Ne kaže se bez razloga da je povijest učiteljica života. Ona je i svjetlo istine. Iz povijesti se često mogu izvući mnogi zaključci za budućnost. U kontekstu određenih aktualnih političkih događanja prenosimo izvatke iz tekstova Benjamina Tolića koje je uredila Nataša Bašić. (hkv)

Hrvatska suha zlata

Ne kaže se bez razloga da je povijest učiteljica života. Ona je i svjetlo istine. Iz povijesti se često mogu izvući mnogi zaključci za budućnost. U kontekstu određenih aktualnih političkih događanja prenosimo izvatke iz tekstova Benjamina Tolića koje je uredila Nataša Bašić.

Kada je George W. Bush sletio u Zagreb, bilo je to kao da se s neba spustio krilati anđeo Gospodnji.

Dvodnevni posjet američkoga predsjednika Hrvatskoj vrlo je zanimljiv događaj. Takvim ga čine prije svega dvije stvari: nerazmjer u masi i energiji dviju država i činjenica da američki predsjednik njime iskazuje osobitu čast državi koja se usudila nastati usuprot volji SAD-a.

Događaj je od početka neobično najavljivan. Hoće li doći? Hoće, ne će, vidjet ćemo. Na posljetku je američki veleposlanik Robert Bradtke svečano objavio: Bush će u Zagrebu s Mesićem i Sanaderom proslaviti pozivnicu Hrvatskoj da se priključi NATO-u.

Na Pantovčaku i u Banskim dvorima to se odavno znalo. No, Bradtkeova je objava unatoč tomu izazvala neviđen ushit hrvatskih transnacionalnih elita. Njihovu radost ništa nije moglo pomutiti. Ponajmanje domaća vojna situacija, iako upravo ona uokviruje iznimni događaj. Nju oslikavaju tri znakovita momenta: dokinuta ročna služba u Hrvatskoj vojsci; krvavi oproštaj nesretnoga generala Ivana Korade; pravosudna golgota hrvatskih ratnih vojnih zapovjednika (Gotovina, Markač, Čermak, Norac, Ademi, Praljak, Petković, Glavaš).

Bush se u takvim okolnostima dva dana družio s Mesićem i Sanaderom. Posjet je zaokružio govorom na Trgu sv. Marka. Govorio je o vrijednosti slobode. Divio se ljepoti Hrvatske i hrabrosti njezinih ljudi. Pohvalio je hrvatsko vojno sudjelovanje u Afganistanu. A hrvatskom je narodu poručio da će, ako mu zaprijeti kakva pogibelj, uza nj biti Amerika i NATO. I nitko vam – reče – ne će moći oduzeti slobodu. Na kraju je, po običaju američkih predsjednika, zazvao Božji blagoslov na svoje domaćine i odletio u Soči.

Na pojavnoj razini događaj je bio tako sjajan da ga nije moglo pokvariti ni lažljivo ulizivanje Ive Sanadera, koji se s Bushem ipak nije u svemu složio. Ostalo je neriješeno pitanje: Što je ljepše, hrvatski Jadran ili američka kalifornijska obala? Tomu je ravno samo oduševljeno gakanje i lepet krila Miomira Žužula. On je izvolio izjaviti da bi sada bilo "nekorektno prema našim partnerima" pitati narod na referendumu treba li Hrvatska biti članica NATO-a. No, Žužulu ne treba zamjeriti. Njegov atlantizam nadahnjuju uspomene na Bechtel i Enron.

Sada, kad je Bush odletio, Hrvati bi se, za razliku od svojih transnacionalnih političkih elita, trebali spustiti na zemlju. Trebali bi hladne glave razmotriti svoja očekivanja od Amerike i američka očekivanja od Hrvatske. I nakon toga trijezno procijeniti koliko su koja očekivanja realna. Ali ništa od toga. Upravo suprotno, oni od Amerike očekuju ono što ne traže od svoje Vlade. Usrdno se nadaju da će Amerika štititi njihove najviše interese: čuvati suverenost Republike Hrvatske, ulagati u njezin gospodarski i kulturni napredak, podupirati njezin individualni ulazak u Europsku uniju, preurediti Bosnu i Hercegovinu u ravnopravnu državnu zajednicu triju konstitutivnih naroda. Nadaju se dakle – strateškomu partnerstvu s najvećom svjetskom silom.

To su preuzetne nade. Partnerstvo je, drže Amerikanci, u redu. Ali ono ne može biti strateško. Hrvatska je za to premalena. Američki pristup Hrvatskoj jasno je očitovao državni podtajnik za europske poslove Daniel Fried kada je u Predstavničkom domu Kongresa zagovarao prijam Hrvatske u NATO. On je hvalio hrvatsku nesebičnost. Tvrdio je da su Hrvati "izgradili djelatnu demokraciju" jer stranka hrvatskih Srba podupire HDZ, a jedan je od njezinih članova potpredsjednik Vlade. To, po Friedovu mišljenju, dokazuje da je međuetnička suradnja moguća i drugdje u Jugoistočnoj Europi, pa i na Kosovu. Hrvatska je, veli dalje Fried, "vrijedan partner" SAD-a i NATO-a u misiji ISAF-a u Afganistanu. Ona snosi sve troškove svoga sudjelovanja u operaciji, a nema ograničenja za svoje snage, koje će ove godine povećati sa 190 na 300 vojnika, policajaca i drugog osoblja. Hrvatska rješava i preostala pitanja iz ratnog naslijeđa (npr. povratak srpskih izbjeglica) koja su uključena u kriterije za njezin prijam u Europsku uniju. U svezi s time državni je podtajnik upozorio na pitanje naknade za oduzetu imovinu i istaknuo da je "Vlada obećala, ali još nije promijenila zakon kako bi se oni koji nisu hrvatski državljani izjednačili s Hrvatima".

Bush, naravno, nije mogao tako govoriti na Trgu sv. Marka. Ali i njegov protokolarni govor na svoj način potvrđuje izloženi pristup. Vidljivo je to već na razini leksičke raščlambe. U govoru 15 puta odzvanja riječ "sloboda", ali i 6 puta riječ "regija". Da bude posve bjelodano što je posrijedi, oproštajna je gesta nedvosmislena: Bush se prije uzlijetanja u zagrebačkoj zračnoj luci ostentativno rukuje s hrvatskim ISAF-ovcima.

Zbog svega toga Bushev posjet Hrvatskoj priziva oprez i nudi banalne političke pouke: Dobro je s moćnima graditi dobre odnose. Ali treba se uzdati u se i u svoje kljuse. A što se slobode tiče, američki je predsjednik u pravu. Slobodu nam doista nitko ne će moći oduzeti ako je se sami ne odreknemo. Kao što smo se odrekli ZERP-a. (Lude nade, Sanaderova dionica, Zagreb, 2009., str. 41. – 43.)

***

Ovako je prije nekoliko dana u Senatu Sjedinjenih Američkih Država o Hrvatskoj svjedočio zamjenik državne tajnice Daniel Fried: "Općenito gledano, Hrvatska je ispunila kriterije [za članstvo u NATO-u] – na divljenja vrijedan način – kada se uzme u obzir cijeli sklop pitanja vezan uz nacionalizam i raspad Jugoslavije. Dio je vladajuće koalicije i stranka hrvatskih Srba. To je dobro. Povratak izbjeglica je u tijeku i razvija se dobro."

Njegovo svjedočanstvo žestoko je opovrgnuo predsjednik Srpskoga demokratskog foruma Veljko Džakula. On je u Otvorenom pismu o položaju i statusu Srba u Hrvatskoj upozorio na "težak položaj i status srpske zajednice u Hrvatskoj i njezinu društvenu marginalizaciju".

Džakula tvrdi da hrvatski Srbi prolaze kroz jedno od najtežih iskustava u svojoj povijesti. Hrvati ih smatraju odgovornima za rat u Hrvatskoj. Izgubili su "historijske stečevine", a nova manjinska prava vrlo teško ostvaruju. Krajevi u kojima žive opustošeni su i gospodarski zapostavljeni. Srbi su marginalizirani i isključeni iz mnogih sfera javnoga i društvenoga života, a nacionalni identitet više im je stigmatiziran, nego priznan. Njihova životna i statusna pitanja tek čekaju rješenje. To su prije svega: povratak izbjeglica, stambeno zbrinjavanje bivših nositelja stanarskih prava, obnova kuća, povrat uzurpiranoga poljoprivrednog zemljišta, priznavanje državljanstva, prava iz radnog odnosa i mirovinskog osiguranja, etnički pristrano pravosuđe, inflacija optužaba za ratne zločine, osobna sigurnost, sigurnost imovine, medijski i javni linč, govor mržnje, itd. Zatim slijede pitanja kulturne autonomije i identiteta: pravo na upotrebu srpskoga jezika, dvojezičnost, obrazovanje na srpskomu jeziku, zapošljavanje u javnim servisima i upravi, itd.

Tko govori istinu, Fried ili Džakula?

Tu treba biti oprezan. Fried je NATO-ov prokurator. On se "divi" novcu i vojnomu osoblju kojim Hrvatska podupire NATO u Afganistanu. Džakula je abolirani odmetnik. On je od 1990. do 1995. gradio političku karijeru na oružanoj konfrontaciji srpske narodne manjine s hrvatskim narodom i njegovom državom. Zbog toga je suodgovoran za "težak položaj" i "društvenu marginalizaciju" te manjine. Danas Džakula hvali hrvatski Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Razumljivo. Taj mu zakon – kao i Vojislavu Stanimiroviću, Ratku Gajici, Radi Leskovcu i ostaloj družini iz SDS-a – omogućuje da opet gradi političku karijeru na konfrontaciji srpske narodne manjine s hrvatskom državom. Zbog toga je arbitrirati između Frieda i Džakule jalov posao. No, kontroverzija je dobar povod da se problem malo šire razmotriti.

Ne tako davno bečki je dnevni list Kurier zabilježio izjavu Ive Sanadera: "Manjine su naše bogatstvo." Poruka je bila namijenjena Europskoj uniji. Ne znamo kako je tamo primljena. No snažno je odjeknula u Hrvatskoj. Prihvatili su je svi stranački, "neovisni" i .,manjinski" zastupnici u Hrvatskomu saboru, a u službenoj javnosti zadobila je status neupitne državničke mudrosti. Džakula je u Otvorenom pismu zaziva kao "bogatstvo vlastite sredine".

Sanader je za Kurier govorio kao predsjednik Vlade Republike Hrvatske. Ono .,naše" u njegovoj izjavi nije dakle ni plural veličanstva (pluralis majestatis) ni plural skromnosti (pluralis modestiae). Rečeno ,.bogatstvo" on je nedvojbeno pripisao hrvatskomu narodu i njegovoj državi.

O kakvim je manjinama bila riječ? Sanader nije govorio o spolnim manjinama (pederi, lezbijke, biseksualci), o vjerskim manjinama (pravoslavci, grkokatolici, protestanti, muslimani), o profesionalnim manjinama (znanstvenici, umjetnici, političari, prostitutke). Govorio je o narodnim manjinama u Republici Hrvatskoj, nacionalnoj državi hrvatskoga naroda.

Tvrdnja da su narodne manjine bogatstvo nacionalne države zaslužuje sućutan podsmijeh. Zašto? Zato što je logički neodrživa. Iz nje nužno slijedi da su veće manjine veće bogatstvo. Ako su pak veće manjine veće bogatstvo, najveće je bogatstvo najveća moguća narodna manjina, što će reći: ona manjina koja je neznatno manja od većine. To je očita besmislica.

Kada se primijeni na Hrvatsku, ta državnička mudrost implicira ocjenu: Srpska narodna manjina najveće je bogatstvo hrvatske nacionalne države. Zbog svega onoga što je srpska narodna manjina na kraju XX. stoljeća učinila hrvatskomu narodu i njegovoj državi ta ocjena nije samo pogrješna. Ona duboko vrijeđa hrvatski narod, a pogađa i lojalne pripadnike svih narodnih manjina u Hrvatskoj.

U demokratski uređenoj državi svi su državljani politički jednaki. Imaju jednake dužnosti i jednaka prava. Odluke donosi većina. Ona je pri tomu obzirna prema interesima manjine.

A kada je riječ o narodnim manjinama u nacionalnoj državi, vlast štiti i njeguje njihove etničke, vjerske i kulturne posebnosti. Zauzvrat zahtijeva lojalnost državi. I nikomu ne dopušta da na konfrontiranju s državom gradi političku karijeru i getoizira svoje sunarodnjake.

Kako je to u Hrvatskoj? Dok je Hrvatska bila u Jugoslaviji, politički je govor razlikovao "narode", "narodnosti" i "nacije". "Narodi" su bili nosivi elementi države, dakle Južni Slaveni: Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci. "Narodnosti" su označivale pripadnike naroda koji su živjeli u drugim državama. "Narod" i "narodnost" bili su pozitivne vrjednote. "Nacija" je bila ambivalentna. Kao povijesna pojava ona je bila negativna. Podsjećala je na negdašnju samobitnost naroda To je djelovalo dezintegrativno. Kao komunistička utopija nacija je bila pozitivna. Bila je velikodržavni san: "Naši narodi i narodnosti" stopit će se u jedan, jugoslavenski narod, a on će na podlozi zajedničkoga teritorija i zajedničke kulture prerasti u moćnu naciju. San je djelovao integrativno.

Vrijednosna raščlamba tih triju pojmova pokazuje da su komunistički ideolozi, iako to nisu izricali, znali nekoliko ključnih stvari: 1. da je teritorij anorganski, a narod organski supstrat nacije, 2. da je nacija, za razliku od naroda kao kulturne zajednice, politička zajednica na zasebnom teritoriju, 3. da nacija dovršuje svoj razvoj odbacivanjem tuđinske vladavine i uspostavom svoje – nacionalne – države.

Stoga se iz današnje perspektive neki postupci onih jugoslavenskih pravnika koji su krojili prve zakone Republike Hrvatske doimlju kao subverzivno licemjerje. Oni su narodne manjine – kulturne, a ne političke zajednice – nazvali "nacionalnim manjinama"!

Tako danas, po podatcima Državnoga izbornog povjerenstva, u Hrvatskoj imamo 22 "nacionalne manjine": srpsku, madžarsku, talijansku, češku, slovačku, austrijsku, bugarsku, njemačku, poljsku, romsku, rumunjsku, rusinsku, rusku, tursku, ukrajinsku, vlašku, židovsku, albansku, bošnjačku, crnogorsku, makedonsku i slovensku.

Dobro, reći će tkogod, to bi mogao biti jezikoslovni problem. Ali zar nije u biti posve svejedno zovemo li nehrvate u Hrvatskoj narodnim ili nacionalnim manjinama? Opaska zvuči uvjerljivo. No tko samo načas svrne pogled na određenja tih pojmova, vidjet će da naš motiv nije jezično čistunstvo, nego upravo bitna razlika. Narodna i nacionalna manjina dijelovi su cjelina različnih od većine; narodna manjina dio je drugoga naroda, a nacionalna dio druge nacije.

Hrvatski Romi, Vlasi, Rusini dijelovi su drugih naroda. Oni su dakle narodne manjine u Hrvatskoj. Kako ne postoje političke zajednice koje bi na zasebnom teritoriju činile romsku, vlašku, rusinsku naciju – romska, vlaška, rusinska "nacionalna manjina" u Hrvatskoj dijelovi su nacija koje ne postoje. Dakle, besmislica. A hrvatski Srbi, Talijani, Madžari? Oni su dijelovi srpskoga, talijanskoga, madžarskoga naroda. Zbog toga su srpska, talijanska, madžarska narodna manjina. Ali nisu dionici srpske, talijanske, madžarske političke zajednice na zasebnom teritoriju – Republike Srbije, Talijanske Republike, Republike Madžarske. Zbog toga nisu srpska, talijanska, madžarska nacionalna manjina. Oni se rađaju, žive i umiru u Hrvatskoj. Dionici su hrvatske političke zajednice – Republike Hrvatske. Zbog toga su, što god tko o tomu mislio, politički Hrvati.

Ali, može se prigovoriti, neki pripadnici narodnih manjina odbijaju biti politički Hrvati. To je koliko bjelodano toliko nebranjivo. Takvo stajalište hrane povlastice knezova "nacionalnih manjina". Kada je prošle godine tadašnji SDP-ov zastupnik u Hrvatskomu saboru Mato Arlović, držeći da su svi hrvatski državljani politički Hrvati, izjavio da treba dokinuti XII. izbornu jedinicu, na njegovu su izjavu žestoko reagirali Furio Radin, zastupnik talijanske "nacionalne manjine", i Milorad Pupovac, zastupnik srpske "nacionalne manjine".

Radin je pitao Arlovićevu stranku misli li ona doista dokinuti tu izbornu jedinicu ili je to nastavak Arlovićeva "križarskog rata protiv nacionalnih manjina". Dodao je da je neposredno biranje zastupnika "nacionalnih manjina" jamstvo njihove autonomnosti u političkomu djelovanju. Pupovčeva reakcija bila je verbalno blaža. On je Arlovićevu izjavu ocijenio nekorektnom, neprimjerenom i neprihvatljivom. Obojica su međutim pozvala predsjednika SDP-a Zorana Milanovića da se očituje o tom pitanju. Odgovora nije bilo.

No, kada je Pupovac, javno razmišljajući o koalicijama nakon izbora, istaknuo SDSS-ov zahtjev za jedno ministarsko mjesto u budućoj vladi, dobio je – ne samo od SDP-a, nego i od HDZ-a – više nego jasan odgovor.

"Ne želimo ući u Vladu samo zato da bismo dobili jedno mjesto, nego kako bismo potvrdili da Srbi zajedno sa svim drugim građanima odlučuju o svojoj državi", rekao je Pupovac. Potpora za takve političke ambicije odmah je stigla od Kolinde GrabarKitarović, potpredsjednice HDZ-a, i od Zorana Milanovića, predsjednika SDP-a.

"U ovome trenutku iz redova SDSS-a imamo članove Vlade, državne tajnike, pomoćnike ministara, a apsolutno smo otvoreni za daljnju suradnju. Vjerujem da SDSS i srpska zajednica u Hrvatskoj prepoznaju važnost izbora, koji trebaju osigurati pouzdanu politiku, bez stranputica i nesnalaženja", rekla je potpredsjednica HDZ-a i zaključila da je pozicija SDSS-a u budućoj vladi stvar koalicijskih pregovora.

"I SDP je spreman otvoriti vrata SDSS-u", rekao je Milanović, "jer se zalažemo za otvoreno društvo i otvorenu politiku." Dodao je da "to nije stvar matematike, nego principa i uvjerenja". I razjasnio: "SDSS je liberalno-socijaldemokratska stranka, i njihove su težnje potpuno legitimne i očekivane, a ministarsko mjesto stvar je ambicija gospode iz SDSS-a."

Politička bijeda hrvatske nacionalne države pokazala se u punom sjaju nakon parlamentarnih izbora održanih 25. studenoga 2007. "Nacionalne manjine" izabrale su – po posebnom izbornom zakonu, u zasebnoj izbornoj jedinici – relativnom većinom glasova svojih 8 zakonski zajamčenih zastupnika.

Srbi su izabrali prvake SDSS-a Milorada Pupovca, Vojislava Stanimirovića i Ratka Gajicu. U izvješću DIP-a od 28. studenoga o privremenim izbornim rezultatima (www.izbori.hr) može se pročitati da je ukupni broj srpskih birača 189.977, da su glasovala 25.863 birača, da je valjanih glasačkih listića bilo 25.038. i da su od tih 25.038 glasova Pupovac, Stanimirović i Gajica zajedno dobili 38.227, a ostalih 17 kandidata – zajedno 22.879 glasova (sic!). Talijani su s 4177 glasova izabrali Furija Radina; Madžari s 1.984 glasa Deneša Šaju; Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci i Slovenci s 1.348 glasova Šemsu Tankovića; Česi i Slovaci sa 684 glasa Zdenku Čuhnil; Austrijanci, Bugari, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumunji, Rusini, Rusi, Turci, Ukrajinci, Vlasi i Židovi s 305 glasova Nazifa Memedija.

Stvar je vrlo zanimljiva. U demokratski uređenoj nacionalnoj državi hrvatskoga naroda neznatnim se brojem glasova u najviše zakonodavno tijelo zakonito biraju zastupnici koji su hrvatski državljani, ali odbijaju biti politički Hrvati. To se ne protivi samo demokratskomu načelu o jednakosti državljana, nego i zdravomu razumu.
Nejednakost državljana opravdava se tzv. "pozitivnom diskriminacijom" manjina. Ali čime se opravdava jednakost zastupnika u Saboru? Što to legitimira zastupnike "nacionalnih manjina", koje su onako izabrali politički nehrvati, da ravnopravno s političkim Hrvatima sudjeluju u donošenju hrvatskih zakona? lli – još gore – čime se može opravdati mogućnost da pri određenom rasporedu snaga u Saboru politički nehrvati odlučuju kakva će biti vlast u hrvatskoj državi? Upravo je sablažnjiv primjer Nazifa Memedija. Toga je Roma (s 305 glasova) izabralo 12 "nacionalnih manjina". A s njim je Ivo Sanader, okupljajući saborsku većinu, pred licem nacije svečano potpisao sporazum o koaliciji romske "nacionalne manjine" (sic!) i HDZ-a.

Zastupnici su "nacionalnih manjina" duboko svjesni svoga položaja. Njihov ulazak u Sabor podsjeća na negdašnje viriliste, tzv. divljake, u staleškomu Saboru. Virilisti su bili svjetovni velikaši (magnati) i visoki crkveni dostojanstvenici (prelati). Prvi su po rodu, a drugi po položaju, ne izlazeći na izbore, bili članovi Hrvatskoga sabora. Imali su pravo na osobni glas (votum virile) u oprjeci prema glasu zajednice (votum curiatum). Zastupnici "nacionalnih manjina" svjesni su da njihova legalnost u Saboru izvire samo iz toga što odbijaju biti politički Hrvati. Zato su Radin i Pupovac onako žestoko reagirali na izjavu Mate Arlovića. Nasuprot zamisli o dokidanju XII. izborne jedinice knezovi su "nacionalnih manjina" isticali da bi politički nehrvati na izborima u Hrvatskoj trebali imati dva glasa – osobni glas i glas zajednice. Tako bi (doduše ne u Saboru, nego u njegovu izboru) u pravima daleko nadmašili negdašnje viriliste.

Ljudi koji razabiru tu strahotu i znaju kamo to vodi srame se takvih rješenja. Osobito kada slušaju kako se hrvatski državni dužnosnici javno hvastaju da Hrvatska u zakonskoj regulativi statusa narodnih manjina nadvisuje europske standarde. Tako je nekako i Stjepan Mesić komentirao Džakulinu političku jadikovku, ne obzirući se na činjenicu da se Džakula u "Otvorenom pismu" nije žalio na zakonsku regulativu. Ni Vladin odgovor nije bio bolji. Tamo su uglavnom ustrajavali na podatku da se u Hrvatsku vratilo više od 120.000, a ne, kako Džakula tvrdi, oko 60.000 srpskih izbjeglica.

Pitanje je međutim vrlo važno. Tko želi dobro Republici Hrvatskoj, podjednako želi dobro hrvatskomu narodu i narodnim manjinama u Hrvatskoj. To dobro politički je nedjeljivo. Stoga je pravi odgovor na Džakulin izazov promjena zakonske regulative koja uređuje prava narodnih manjina. U tomu Hrvatska ne smije ići ni iznad ni ispod europskih standarda. Zadrži li sadašnju zakonsku regulativu ili tu regulativu promijeni tako da ona opet nadvisuje ili pak više ne doseže europske standarde, ne će učiniti ništa. Ostavit će – zakonit ili nezakonit – prostor za gradnju karijera na protivljenju političkomu hrvatstvu. Knezovi će narodnih manjina u tom prostoru živjeti kao protuhrvatske visoko plemstvo. A ono će – kao i dosad – zbog osobnih interesa priječiti integraciju svojih narodnih manjina u hrvatsko društvo. (Džakulin izazov, Sanaderova dionica, str. 109. – 116.)

***

Nitko ni od političkih analitičara ni od pravnika nije opazio da se izvršna vlast ne samo na nedopustiv, nego na očito koruptivan način miješa i u posao zakonodavne vlasti.

Godine 2004. na Vladin je prijedlog donesen zakon po kojemu neovisni zastupnik ima godišnje pravo na 250.000 kuna iz državnoga proračuna "za financiranje svoga rada". Premda nitko nije bio izabran u Sabor s tzv. neovisne liste, zakon je bio i te kako smislen. Teško je bilo odoljeti zovu 1.000.000 kuna! U Saboru se stoga zametnula bura neovisnosti. Ona je donijela deset "neovisnih zastupnika": Ivo Banac, Mirko Filipović, Ivo Josipović, Ljubo Jurčić, Slaven Letica, Ivo Lončar, Zdenka Čuhnil, Jene Adam, Nikola Mak i Furio Radin. Kao što se vidi, brk je omastilo šest "političkih Hrvata" izabranih sa stranačkih lista (SDP, LS, HSP) i četiri zastupnika "nacionalnih manjina" izabrana tzv. pozitivnom diskriminacijom. Ti su ljudi svojom "neovisnošću" znatno podebljali svoje lisnice, ali i Sanaderovu parlamentarnu većinu. To je porezne obveznike stajalo oko 10.000.000 kuna.

I danas u Saboru ima deset "neovisnih" zastupnika. No danas tu skupinu čine dva "politička Hrvata" (Dragutin Lesar i Ivo Josipović) i svi zastupnici "nacionalnih manjina" (Milorad Pupovac, Ratko Gajica, Mile Horvat, Zdenka Čuhnil, Deneš Šaja, Šemso Tanković, Furio Radin, Nazif Memedi).

Koliko je u Saboru važan svaki glas, vidjelo se prošle godine kada je Savez za Europu na zahtjev iz Bruxellesa dokidao tek uvedeni Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas (ZERP) na Jadranu. Ta odluka, kojom se Sabor odrekao suverenoga prava Republike Hrvatske, donesena je najtanjom natpolovičnom većinom ‒ glasovima 77 zastupnika. Presudan je bio samo jedan glas, recimo ‒ da ostanemo u metafori ‒ glas Nazifa Memedija, koji ima najtanju legitimnost, jer je Memedi, "neovisni zastupnik" nekoliko "nacionalnih manjina", izabran glasovima ‒ tristotinjak ljudi! Upozoren na tu očitu korupciju na zakonodavnoj razini, predsjednik je Vlade slegnuo ramenima i rekao: I to je demokracija. (Od softwarea riba smrdi, Sanaderova dionica, str. 175. – 176.)

***

„Političku stabilnost“ predsjednik je Vlade i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković državnički mudro sazdao na hrvatskomu postmodernom plemstvu – na srpskomu knezu Miloradu i talijanskomu conteu Furiju. To visoko plemstvo prati odani mu šljivarski banderij, koji od 11. rujna 2016. tvore: Emina Lekaj Prljaskaj, Veljko Kajtazi, Robert Jankovics, Vladimir Bilek, Mile Horvat i Boris Milošević.

Zašto „plemstvo“? Ta riječ značenjski je najbliža pojavi. Zašto „postmoderno“? Takva bi pojava u doba političke Moderne (1789. – 1989.) bila nezamisliva u republikanski uređenoj državi. Zašto „srpski knez“ i „talijanski conte“? I potpredsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora conte Furio i predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga [državnog] sabora knez Milorad etnički su nehrvati, a kada ih je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović ispravno nazvala političkim Hrvatima, oni su s gnušanjem javno porekli tu bjelodanu činjenicu. Zašto „šljivarski banderij“? I to sitno plemstvo, zbog lukrativnih razloga, djeluje s iste platforme protivljenja političkomu hrvatstvu. Potvrđuje to Deklaracija o nesnošljivosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj što su ju 14. svibnja 2015. u Puli objavili knez Milorad i conte Furio s potpisima cjelokupnog tadašnjega sastava rečenog banderija.

Kako je ta politička sirotinja nobilitirana? Ah, kako! Modo iuganorum eurocroatorumque (juganskim i eurohrvatskim načinom)! Njihovi pravnički umovi Vladimir Šeks i Peđa Grbin etničke su nehrvate u Hrvatskoj, tj. pripadnike drugih naroda, najprije proglasili tuđim nacionalnim manjinama, premda za to nema nikakve stvarne osnove, jer je narod kulturna, a nacija politička zajednica. Zatim su te svoje „nacionalne“ manjine neustavnim Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina opskrbili golemim političkim povlasticama, koje su okretniji pojedinci shvatili kao moćna sredstva za „etno-biznis“ i „reketarenje hrvatskih vlada“ (izrazi bivšega predsjednika Republike Ive Josipovića, današnjega profesora kaznenog prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu).

Sada imamo to što imamo. Lažno postmoderno plemstvo sluti da bi mu hrvatski narod referendumom mogao oduzeti sredstva za „etno-biznis“ i „reketarenje vladā“, pa se propinje do neba te viče da ga Hrvati mrze i, ne birajući sredstva, brani svoju povlaštenu ravnopravnost.

Kako na to gleda Plenković? Kao čovjek kojega bi knez Milorad „suhim zlatom platio“. On zasigurno zna da knez Milorad i conte Furio nisu Davor Ivo Stier i Miro Kovač. A možda, kao i ostali jugani, doista drži da su dva izborna sustava – jedan za Hrvate, a drugi za nehrvate – u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda Republici Hrvatskoj prirodan red stvari? Možda doista misli da je politička povlaštenost nehrvata u Hrvatskoj nešto sveto, nešto u što nitko ne smije dirati? Tko će ga znati! Ali ponosno je rekao, misleći na povlastice svojih ucjenjivača: Ne, ta pitanja su neprihvatljiva. Postojeća su manjinska prava – „naš akî“.

Zbunila vas riječ „akî“? I mene – u prvi mah. Ali brzo sam shvatio. „Akî“ je „stečevina“, prvi dio bruseljskoga izričaja acquis communautaire. Dakle, zajednička [pravna] stečevina Europske unije! Nešto kao Zakon o Agrokoru. I oćutjeh taj „akî“ kao pljusku. Meni naime povlastice postmodernog hrvatskog plemstva nisu naša zajednička stečevina. One su stečevina toga plemstva. A normalnu su čovjeku te stečevine hrvatski nacionalni gubitak i duboko nacionalno poniženje. (Naš akî, Tiranija prostote, Zagreb, 2020., str. 214. – 216.)

Izabrala i naslovila Nataša Bašić