Milasov pamfletistički uradak

Članak pamfletističkog tipa, bez bilo kakvih dokazivih činjenica, u maniri »novinarstva« jugoslavenskog partijskog glasila »Borbe« iz druge polovice četrdesetih godina prošlog stoljeća, jasno je naciljao dva cilja – eurozastupnicu Željanu Zovko i Hercegovačku franjevačku provinciju kao utemeljitelja Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«..

Pamfletist Milas je, naime, posthumnu izložbu djela Lidije Topić Bouwen u Bruxellesu, koja je, među ostalim, uključivala izložbu skulpture fra Didaka Buntića i skulpture koja je homage mučeništvu i ubojstvu 12 franjevaca na Širokom Brijegu u veljači 1945. doživio kao svojevrsni problem. Po njemu »izvjesnu poteškoću široj javnosti stvara nepoznata činjenica da se pod krinkom priče o “opstanku Hrvata u BiH” predstavlja i jedan hercegovački franjevac, fra Radoslav Glavaš (1909. – 1945)«.

Međutim, nejasno je gdje je on osobno, kao i novinari tabloida Express, koji su prije Milasa pisali o tome, u Bruxellesu vidjeli fra Radoslava Glavaša ili bilo kakav spomen na njega. Skulptura fra Didaka Buntića, kao i skulptura koja je homage mučeništvu i ubojstvu 12 franjevaca na Širokom Brijegu, u veljači 1945., jedine su mogle biti povod njegovoj ekstremnoj, i upitno zdravoj, maštovitosti da u njima vidi nekadašnjeg širokobriješkog franjevca, profesora i književnog kritičara fra Radoslava Glavaša, koji je zbog činjenice da je bio dužnosnik Vlade NDH, od strane partizanskog Vojnog suda komande grada Zagreba osuđen na smrt i pogubljen.

Naravno, niti on osobno, kao niti novinari Expressa i novinari raznih sarajevskih tabloida koji su takve tekstove prenijeli, nisu mogli u umjetničkom djelu posvećenom 12-orici franjevaca ubijenih 7. veljače 1945. vidjeti Glavaša osobno, ali svakako su se mogli prisjetiti Glavaševog teksta o ovoj temi, objavljenog u ožujku 1945. na temelju predavanja na zagrebačkom radiju, zbog čega mu je, među ostalim, nekoliko mjeseci kasnije i suđeno. »U ožujku 1945 god. održao na zagrebačkom radiju propagandno predavanje pod naslovom “Krvavi ples partizana na Širokom Brijegu” u kojem je predavanju napao narodno oslobodilačku vojsku i tekovine NOV-a«, stoji u presudi Vojnog suda komande grada Zagreba u skupnoj presudi broj 290/45, od 29. lipnja 1945. kojom je osuđen i Glavaš.

Naravno, ni Dado Milas ne nudi nikakav dokaz o stvarnoj pripadnosti fra Radoslava Glavaša ustaškom pokretu. Kao ostali pamfletisti koji se iz sasvim drugih razloga bave ovom temom, i Milas svoje teze crpi u nekadašnjim tekstovima Borbe, postratnim partijskim direktivama ili presudama prijekih partizanskih sudova nad čijim su presudama bdjeli KPJ, OZNA i Aleksandar Ranković osobno. Ti i takvi »istinoljupci« niti ne pokušavaju dokučiti na čiji je prijedlog fra Radoslav Glavaš imenovan na tu, u to vrijeme, doista prestižnu dužnost. Umjesto toga oni do banalnosti pojednostavljuju logiku o Glavašu ustaši, što je manje-više slično kao da netko danas govori o Anji Šimpragi kao istaknutoj HDZ-ovki ili Miloradu Pupovcu kao istaknutom HDZ-ovcu.

U svom pamfletu Milas navodi kako se »Glavaš očito zbog nečije nepažnje našao u skupini od 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca koje se smatra mučenicima jugoslavenskog režima« čime zapravo otvoreno pokazuje da je Željana Zovko samo kolateralna žrtva njegovog pamfletizma, dok su stvarna meta njegova ranija subraća franjevci ipokušaj nekakvog razračunavanja s njima ili nekima od njih. Isto tako, Milas bi kao bivši franjevac morao znati da se nitko od 66 franjevaca ne može smatrati mučenikom do dekreta kojim Crkva nekog ne podigne na taj pijedestal, što je poznato većini onih koji povremeno prate ovu problematiku.

Iznimno problematična je i Milasova spekulativna tvrdnja prema kojoj je »kauza o proglašenju mučenicima 66 hercegovačkih franjevaca u Vatikanu trenutno zamrznuta zbog Radoslava Glavaša…« Milas bi, kada bi mario za činjenice, kao i njegovi šaptači, morao znati da je postupak dokazivanja mučeništva 66 hercegovačkih franjevaca još u fazi prikupljanja dokaza i svjedočenja za svih njih 66, odnosno na razini Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM te da nikada nije ni došao do mjesnog biskupa, a pogotovo ne do Vatikana. Međutim, ovog bivšeg franjevca, kao i njegove šaptače, činjenice očito previše ne zanimaju nego na lažima pokušavaju graditi svoje piramide moći.

Isto se može kazati i za ni sa čim potkrijepljenu Milasovu tvrdnju da je Glavaš ubijen jer je »bio deklarirani ustaša i član Pavelićeve Vlade koji je nakon pada režima preuzeo brigu oko tzv. ustaškog zlata i sakrio ga u Zagrebu«, tezu svojstvenu »stručnim osvrtima« jugoslavenskih pamfletističkih bardova Grge Novaka i Đorđa Ličine ili njihovih nasljednika u današnjim jugoslavenskim tabloidima koji izlaze u Hrvatskoj. O tome nema ni riječi u presudi prijekog partizanskog suda Glavašu, ali evo ima u pamfletističkom uratku Dade Milasa.

Na koncu, kada bi Dado Milas, kao i njegovi šaptači i mentori, bili istinski demokrati i osobe čestitih namjera, zalagali bi se za reviziju svih presuda jugoslavenskih prijekih sudova, pa tako i presude broj 290/45, od 29. lipnja 1945. Tom presudom na smrt je osuđeno čak 58 osoba, a uz fra Radoslava Glavaša istom presudom je presuđeno i tadašnjem čelniku HPC-e Germogenu Maksimovu, svećenicima SPC-a Spiridonu Mifki i Serafimu Kupčevskom, islamskom muftiji u Zagrebu Ismetu Muftiću i mnogim drugima. Kada bi se Dado Milas i slični, umjesto ponavljanja komunističkih pamfleta i izmišljanja novih, istinski založili za reviziju presuda prijekih komunističkih sudova, onda bi vidjeli bi li te presude izdržale pravnu provjeru i ostale na snazi ili bi završile poput one blaženom kardinalu Alojzu Stepincu. Međutim, utvrđivanje istine i suočavanje s prošlošću očito nije njihov cilj, nego nešto sasvim drugo!

Mario Zovko
brotnjo.info