Uz 25. obljetnicu mirne reintergracije hrvatskoga Podunavlja

Doista nema smisla lamentirati nad žalosnom situacijom u današnjem političkom životu Hrvatske koja je bila vidljiva na više razina uz srebrni jubilej – 25. obljetnicu mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, događanja zahvaljujući kojima je zapravo okončan krvavi Domovinski rat. Nema smisla prosipati gorčinu na to tko jest, a tko među političarima nije došao u Vukovar 15. siječnja, tko je to događanje povezao s ratom u Ukrajini, a tko nije, komu jest, a komu nije dano na državnim proslavama govoriti… Zahvaljujući mirnoj reintegraciji kojom je hrvatska država trajno i slobodno zaživjela na svojem cjelokupnom međunarodno priznatom teritoriju, što je plaćeno golemim žrtvama utkanim u takav epilog, pokazuje se koliko su sadašnji sitni motivi prolazni i, povijesno gledano, umnogome tek su odraz u nečasne motive upregnutoga političkoga karijerizma. Na stranu i to što bi svaka druga mlada država takav jubilej iskoristila za jačanje zajedništva i oblikovanje nove vizije za napaćeni kraj svoje domovine, jer usporedbe najčešće samo rađaju nove frustracije.

No doista bi se napokon u koštac trebalo uloviti s nastojanjima onih koji već 25 godina pod svaku cijenu žele umanjiti to povijesno događanje, bilo relativizirajući enormne napore koje je Hrvatska poduzela pod vodstvom predsjednika Franje Tuđmana i uz veliku pomoć međunarodne zajednice, bilo dovodeći u pitanje demokratski proces tijekom kojega su na tom području pripadnici svih naroda dobili šansu slobodno živjeti na hrvatskoj grudi. Na neki način nakon velike radosti došao je niz žalosti s kojima bi se sada trebalo suočiti na drugačije načine jer vrijeme ne liječi sve rane.

Prva je žalost to što se političkim predstavama i danas onemogućuje radovanje hrvatskim građanima što mogu živjeti na slobodnom teritoriju. Druga je žalost što se već godinama zanemaruje hrvatsko Podunavlje, i istočna Slavonija uopće, o čemu svjedoče i demografski i ekonomski lomovi, ljudi koji odlaze, rastuće siromaštvo i zemlja koja ostaje neobrađena. Treća je žalost što se trećerazrednim političkim igrama svraća pogled od prvorazrednoga načina na koji je ostvaren hrvatski geopolitički uspjeh u svjetskim razmjerima jer pokazalo se da je moguće miroljubivo, bez krvoprolića, rješavati i najbolnije i najopterećenije odnose među narodima i državama. Četvrta je hrvatska žalost što se ne vrjednuje jedna od najvećih žrtava koju su morali podnijeti hrvatski branitelji – jer imali su sve snage i motivacije slavno osvojiti oteto područje, a izabrali su mirni put. To mogu doista samo veliki vojnici i veliki vojskovođe.

Žalosno je, nadalje, i to da se u zemlji u kojoj su Ustavom i drugim zakonima zajamčena prava manjina danas Hrvatsku optužuje za neki nepostojeći etnocentrizam kada je teško na europskom tlu naći društvo koje je toliko uložilo u suživot. Šesto, žalosno je to da na temelju ukidanja dvojezičnosti u Vukovaru, kao posve legalnoga i legitimnoga poteza nakon zadnjega popisa stanovništva, netko zauzvrat traži nešto drugo u političkoj trgovini. I sedmo, najveća je žalost što se četvrt stoljeća nakon mirne reintegracije još uvijek traže nestali i što se za grobove mnogih ubijenih još ne zna. Zato će u Hrvatskoj na cijeni biti oni koji budu u stanju vratiti radost, a da pritom ne ostanu naivni.

Branimir Stanić
Glas Koncila