Žar za novo svjetlo

Bliži se početak nove školske godine, kada će desetci tisuća osmoškolaca i srednjoškolaca sjesti u klupe i započeti novu odgojnu i obrazovnu avanturu, kako se to često voli reći. U slučaju onoga što su posljednjih godina trebali preživjeti hrvatski učenici, njihovi roditelji i nastavnici doista je ponekad više bila riječ o avanturi, nepredvidivu raftingu nego o mirnoći riječne skele – barem ako se uzmu u obzir propali eksperimenti bjesomučne kompjutorizacije djece, reforme kurikula s izbacivanjem iz središta učeničke pozornosti hrvatskih književnih velikana, nedorađenosti projekta cjelodnevne nastave, laži o Domovinskom ratu u udžbenicima iz povijesti te uvođenje na mala vrata »građanskoga« i za vjernike nakaznoga spolnoga i rodno-ideološkoga odgoja. Zakonitost je očita: svaki put kad su se preko školstva rezali korijeni hrvatskoga identiteta te se odmicalo od vrijednosti većine u hrvatskom društvu, počelo se srljati u propast.

Imajući možda i sve to u vidu, na katehetskoj ljetnoj školi održanoj krajem kolovoza u Zagrebu o povezanosti kulture, vjeronauka i pastorala škole ključno pitanje postavio je u govoru nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić, koji je među hrvatskim biskupima posebno zadužen za pitanje vjeronauka. Pitao je: Kako bi bilo kad se odgoj i obrazovanje ne bi mjerili standardima kulture, nego kad bi se kultura mjerila i vrjednovala prema standardima i kriterijima odgoja i obrazovanja? Nizala su se potom i sljedeća pitanja: Je li škola samo recipijent izvanjskih kulturoloških i drugih vrijednosnih nazora ili je ona stvarateljica vrijednosnoga sustava; mjesto izbora kvalitetnih sadržaja, znanja i spoznaja prošlosti i suvremenosti; mjesto dodira s umjetnošću i kulturnom baštinom… Jasno je da u demokratskom društvu i blagotvornoj odvojenosti vjerskih zajednica i države Crkvi ne pada na pamet pisati školske programe, ali baš zato u društvu koje se želi nazivati demokratskim Crkva bi iznevjerila svoj poziv kada se barem preko nastave vjeronauka u školama ne bi uključila u obogaćivanje, to jest evangelizaciju kulture.

Nadbiskup Hranić, pozivajući se na nedavnu poruku pape Franje o ulozi književnosti u odgoju mladih, zamijetio je da danas »mnogi učitelji, pa i didaktičari, na žalost, teško preko usana preporučuju djela starih i za povijest naše kulture veoma važnih hrvatskih pisaca i velikana duha«. Drugim riječima, sustav odgoja i obrazovanja ne bi smio pokleknuti pred sve manjim interesom učenika za čitanje, a kamoli rezati korijene kulture na kojoj bi mladi trebali biti odgajani i odrastati. Time, kako je primijetio, sustav sabotira i razvoj postojeće kulture, utemeljene na prošlosti.

Da se spriječi »sabotaža sustava«, blagotvorna terapija dolazi već na jesen kada počinju pripreme za Vjeronaučnu olimpijadu čija je tema izabrana u kontekstu proslave Svete godine 2025. i 1100. obljetnice nacionalnih splitskih crkvenih sabora u vrijeme hrvatskoga kralja Tomislava. Kako su proljetos priopćili hrvatski biskupi, Nacionalni katehetski ured HBK-a i Agencija za odgoj i obrazovanje već su uključili taj događaj u svoj redoviti program za iduću školsku godinu.

Ne bi trebalo zanemariti ni to da upravo u tjednima koji slijede padaju, među ostalima, i obljetnice veličanstvenoga Nacionalnoga euharistijskoga kongresa na Mariji Bistrici (1984.) i obljetnica pohoda sv. pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj (1994.), a povezane su s bl. Alojzijem Stepincem koji je kao najmlađi nadbiskup vodio 1934. hodočašće u Mariju Bistricu. Na tim se događajima utvrđivala pripadnost katoličkoj vjeri i zdrav osjećaj narodnoj pripadnosti koji je čuvao tu vjeru i koji je ta vjera očuvala. Porazno bi za sve bilo da se danas i na tom svjetlu iz prošlih vremena u Crkvi, školi i društvu ne upali žar za novo vrijeme. Ni jedan naraštaj ne bi smio ostaviti budućnost bez obljetnica.

Branimir Stanić
Glas Koncila