O Mirku Galiću na http://mediain.bloger.hr/

 

Ravnatelj HRT-a već danima ne spava mirno, očekujući poziv spasa tj. poziv u diplomatsku službu. Galić kao ambasador u Parizu, ideja je koja korijene nosi iz vremena premijerskog mandata Ivice Račana. S obzirom na to da je Galić svoju karijeru gradio kroz CKSKH na račun mnogih kvalitetnijih novinara, dojavljujući o njihovom tzv. anti-državnom radu. Na temelju toga dobiva poziciju dopisnika iz Francuske za državno glasilo Vjesnik na koje odlazi tek nakon detaljne provjere i pristupanja tadašnjim službama sigurnosti (UDBA-i KOS-u). To je bila uobičajena procedura za sve dopisnike iz inozemstva i Galić je nije mogao izbjeći ma koliko to on danas pokušavao negirati.

 

Zahvaljujući uspješnom radu biva nagrađen obnovom mjesta dopisnika sve do 90-ih kada se vlast u Hrvatskoj mijenja te na političku pozornicu dolaze novi ljudi, a proglašava se i dobiva priznanje neovisnosti. Od tog trenutka, Galić pada u nemilost vlasti i biva stjeran u kut u kojem mu pomoć pružaju ljudi s HRT-a poput Dubravka Merlića i Tomislava Marčinka potpisujući honorare u iznosu od otprilike 1000 USD po javljanju u emisije Slikom na sliku te Dnevnik. Usprkos bijesu tadašnjeg gl. urednika Vjesnika Nenada Ivankovića, Galić se i nadalje nastavlja služiti potpisom Vjesnikovog dopisnika iz Francuske istovremeno radeći za HRT.

 

Njegov veliki povratak u političku milost događa se 1994. g. kada dobiva poziv od tadašnjeg predsjednika Tuđmana kako bi se zaradio poneki pozitivan bod od Europske zajednice suradnjom s politički neistomišljenikom, i to na poziciji Direktora HRT-a. No taj se pokušaj pokazao čistim promašajem jer je Galić dobio odbijenicu od ostalih ključnih ljudi u tadašnjem HDZ-u. I tako se put našeg Mirka nastavio suradnjom na oporbenim aktivnostima sve do trenutka osnivanja Foruma 21 kada ga tadašnja oporba postavlja za predsjednike te udruge. Uz pomoć Ninoslava Pavića, naš Mirko postaje i glavni urednik Globusa da bi sa tog mjesta u dogovoru Pavić-Račan, konačno dograbio poziciju ravnatelja za sva vremena.

 

Od tada pa do danas poznajemo ga kao čovjeka koji stalno govori o demokraciji i slobodi javnih medija navodeći HRT kao sveti i nepogrešivi fetiš. No problem je upravo u tome što je iza ovih riječi zapravo stvorena javna pljačka i dekomponiranje javne ustanove u jednu marginalnu i komercijalnu tvorevinu raznih privatnih poluprodukcija i prostor uhljebljenja političkih te novinarskih blefera i propaliteta. Svi ti izgubljeni likovi, sakrili su se iza lika i djela Mirka Galića koji im je pružao čvrstu zaštitu, upravljajući financijama većim od proračuna jednog ministarstva. Proizvesti toliko nakaradan program koji je primjereniji puštanju divljim životinjama u Africi kao sredstvo za preseljenje krda slonova, nilskih konja, žirafa i sl., ravno je samoubojstvu, no Mirko Galić i nadalje mirno sjedi u svojoj fotelji te mirno odgovara na svaki napad: "HRT je potpuno neovisna televizija koja ispunjava javni interes".

 

Javni interes nije isto što i javne obaveze te se radi toga kao i radi otvorenih i nenaplaćenih računa otvorila rasprava u Saboru. Ta ista rasprava proglašena je udarom na javne medije od strane svih onih koji su u Galiću vidjeli idealnu priliku za promociju svojih privatnih poslova kao i politike. EU Komisija danas govori kako će se Zakon o HRT-u morati mijenjati pa uzbuđenje zastupnika SDP-a postaje komično i apsurdno. Kako su se stvari zaoštrile na političkoj razini, Galić je shvatio da je vrijeme za uzmak i poput pravog konvertita ponudio HDZ-u dogovor koji se teško odbija - "Diplomacija za HRT". HDZ je ovu ponudu najvjerojatnije prihvatio te otvorio vrata HRT-a gdje će uz izmjene ionako katastrofalno lošeg Zakona o HRT-u izlobirati sebi privrženije ljude.

 

To je Hrvatska politika i tako se u ovoj zemlji i na ovim prostorima radi već desetljećima, ali ipak običan građanin ostaje u nevjerici kako je moguće da se čovjeka koji je upropastio HRT te gradio karijeru na leđima drugih poštenijih ljudi, pošalje u diplomaciju. Galić svoj odlazak smatra nagradom i jednako tako će protumačiti i običan hrvatski građanin koji svaki mjesec odvaja, bez ikakvog objašnjenja, 70-ak HRK pretplate za katastrofalan program televizije koja je trebala i mogla biti reprezentativna hrvatska ustanova od koje će građani postati pismeniji i obrazovaniji, a ne zatupljeniji i agresivniji kao što je to danas slučaj. Mirko Galić će, uz smješak, sve te ljude pozdravljati iz Pariza onako dvolično kao što je to činio kada se družio sa emigrantima te istovremeno, raznim službama, slao izvještaje o njihovim kretnjama i djelovanju. Čovjek koji je promijenio tisuću lica na kraju krajeva ipak ostaje demaskiran u liku jednog običnog partijskog aparatčika - liku kojeg je desetljećima pokušavao skrivati u obličju sveprisutnog novinara za sva vremena.

 

{mxc}