U pogledu inicijative iz Srbije za vraćanjem Krstionice kneza Višeslava ne treba upasti u zamku kao sa srbijanskim prisvajanjem hrvatske barokne književnosti Dubrovnika; to je predmet za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske

Inicijativa Udruženja izbjeglih, ugroženih i prognanih Srbije o vraćanju Krstionice kneza Višeslava Srbiji nije nešto čime bi se trebala baviti hrvatska ministarstva kulture ili vanjskih poslova, pa pisati odgovore ili note, kao ni HAZU i druge nacionalne kulturne udruge, već Ministarstvo obrane jer ovdje je riječ o puno širem problemu, zapravo poruci, po svemu, iz laboratorija srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića, koji manipulira sa svim i svakim, pa i spomenutom udrugom.

 Krstionica kneza Višeslava, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, foto: Wikipedia

Najprije pogledajmo o čemu je riječ. Beogradske novine „Politika“ 26. studenoga 2024. objavile su na mrežnim stranicama informaciju, točnije priopćenje naslovljeno „Podneta inicijativa za vraćanje Krstionice kneza Višeslava u Srbiju“, u kojoj stoji: „Udruženje izbeglih, ugroženih i prognanih lica Srbije uputilo je Ministarstvu kulture, Ministarstvu inostranih poslova, Vladi Republike Srbije i Srpskoj pravoslavnoj crkvi inicijativu za vraćanje Krstionice kneza Višeslava iz Arheološkog muzeja u Splitu Srbiji“.

U nastavku se navodi: „Ovaj značajan kulturni i istorijski spomenik, koji potiče iz devetog veka, predstavlja jedan od najstarijih spomenika hrišćanske liturgije na Balkanu, i kao takav ima duboko versko i kulturno značenje za sve Srbe”, priopćeno je iz udruženja, koje ne zna ili izbjegava hrvatsku atribuciju muzeja u Splitu.

Velikosrpski ideolozi skokom do Nina približili se granici na Karlobagu

Dio hrvatskih medija već je reagirao na spomenutu informaciju. Jedni je nazvali „bizarnom“, drugi se pitaju „može li luđe“ itd.

Rekli bismo: može! Jer nakon što je Beograd više od jednoga stoljeća prisvajao hrvatsku stariju književnost Dubrovnika, čak i sam Grad s njegovom kulturom i arhitekturu, sada je napravljen malo veći skok, prisvaja se Krstionica kneza Višeslava, koju su locirali u Splitu, a zapravo je vezana uz starohrvatski grad Nin. Treba li podsjećati kako je završilo otimanje grada Dubrovnika pod zaštitom UNESCO-a, 90-ih? I što su rekli na njegovo granatiranje i razaranje? Bio je odgovor kratak: „Sagradit ćemo još stariji i lepši!“

Rekli smo da je problem širi. Udaljenost od Nina do Karlobaga manja je od sat vožnje automobilom. A upravo su Vučić i njegov mentor, haaški osuđenik za ratne zločine, Karlobag označili kao točku dokle seže Velika Srbija. Zašto se spominje u priopćenju srpski patrijarh, potpuno je jasno: u svojim nastupima dosad je više puta govorio o pravoslavlju u Dalmaciji. To bi mogao biti uvod proglašenju Dalmacije srpskom zemljom, o čemu je buncao svojedobno Aleksandar Belić.

Bavili smo se više od stotinu godina obaranjem srbijanskih laži i krivotvorina da nije hrvatska barokna književnost Dubrovnika srpska, e sad da ne bismo upali u istu zamku, a onda drugom prilikom branili pripadnost hrvatskomu narodu i Baščanske ploče, a s obzirom na to da nije riječ samo o nasrtaju na jedan važan artefakt hrvatske kulture, već nadasve duhovnost, katoličku vjeru, treba stvar adresirati na Ministarstvo obrane i glasno reći – nije dovoljno dva-tri posto iz BDP-a za obranu, već to treba podignuti za početak na 10 posto. Ako je nekomu smiješno, neka pogleda srednjovjekovne hrvatske gradove po obali i otocima, koji su bili čvrsto fortifikacijski utvrđeni, a nisu to naši predci radili jer nisu imali pametnija posla, nego su mogli opstati jedino ako su imali čvrst obrambeni sustav.

Tko puno dokazuje, ništa ne dokazuje

Stonske zidine, koje neki nazivaju hrvatskim kineskim zidom, dugačke su 5,5 kilometara, ojačane s 40-ak kula i pet tvrđava, kojima se danas divimo, trebalo je sagraditi i prije toga izvaditi kamene blokove i dopremiti ih do gradilišta, bez mehanizacije kakvu danas poznajemo.

A kad smo kod kamena i naših spomenika u tom materijalu, možda bi bilo zanimljivo čuti odgovor od  rečene udrugu i njezinih beogradskih pokrovitelja: kakve oni imaju kamene spomenike razine i vrijednosti kakvi se čuvaju u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu? Koji su to njihovi stari majstori, ranga graditelja portala trogirske katedrale, kao što je bio Majstor Radovan?

Netko misli da je posao vađenja i klesanja kamena, osobito Krstionice kneza Višeslava, koja je umjetničko djelo svjetske vrijednosti, bio jednostavan i lak posao, koji se mogao raditi „s frulom i kudeljom“ za pojasom? Ne će biti! Ne treba poznavati samo kamen već njegovu dušu, osluškivati njegov zvuk dok se radi s dlijetom i klesarskim čekićem jer svaki krivi udarac začas može uništiti posao i djelo.

I da zaključimo: mislili smo u ovom tekstu iznijeti argumentaciju koju je u monografiji „U potrazi za Višeslavovom krstionicom“ iznio prof. dr. sc. Ante Uglešić, ali za tim zaista nema potrebe. Izreka kaže: tko puno dokazuje, ništa ne dokazuje! Stoga ovo nije više stvar povjesničara, arheologa, već kad imamo državu – čista stvar za Ministarstvo obrane, dakle fizičke obrane kršćanskoga simbola hrvatskoga duhovnoga, kulturnoga i nacionalnoga identiteta.

U suprotnom može nam se dogoditi izreka koja kaže – tko ne uči iz povijesti, osuđen je na njezino ponavljanje.

Marko Curać