srpnja 2022., pod naslovom M. M. Letica: Osupnut sam Štambukovim umanjivanjem odgovornosti Kolanović, potpisnice protuhrvatske Deklaracije o zajedničkom jeziku.

Evo što je napisao M. M. Letica u Hrvatskom tjedniku, a prenio Narod.hr:

Nakon što u nevjerici dvaput pročitah razgovor naslovljen Akademik Štambuk za Narod.hr: Vjerujem da mnogi koji su potpisivali Deklaraciju o tzv. zajedničkom jeziku nisu bili svjesni velikosrpskih namjera (26. lipnja 2022.), bio sam osupnut, ali ipak dostatno pribran da se prisjetim Horacijeve izreke „I dobri Homer katkada zadrijema“ („Quandoque bonus dormitat Homerus“), te stihova „Stog savjetujem Vaš dragi um, / Najprije Collegium logicum“, koje u Goetheovu Faustu izgovara Mefistofel kao naputak budućemu studentu (i svima koji namjeravaju štogod argumentirati i obrazlagati).

Valja navesti što je novinar Naroda.hr napisao o subesjedniku: „Književnik, liječnik i dugogodišnji diplomat akademik Drago Štambuk, trenutno je izvanredni i opunomoćeni veleposlanik Republike Hrvatske u Islamskoj Republici Iran. / Bio je vrhunski liječnik u najboljim londonskim bolnicama, autor je golemog pjesničkog opusa s više od 70 objavljenih knjiga, a već godinama je jedan od najuglednijih hrvatskih diplomata. Autor je i cjeloživotni promicatelj Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što."

O Štambuku

Sa svime se slažem i štoviše domećem da Drago Štambuk pripada vrhu suvremenoga hrvatskog pjesništva. K tome je gorljivi hrvatski domoljub kakvih je malo i premalo. Kada se potkraj 1980-ih bio domogao teksta Memoranduma SANU, naslutio je rat, njegovu neizbježnost, o čemu uz ostalo svjedoči Štambukova pjesma U spomen mojih mrtvih (London, siječnja 1988.), autentične i duboke ekspresivnosti, kojoj je mjesto, uvjeren sam, među deset-petnaest najizvrsnijih hrvatskih pjesama u prozi 20. stoljeća. Citiram fragment: „Na rukama tvojim počiva sav moj svijet, bračko žilje i spljetska krv, korotno otočje i hrvatske olovne suze. Svugdje crni prah i u njem zgoren otisak domaje.

Nije se doktor Štambuk prepuštao malodušju i beznađu, nego se upinjao utjecajnim Britancima objasniti opasne velikosrpske namjere. Tako je dospio do premijerke Margaret Thatcher, s njome se sprijateljio, upoznao ju s političkom situacijom u ondašnjoj Jugoslaviji te je Iron Lady počela zdušno zastupati hrvatske nacionalne i državotvorne interese, za što će barunicu Thatcher godine 1998. predsjednik Franjo Tuđman odlikovati Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom.

Prijateljski komentar, a ne polemika

Mislim da je u svjetlu svega napisanog jasnije zašto me toliko osupnu Štambukovo neobjašnjivo relativiziranje odgovornosti potpisnikâ i promicateljâ otvoreno protuhrvatske Deklaracije o zajedničkom jeziku, poznate i kao „Sarajevska deklaracija“ iz 2017. godine. Dobro znam koliko je dr. Dragi Štambuku stalo do hrvatske domovine i jezika hrvatskoga. Jer dugogodišnji smo prijatelji. Stoga mogu posvjedočiti da je riječ o vrlo plemenitu čovjeku, koji mnogima, znanim i neznanim, suosjećajno izlazi u susret i nesebično pomaže.

Pa zašto onda – s pravom se pitaju naši dragi čitatelji – ovo ne raspravimo prijateljski, daleko od očiju javnosti? Je li prijateljski kritizirati u novinama dobroga prijatelja? U ovome slučaju jamačno jest prijateljski i potrebno. Jer nije posrijedi nešto privatno, nego tema od nacionalnoga značenja, pri čemu se popustljiva i fluidna stajališta takvoga pametnog čovjeka i osvjedočenog Hrvata kakav je Drago Štambuk iskazuju indikativnim i to većma zabrinjavajućim.

Poglavito u pogledu najnovijih velikosrpskih presizanja na hrvatski jezik – dana 19. lipnja 2022. srpski su lingvisti u Tršiću, rodnome mjestu Vuka Stefanovića Karadžića, jednoglasno usvojili Deklaraciju o granicama srpskog jezika, gdje se među inim ističe kako hrvatski jezik nije samosvojan, nego da je varijanta srpskoga, što za sobom povlači daljnje svojatanje starih pisaca hrvatskih, ponajprije dubrovačkih. To poziva na budnost i spremnost. Ufam se da će poštovani akademik Štambuk upravo u tome svjetlu doživjeti ovo moje prijateljsko pisanje, koje nije polemika jer tu ni u tragovima nema bitke ili sukoba (grč. polemikós: ratnički, borben).

Kontriranje hrvatskoj Deklaraciji iz 1967.

Nakon ovoga uvodnog kontekstualiziranja problemske situacije, potrebno se vratiti na problematičnu, najblaže rečeno, Štambukovu izjavu da „mnogi koji su potpisivali Deklaraciju o tzv. zajedničkom jeziku nisu bili svjesni velikosrpskih namjera“. Ne zanimaju nas potpisnici iz susjednih zemalja ni različiti usputnici i bezveznjaci koji uz Deklaraciju prionuše iz jugonostalgičarske dezorijentiranosti i bratstvo-jedinstvujuće čamotinje – nego se osvrćemo na ovdašnje uglednike čiju bi odgovornost akademik Štambuk hotio umanjiti.

Oni su ne samo znali što potpisuju nego i kada potpisuju. Prisjetimo se da je slavna Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koju je iznjedrila Matica hrvatska, prvi put bila objelodanjena 17. ožujka 1967. u Telegramu, a baš u vrijeme svečano obilježavane 50. obljetnice toga događaja, u ožujku 2017., donesena je u Sarajevu unitaristička Deklaracija o zajedničkom jeziku, kao nedvosmisleno kontriranje velikoj obljetnici hrvatske Deklaracije. Svatko ima pravo misliti da je vremenska podudarnost slučajna, ali i ja zadržavam pravo primijetiti da se takva mišljenja iskazuju naivnošću i tupavošću.

Akademijino zaplitanje u apsurd i besmisao

Tegobno i mučno bijaše čitati kako ugledni pjesnik, diplomat i akademik nesuvislim razlozima i nedokučivim motivima brani izvanrednu profesoricu Mašu Kolanović s Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, potpisnicu Deklaracije o zajedničkom jeziku, odnedavno članicu suradnicu HAZU. A isti HAZU je 2017. tu deklaraciju jasno osudio izjavivši: „Apsurdne su, uzaludne i besmislene svake inicijative koje bi dovodile u pitanje pravo hrvatskog naroda na svoj vlastiti jezik s njegovim nacionalnim imenom.“ I onda, nakon pet godina, HAZU u svoje redove prima jasno očitovanu pobornicu te apsurdne i besmislene, ali i protuhrvatske i protuustavne inicijative, ne razabirući u svojoj (Akademijinoj) odluci ništa apsurdno i besmisleno.

Akademik je Štambuk u razgovoru za Narod.hr rekao i ovo: „Knjige Maše Kolanović govore više i glasnije od njena potpisa, one su dio hrvatske književnosti i hrvatskoga jezika; nemilosno je i nemilosrdno ići protiv njene ljudske i kreativne osobnosti. Tko bezgrješan jest neka se prvi baci kamenom!“ Iz tih rečenica vrišti nepodnošljiva lakoća minimiziranja i relativiziranja prijestupa, a blagonaklonik Štambuk to čini širenjem konteksta.

Nitko ne baca kamen

Istina, svi mi griješimo i dobar katolik na tjednoj osnovi ima „materijala“ za ispovijed, ali ovdje je riječ o posve određenome grijehu razmjerno maloga broja ljudi – ovjerovljenomu nevjerstvu prema materinskom jeziku. Pri tome akademik Štambuk književnost i jezik Maše Kolanović smatra hrvatskima, svrstavajući ju tamo gdje ona ne želi, jer joj je u jezičnome i književnome hrvatstvu neugodno i tijesno. O tome se očitovala potpisom (i drugim izjavama), ali dr. Štambuk drži da zna bolje od nje same pa dobrohotno krivotvori izbor proistekao iz damina prava na samoodređenje.

Zatim treba reći da nitko ne baca kamen na „ljudsku i kreativnu osobnost“ gospođe Kolanović, nego stanoviti dio javnosti opravdano kritizira posve određeni njezin postupak – bacanje kamena na osobitost i samosvojnost hrvatskoga jezika. To je grijeh njezin i svih ovdašnjih potpisnika unitarističke Deklaracije o zajedničkom jeziku.

U magli između nemilosrđa i milosrđa 

Nije „nemilosno i nemilosrdno“ kritizirati Mašu Kolanović zbog toga grijeha – nego upravo suprotno. Moj prijatelj Drago Štambuk proizvoljno i olako poseže za vjerskim pojmovljem koje, kako se čini, znatnim dijelom ne poznaje. Podsjećam da uza sedam tjelesnih djela milosrđa, imamo i sedam duhovnih, od kojih su prva tri: Dvoumna svjetovati. Neuka poučiti. Grješnika ukoriti. Umjesto da ukori grješnike odnosno konkretnu grješnicu, Drago Štambuk – usuprot učenju svete matere Crkve – ukorava one koji ukoravaju grješnike. I pri tome naziva jedno od duhovnih djela milosrđa – „nemilosnim i nemilosrdnim“ (?!). Za potpisnike ili ovdašnje jezične jugo-unitariste nalazi razumijevanje – a za one koji ih kritiziraju ne nalazi ni jednom riječju, nego ih u određenome smislu čak onečovječuje, dehumanizira, jer navodno postupaju nemilosrdno (dotični prilog nosi konotacije bezosjećajno, bezdušno, okrutno i sl.).

Uz to dr. Štambuk upada u tipičnu logičku pogrešku poznatu već gimnazijalcima kao argument za milosrđe (argumentum ad misericordiam). Riječ je o jednoj od pogrešaka irelevantnosti, koja se događa kada tkogod skreće s bîti rasprave nastojeći pobuditi milosrđe kod sugovornika ili javnosti. Potrebno je slikovito reći da biti pretjerano milosrdan prema vukovima često znači nemilosrđe prema janjadi. Ne će biti zgorega opetovano se podsjetiti da su velikosrpski lingvistički vukovi nedavno u Vukovu rodnome Tršiću usvojili Deklaraciju o granicama srpskog jezika. Biti nekritički milosrdan prema onima koji negiraju samobitnost hrvatskoga jezika – znači odbaciti pravdu i istinu te biti nemilosrdan prema hrvatskomu jeziku, biti nemaran prema njegovoj budućnosti. A to je zadnje – kojeg li paradoksa! – što bi moj prijatelj Drago Štambuk htio. On cijeli život čini suprotno: marno nastoji afirmirati hrvatski jezik te ga istrgnuti iz bilo kakve zajedničkosti s drugim južnoslavenskim jezicima.

„Lijeva ruka HAZU“ kao lažna meta

U svojemu htijenju da obrani neobranjivo, počinio je moj prijatelj Drago najmanje šest logičkih pogrešaka. Osvrnut ćemo se na samo još jednu. Naime, dr. Štambuk reče da je HAZU sastavljen od „snažnih, kreativnih osobnosti; uniformnost mu nije credo, jer živi od pluralnosti, te različitih mišljenja i stajališta. Kao svako pojedinačno ljudsko tijelo tako i HAZU ima svoju metaforičku desnu i lijevu ruku – bez obje ne bi bio u stanju funkcionirati.“ Nakon ove neprikladne antropomorfizacije HAZU dospijevamo pred pitanje: Je li ruka koja je potpisala Deklaraciju o zajedničkom jeziku to učinila kao lijeva ruka? Ne, nije. Premda su većina njezinih potpisnika ljevičari (a većina od te većine po dominantnoj ruci dešnjaci), oni to potpisaše ne zato što su ljevičari, nego što su jugoslavenski jezični (a mnogi i politički) unitaristi.

Ne treba posebno objašnjavati da je među sastavljačima i potpisnicima Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. – koja se samosvjesno suprotstavila jugoslavenskomu jezičnom unitarizmu – bio znatan dio hrvatskih ljevičara, pa i članova Saveza komunista Hrvatske. Među njima i Miroslav Krleža. Ništa čudno.

Lažna meta

Možemo li primjerice zamisliti da norveški ljevičari negiraju vlastiti jezik zalažući se za nekakav „skandinavski švedsko-dansko-norveški“? Drago Štambuk tu je uletio (vjerojatno nesvjesno) u logičku pogrešku poznatu kao lažna meta, gdje se izobličuje prava tema rasprave, pretjeruje u iskazu i premješta diskurs na drugo područje. Naime, ne znam da je itko osporio pravo znanstvenicima i umjetnicima lijeve političke orijentacije da budu članovi HAZU. Njihovo je članstvo samorazumljivo i nesporno, i to u svim Akademijinim razredima.

Ali Drago Štambuk umjesto mjerodavnih polova hrvatsko – protuhrvatsko uvodi u diskurs polove desno – lijevo koji su ovdje sasvim izvan teme. Još je rekao da ono što drži „posebice važnim i prioritetnijim za HAZU jest orijentacija gore – dolje, a nikako desno – lijevo“. Ta orijentacija prema gore (zašto onda ne dolje – gore, kao smjer rasta i uzleta, umjesto „gore – dolje“, što sugerira pad i sunovrat?), koja se tobože ima uzdignuti iznad desno – lijevo i pomiriti suprotstavljene političko-svjetonazorske tabore, ne samo da se iskazuje besadržajnom floskulom nego je i izraz „prioritetniji“ bezazleni pleonazam (jer nije moguće biti „prviji“ od prvoga). Ali pjesnicima su stilski pleonazmi dopušteni.

Ne razumijem, ali što se tu može…

Zatim je potrebno svrnuti analitičku pozornost na (već citiranu u ovome članku) izjavu akademika Štambuka gdje nekritički kolegijalno i umnogome autoreferencijalno ustvrđuje kako je HAZU sastavljen od „snažnih, kreativnih osobnosti“ i da „živi od pluralnosti, te različitih mišljenja i stajališta“. Premda to moj prijatelj Drago nije izričito rekao, dade se iz surječja iliti konteksta razabrati da potpisivanje Deklaracije o zajedničkom jeziku – kojom se negira samosvojnost hrvatskoga jezika, jedne od najvažnijih identitetskih odrednica hrvatskoga naroda, čime se uz ostalo krši ustavna propisanost i zaštita jezika hrvatskoga – može, prema Štambukovu mišljenju, biti benevolentno shvaćeno kao posljedica vrijednosnog izbora nekih „snažnih, kreativnih osobnosti“ i „pluralnosti“ u njihovim mišljenjima i stajalištima.

Tako se Drago Štambuk zapleo u neprohodnu šikaru nesuvislosti i apsurdnih konzekvencija, posve nenamjeravanih i neželjenih, ali svakako opasnih: destruktivnost počinjenu nad samosvojnošću hrvatskoga jezika pokušao je prikazati kao kreativnost, a jezičnu unitarnost, koja teži jednomu (post)jugoslavenskome jeziku, proglasio je plodom pluralnosti mišljenja (?!). Crno je prikazao bijelim, a bijelo crnim; minus je preinačio u plus, a plus u minus. Posrijedi je teško shvatljivo izokretanje stvarnosti, više puta počinjeni salto mortale, a sve da bi umanjio i relativizirao krivnju Maše Kolanović, ali (jer je govorio u pluralu) i drugih potpisnika unitarističke i protuhrvatske Deklaracije o zajedničkom jeziku. Sve to teško mi je razaznatljivo i shvatljivo, nespojivo s mojim prijateljem Dragom Štambukom. Ne razumijem, ali što se tu može…

Koji jezik predaju Maša Kolanović i Tomislav Bogdan?

Maša Kolanović je Deklaraciju o zajedničkom jeziku potpisala razmjerno kasno, pod rednim brojem 8349, za razliku od profesora Tomislava Bogdana, koji ju je potpisao među „prvoborcima“, kao redni broj 27. Ne samo da je nepojmljivo nego je i skandalozno da Tomislav Bogdan – zaposlen na Katedri za stariju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu – potpisuje pamflet kojim se negira samosvojnost hrvatskoga jezika. Ako itko, onda profesor Bogdan zna za zapise „u versih harvacki složena“ Marka Marulića, „z latinske odiće svukši u našu harvacku […] priobukal“ (odića je tu metafora za jezik) Hanibala Lucića, „Ah nepomnjo i nehaju jazika harvackoga!“ Petra Zoranića i tako dalje. Profesor Bogdan dobro znade da nigdar ne bijaše nekakve „starije jugoslavenske književnosti“, nego samo hrvatske u okrilju europske.

Nije moguće izbjeći pitanja: Koji jezik i na njemu sazdanu književnost predaju svojim studentima profesori Maša Kolanović i Tomislav Bogdan? Na kojemu jeziku drže predavanja i razgovaraju sa studentima i kolegama nastavnicima?

Jesu li znali što potpisuju?

Znaju li da je u članku 12. Ustava RH određeno: „U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo“? Znaju li da je službenim dopisom od 17. lipnja 2008. Međunarodno tijelo za norme ISO 639-2 Registration Authority u Washingtonu potvrdilo prihvaćanje zajedničkoga zahtjeva dviju nacionalnih knjižnica i nadležnih državnih zavoda za norme, pa su dva odvojena samosvojna jezika, hrvatski i srpski, stekli sva prava i mogućnosti nesmetane uporabe; i to ne samo u bibliotekarstvu, gdje su dobili nove oznake hrv i srp, nego općenito u izdavaštvu i višefunkcionalnoj javnoj komunikaciji koja među inim obuhvaća književnost i publicistiku, sveučilišne studije i znanost, pravo i politiku?

Doista, jesu li Maša Kolanović i Tomislav Bogdan zbilja znali što potpisuju ili su među onima koji, kako reče Drago Štambuk, „nisu bili svjesni velikosrpskih presizajućih namjera na kojima se temeljila, te su tako zloupotrebljeni“? Ovdje se nadaje silogizam, logička dilema, koju su stari grčki logičari držali posebnom poslasticom među deduktivnim zaključcima. Sadržava dvostruki prijedlog s mogućnostima ili-ili nazvanima „rogovi dileme“. Dakle: Maša Kolanović i Tomislav Bogdan ili su znali što potpisuju ili nisu znali. Tertium non datur. Ako su znali – onda su zlonamjerni prema hrvatskomu jeziku te samovoljni i prezirni u odnosu prema Ustavu RH i odlukama nadležnih međunarodnih tijela. Ako pak nisu znali što potpisuju te su zlouporabljeni kao kakva nesamosvjesna sredstva – kako im zbog oskudnih rasudnih snaga može biti mjesto na katedrama Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, a gospođi Kolanović i u HAZU?

Pjesnik Štambuk i homerovski drijemež

Nadam se da će se moj prijatelj Drago Štambuk trgnuti iz homerovskoga drijemeža i uvidjeti kako zanemarivanje krivnje i zazivanje milosrđa za ustavokršitelje upregnute u službu, bilo svjesno ili nesvjesno, velikosrpskih jezičnih i geopolitičkih vučjih čopora – znači biti nemilosrdan prema hrvatskoj janjadi i čuvarima stada (čovjek ili govornik jezika biva „pastir bitka“ čuvajući jezik, „kuću bitka“, kako govoraše Martin Heidegger).

Prije nego mi tkogod spočitne da kritiziram uglednog akademika, podsjećam da bi taj prigovor bio banalna logička pogreška argument strahopoštovanja prema autoritetima (argumentum ad verecundiam). O svojemu sam prijatelju Dragi Štambuku – kao sebedarnu Hrvatu, zaslužnu diplomatu, priznatu pjesniku i plemenitu čovjeku (a to su područja gdje je pravi autoritet) – govorio samo afirmativno, biranim riječima prožetima poštovanjem. Svi moji argumenti bijahu ad rem, nipošto ad hominem. A strog sam bio samo gdje je trebalo, gdjeno je posrijedi samosvojnost i svetost jazika nam harvackoga. Dakako.

(hkv/narod.hr)