Udruga Hrvatski novinari i publicisti posebnim se priopćenjem obratila u povodu Stepinčeva. Priopćenje donosimo u nastavku. (hkv)

Stepinčevo – dan koji nas podsjeća na civilizacijski standard poštivanja čovjeka i nacije, što bi trebala biti nulta točka svakog novinarstva

Na Stepinčevo, 10. veljače 2021. smatramo potrebnim prisjetiti se velikog hrvatskog blaženika, čiji život jasno svjedoči potrebi čovjekoljublja u olovna vremena u kojima se Hrvatska nalazila u dvadesetom stoljeću, kao i opasnosti koje nam, kao narodu, i danas prijete.

Zagrebački nadbiskup, blaženi Alojzije Stepinac, sigurno je najsvjetlija osoba teških vremena diktatura i totalitarizama u kojima se Hrvatska našla u dvadesetom stoljeću. Štoviše, on je rijetka osoba u europskim razmjerima koja se postavila na način bezuvjetnog čovjekoljublja. A, upravo su činjenice o njemu, a time i hrvatskom narodu, postale predmetom najvećih laži i najtežih kleveta. I još uvijek su nažalost prisutne.

Tom u prilog navodimo i intervju s povjesničarkom hrvatskog porijekla Marie-Janin Calic, koja je u časopisu „Katolisch.de“, objavljenom u prosincu prošle godine, označila Stepinca „…kontroverznom povijesnom ličnošću..“, tvrdeći primjerice da Stepinac nikada nije podigao glas protiv istrebljenja Židova i drugih etničkih skupina i ustaškog režima.

U svjetlu takve propagadne agresije na Hrvatsku hvale vrijedana je reakcija hrvatskog ministarstva vanjskih poslova i ministra Gordana Grlića Radmana, koji su preko generalnog konzula u Düsseldorfu, povjesničara dr. sc. Ivana Bulića, uputili promptan i argumentiran odgovor gospođi Calic.

U tom odgovoru dr. Bulić je podsjetio na brojne povjesničare s međunarodnim ugledom poput dr. Robina Harrisa, Esther Gitman i dr. Claudie Stahl, koji u svojim radovima donose svjedočanstva o sustavnoj pomoći svih progonjenih kroz sve godine rata, bez obzira na njihovu vjersku, svjetonazorsku ili etničku pripadnost, kao i na činjenicu - kada Tito zahtjeva od Stepinca da se odrekne Rima, Stepinac staje i u obranu vlastitog naroda i njegovog identiteta.

Takav pristup hrvatske diplomacije u obrani dokazanih činjenica treba posebno cijeniti, jer je blaženi Alojzije Stepinac ujedno izraz većinske svjetonazorske pozicije hrvatskog naroda, koji kao svjetionik strši nad opasnim morem totalitarizama hrvatskog dvadesetog stoljeća.

Židovska znanstvenica Esther Gitman radeći na povijesnim dokumentima tog nesretnog vremena prepoznala je Stepinca kao, njenim riječima, „…najvećeg duhovnog i vjerskog vođu za Hrvate…“ jasno ustvrdivši kako su vlasti NDH u njemu prepoznale najvećeg neprijatelja, koji ih je prokazivao svojim propovijedima i djelima. Zatečena spoznajama o brojnosti dobročinstava koje je Stepinac činio za ugrožene Srbe, Židove i druge potrebite ustvrdila je …”mi nismo svjesni loše propagande od strane Titovog komunističkog i današnjeg srpskog režima, te stoga ima malo onih koji izvan Hrvatske znaju što je Stepinac učinio za spašavanje onih koji su tražili njegovu pomoć.„

Nažalost neargumentirane teze i danas se plasiraju u medijski prostor, kako hrvatski, tako i u ostalim zemljama Europske Unije i šire. I upravo zato zadaća je svih da svakodnevno temeljem činjenica, odgovornim novinarstvom i javnim komuniciranjem usmjeravamo narav i kvalitetu medijskih sadžaja i dijaloga.

Podsjećamo i na četiri europske rezolucije, koje su donijete upravo zbog zemalja poput Hrvatske, s teretnim nasljeđem totalitarizma, od kojih su najvažnije Rezolucija 1481 o osudi svih totalitarnih režima 20. stoljeća, te Rezolucija Europskog parlamenta iz 2019. godine pod nazivom - Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe. Prihvaćanjem kriterija iznijetih u spomenutim rezolucijama razgovor o prošlosti postaje stručan i obestrašćen, te nas suočava s istinom, upravo kao i u slučaju prihvaćanja povijesnih činjenica I istine o blaženom Alojziju Stepincu.

Krešimir Čokolić
Smiljana Škugor-Hrnčević