O ulozi pučke pobožnosti u izvanrednim okolnostima govori dr. fra Josip Šimić: "Ne skidaj mi križ!"

 Prirodne su katastrofe, različite pandemije, ali i ratovi, i u prošlosti Crkve poticali pobožnost kršćanskoga puka.

Krunica, križni put i hodočašće – za mnoge su vjernike vjerojatno prve asocijacije koje im dolaze u svijest kada im netko spomene pojam pučke pobožnosti, čijim se blagodatima mnogi intenzivno okreću upravo u jakim liturgijskim razdobljima, kao što je i korizma. Ući u dubinu tih fenomena, ali i reći koju riječ o velikom bogatstvu pučke pobožnosti u hrvatskom narodu, učinilo se prigodnim upravo na Nedjelju muke Gospodnje. Kao sugovornika upućenoga u temu Glas Koncila je za mišljenje zamolio dr. fra Josipa Šimića, autora knjige »Pučka pobožnost: U kršćanskoj misli i nauku nakon Drugoga vatikanskog koncila« (Kršćanska sadašnjost, 2019.), redovnika Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja te vicepostulatora kauze časnoga sluge Božjega o. Ante Antića i ispovjednika u župi i samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu.

Iznimna pasionska baština Hrvata

»Pučka je pobožnost sveukupnost različitih posebnih pobožnih i kulturnih izričaja kojima običan kršćanin na određeni nepropisani način, ali u skladu s kroz stoljeća stvaranim pravovjernim pravilima i načinima vjerskih slavlja, izražava svoju vjeru u Boga. Ti su izričaji često očuvani kroz mnoga stoljeća i uokvireni u određeni povijesni, društveni i kulturni kontekst te nisu integrirani u liturgiju, iako su od nje omeđeni i k njoj trebaju voditi vjernike«, opisna je definicija pučkapobožnostpučke pobožnosti koju iz mnoštva mogućih, a često i zamršenih objašnjenja izvodi o. Šimić. Osim križnih putova u crkvi ili vani u prirodi, Gospina plača i pobožnih pjesama i običaja koji se i dandanas njeguju u hrvatskom narodu, Crkva u Hrvata može se pohvaliti i bogatom pasionskom baštinom. »To su ponajprije hodnje ili procesije za križem na Veliki četvrtak i Veliki petak na nekim našim otocima i u nekim dijelovima Dalmatinske zagore, zatim uređenje i ukrašavanje Kristova groba u našim crkvama i ponegdje uz njih. Očuvana je i ponovno oživljena tradicija čuvara Kristova groba«, objašnjava dr. Šimić.

No pritom treba posebno njegovati sadržaj, a manje formu kojom neka pučka pobožnost iz naraštaja u naraštaj prenosi kršćanske istine. »Postoji i opasnost da na bdjenju Velike subote ne samo djeca, nego i odrasli vjernici silno iščekuju padanje čuvara Kristova groba (‘Žudija’), a da ne shvaćaju i ne proniču u otajstvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća koje pred nas stavljaju obredi vazmenoga bdjenja. Tu se mi svećenici, posebno oni u neposrednom pastoralu, trebamo jako truditi da prikladnim tumačenjima obreda usmjerimo vjernike na duboko istinsko proživljavanje svega što je Krist za nas pretrpio i potom u slavi uskrsnuo kako bi našu vjeru u naše uskrsnuće i život vječni osnažio.« Na tragu učiteljstva Crkve o pučkoj pobožnosti, tumači o. Šimić, pobožnost uvijek treba vjernike voditi i upućivati na liturgiju. U suprotnom bi se pučka pobožnost pretvorila u folklor i ostala bez istinskoga kristološkoga sadržaja, koji je duša svake pobožnosti. Neki od najvažnijih pokoncilskih dokumenata i izjava crkvenoga učiteljstva o pučkoj pobožnosti, koje detaljno analizira i o. Šimić u svojoj knjizi, jesu pobudnica Pavla VI. »Evangelii nuntiandi« (1975.), dokument latinoameričkih biskupa iz Pueble »Evangelizacija u sadašnjosti i budućnosti Latinske Amerike« (1979.) te »Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji« (2002.) Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata.

»Ne skidaj mi križ!

Žalosna otajstva Gospine krunice zauzimaju posebno mjesto u srcima hrvatskih vjernika, no tajna koju treba odgonetnuti jest kako molitva, prožeta tolikim prizorima patnje, može biti »atraktivna« i suvremenomu čovjeku, koji je, čini se, katkad nenaviknut na muku, patnju i križ. »Sudjelujući u tim pobožnostima, posebno u pjevanom križnom Križputu, imamo mogućnost razmišljati o Kristu kao čovjeku patniku koji svoju muku podnosi kao sluga patnik kako to opisuje starozavjetna tradicija. On otkupljuje nas ljude podnoseći patnju kao i svaki drugi čovjek. Mi često promatramo Isusa u njegovu božanstvu pa upadamo u napast promatrati njegovu otkupiteljsku patnju kao nešto što on podnosi znajući da će sve to proći i da će on nakon toga uzići u slavu Otčevu«, rekao je dr. Šimić. Iz bogate riznice ne tako davne povijesti Crkve izvukao je i citat njemačkoga isusovca Marija von Gallija koji je 1964. uskliknuo na Njemačkom katoličkom danu: »Ne skidaj mi križ!«

»Ne možemo ostati, niti biti kršćanima, skidajući križ, silazeći s njega, ukratko, zaboravljajući otajstvo otkupljenja ostvareno Isusovom patnjom i umiranjem na njemu. Ne možemo biti kršćani ako zaboravimo ‘Raspetoga Boga’, kako to kaže njemački protestantski teolog J. Moltmann u svojoj istoimenoj knjizi. Biti kršćanin znači prihvatiti križ i biti križonosac u patnjama života. Zato upravo danas u vrijeme pandemije i opće zdravstvene nesigurnosti koju ona uzrokuje trebamo prigrliti Kristov križ, ne samo kao simbol njegove patnje, nego i kao ono bez čega mi kršćani ne možemo biti istinski kršćani, kako nas to uči sv. Pavao i kako je križ prihvaćao sveti Franjo Asiški«, objašnjava fra Josip Šimić.

Krize prošlosti koje su oblikovale pučku pobožnost

Prirodne su katastrofe, različite pandemije, ali i ratovi, i u prošlosti Crkve poticali pobožnost kršćanskoga puka. O. Šimić navodi pritom dva snažna povijesna primjera, hodočašća sv. Jakovu u Španjolskoj od srednjega vijeka te bitku kod Lepanta 1571. godine. Kada je pokrajina Galicija oslobođena od okupacije muslimanskih Maura, iz brojnih europskih zemalja brojni hodočasnici utirali su tzv. jakovske putove, a ta je povijest navela i papu Ivana Pavla II. da jakovske putove proglasi mjestima na kojima je rođena Europa i njezina civilizacija. »Svetomu su Jakovu pripisivali zasluge za pobjede nad Maurima i u prvim likovnim prikazima prikazivali ga kao viteza, slično arkanđelu Mihaelu, kršćanskaeukako se kao vitez bori protiv Maura. I danas takve devocionalije možemo pronaći u Santiagu.« Uoči bitke kod Lepanta pak papa Pio V. poticao je kršćanski puk da moli krunicu za pobjedu kršćanskoga brodovlja nad premoćnom mornaricom Osmanskoga Carstva. Nakon veličanstvene pobjede (7. listopada 1571.) u znak zahvalnosti Gospi pojavio se marijanski naslov Sancta Maria Esther (Sveta Marija Osloboditeljica). Ta je pobjeda učinila da je krunica postala najomiljenija i najraširenija kršćanska molitva. »Naši moliški Hrvati iz Žive Vode – Kruča, koji su kao podanici Malteških vitezova služili na kršćanskim brodovima kao veslači i pomoćno osoblje, odmah su po povratku 1575. izgradili Gospi crkvu u znak zahvale i nazvali je Santa Maria Ester«, ističe o. Šimić.

Na tragu tih primjera dolazi i zaključak. »Povijest nas uči da je vjera, kako pastira Crkve tako i naroda Božjega, najjača bila upravo u vrijeme različitih teških stradanja: prirodnih katastrofa, ratova, pandemija kuge, kolere i drugih bolesti. Redovito nakon takvih događanja nerijetko su nastajale spontane duhovne obnove u narodu Božjem. Promatrajući vjernike u našim crkvama, ali i drugdje, vidimo da su se ljudi promijenili, da su drugačiji, da su pobožniji. Svatko od nas treba iskoristiti ovo vrijeme kušnje za duhovni rast, za istinsko kršćansko sazrijevanje«, smatra sugovornik.

Tehnologija ne može mijenjati osobno zajedništvo Crkve

Izvanredno stanje pandemije, razorni potresi i nemogućnosti redovitoga sudjelovanja na misnim slavljima nisu pasivizirali vjernike, nego ih, dapače, potaknuli da se u trenutačnim okolnostima oslone na suvremene tehnologije, pa su se u nemogućnosti redovitih fizičkih susreta u molitvama okupljali i »virtualno«. Tehničke mogućnosti i tehnička pomagala, smatra fra Josip Šimić, treba prije svega shvatiti kao sredstvo koje ljude zbližava onda kada za okupljanja nema nikakve druge mogućnosti. No liturgijska slavlja i slavlja raznih pučkih pobožnosti podrazumijevaju duhovno i fizičko zajedništvo, kao što to podrazumijeva obiteljsko zajedništvo. »Tehnologija ne će nikada zamijeniti iskustvo osobnoga u zajedništvu Crkve, kako onoga liturgijskoga tako i slavlja različitih oblika pučke pobožnosti, a posebno križnoga puta i žalosnih otajstava Gospine krunice. Ne smijemo zaboraviti da su i liturgijska slavlja i slavlja pučke pobožnosti susret s Bogom u zajedništvu braće i sestara okupljenih u Crkvu«, objašnjava dr. Šimić.

Marino Erceg
Glas Koncila

Pon, 12-04-2021, 06:39:42

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.