Hrvatska na udaru Bidenove administracije?

Prije nekoliko dana, na ovom portalu – analizirajući moguću politiku nove Bidenove administracije prema Bosni i Hercegovini – skeptično sam ocijenio kako se političkom vodstvu, pa i čitavom Bih HRhrvatskom narodu u BiH – „loše piše“ (vidi poveznicu ispod teksta). Također, iznio sam bojazan da bi se i političko vodstvo Republike Hrvatske, ako nastavi politiku potpore i zalaganja za konstitutivni status BiH-Hrvata, moglo naći na udaru nove Bidenove administracije i EU-saveznika. Na žalost, vijesti i događaji koji svakodnevno sustižu jedni druge, nameću dojam de se upravo to i događa tj. da se aktualnom političkom i državnom vodstvu RH, a time i čitavom hrvatskom narodu, također – „loše piše.“

Naime, iz dana u dana gomila se broj očigledno koordiniranih, uvredljivih i, čak, prostačkih napada na najviše hrvatske institucije: predsjednike države i Vlade, kako u stranim tako i domaćim medijima, ali i s političkih govornica, očigledno potaknutih izvana. Strani centri moći, u nastojanju da „počiste police“, prije negoli krenu u nametanje novih ustavno-pravnih rješenja za Bosnu i Hercegovinu, odnosno, u sukobu Srbije i Kosova, nastoje „identificirati, uhititi i privesti“ ili, barem, politički dezavuirati sve političke i državne subjekte koji se protive jednostranim, izvana nametnutim rješenjima. Tako je već i svojevremeni (2013.) kandidat za dodjelu Nobelove nagrade za mir Hašim Tači završio u pritvoru, nakon što je protiv njega, na Specijalnom sudu za Kosovo u Haagu, podignuta optužnica za ratni zločin. Istovremeno, William Walker, američki diplomat i bivši šef OESS-ove „Kosovo Verification Mission“ (1999.) izvukao je iz ormara dossier notornog „Račkog pokolja“ i založio za pokretanje kaznenog progona protiv srpskih generala, dajući naslutiti da bi optužnica mogla biti proširena i na Aleksandra Vučića. Kada je, pak, riječ o Bosni i Hercegovini, odnosno, Hrvatskoj, najdalje je u koordiniranoj, sustavnoj kampanji otišao Bodo Weber, analitičar berlinskog Democratization Policy Council-a u razgovoru s novinarom zagrebačkog „Indexa“. Ovaj navodno neovisni think-tank je, ustvari, usko povezan s moćnom zakladom Hanns-Seidel Stiftung, koja u svijetu energično promiče stavove njemačke socijaldemokracije o pitanjima „demokracije, mira i razvoja“ a ima ulogu i u formuliranju njemačke vanjske politike prema Jugoistočnoj Europi i Zapadnom Balkanu.

Milanović – „ultradesnačar“, a hrvatska vlada „remetilački faktor“?

Bez imalo poštovanja i pristojnosti, njemački analitičar optužuje predsjednika Milanovića da se: “.. od stupanja na dužnost pretvorio u ultradesničara, a na štetu kako njegove Socijaldemokratske stranke, tako i zemlje u cjelini.“ Takvim vokabularom, Bodo Weber se, ustvari, pridružuje besprimjernoj hajci protiv Milanovića koja je proteklih dana pokrenuta u Sarajevu iz redova SDA i islamističkog dijela BiH javnosti – ohrabrenoj javnim upozorenjima iz MilanovićWashingtona hrvatskoj Vladi – da se odmah prestane „miješati u BiH-politiku“! Ali gospodinu Werneru, čini se, pravi cilj napada nije bio Milanović, već predsjednik hrvatske vlade Andrej Plenković i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman. Nakon svega što je hrvatska vlada učinila u ispunjenju povjerene joj uloge „brvna“, preko kojega će se zemlje Zapadnog Balkana lakše i brže pridružiti Europskoj uniji, pogotovo, u njezinim diplomatskim aktivnostima tijekom nedavnog predsjedavanja EV, Bodo Werner novinaru „Indexa“ iznosi krajnje nepravednu, gotovo huligansku „analizu“ djelovanja RH u tijelima EU: „Hrvatska je, na moju veliku žalost, od ulaska u Europsku uniju sa svojom politikom prema BiH postala trojanski konj politike proširenja. Jer svim skepticima prema proširenju unutar EU daje odlične argumente, a to je ogroman udar za sve nas koji smo svojevremeno upravo protiv tih skeptika lobirali za ulazak RH u Uniju.“ Zatim, optužujući de facto hrvatsku vladu za „filoustaštvo“, Weber nastavlja: „Zbog neraščišćenog odnosa sa nedavnom prošlošću (podvukao D.B), hrvatska politika, od ultradesnice do ljevice, dok službeno nastupa kao branitelj interesa bh. Hrvata, uistinu ostaje zarobljena u položaju produžene ruke i glasnogovornika Dragana Čovića i HDZ-a BiH, a na ogromnu štetu hrvatskog naroda, te na vlastiti ugled unutar EU, u Europskom parlamentu, u Vijeću EU gdje se hrvatske predstavnike doživljava kao remetilački faktor.“

Svoju optužnicu protiv vlade RH, Werner proširuje i na njeno „remetilačko“, čak „podrivačko“ djelovanje i u Bruxellesu, a ne samo u BiH: “Naprimjer, predstavnici vlade godinama u pregovorima o svakom zaključku o BiH zahtijevaju da se ubaci formulacija ‘ravnopravnost konstitutivnih naroda’ te izbaci ‘ravnopravnost građana’, jednog od temelja acquisa. Time Zagreb zapravo signalizira ništa manje nego da se Hrvatska prošvercala u EU, jer ne stoji iza demokratskih vrijednosti Unije. Otjelovljenje te nakaradne, ideologizirane politike je Željana Zovko koja, malo u ulozi ambasadora BiH ili tajnika HDZ-a BiH, a malo kao zastupnica RH-a u Bruxellesu, zapravo podriva suverenitet i BiH i RH.“

Unitaristička Jugoslavija – neoplakani ideal zapadne socijaldemokracije i političkih elita

Međutim, kako svaka laž „ima kratke noge“, stvarni motivi i političko-ideološka pozadina na osnovu koje nastupa „Budimir“ Weber, odnosno, njegov Democratization Policy Council a, vrlo moguće, i moćna Hanns-Seider Stiftung, otkriva se u njegovu „argumentu“ da izvorište pogrešne politike i strategije Zagreba, utemeljenih na doktrini o Tito Kardelj“konstitutivnosti“ hrvatskog naroda u BiH, leži još u davnom vremenu socijalističke Jugoslavije, kada je Tito, valjda, naivno dozvolio da mu Edvard Kardelj „skuha“ Ustavne amandmane i formulira Ustav iz 1974., koji je odredbom o „pravu na odcjepljenje“ doveo do raspada Jugoslavije, najveće ljubavi socijaldemokracije, ali i političkih elita svih zapadnih država. Naime, razočarana u sovjetski državno-administrativni i blokovski socijalizam, zapadna ljevica jedinu utjehu i nadu za ostvarenje svojih ciljeva i ideala, vidjela je u Titovom odmaku od istočnog bloka, u samoupravnom, tržišno-planskom socijalizmu i formalnoj ravnopravnosti federalnih jedinica u unitarističkoj Jugoslaviji, iz sredine 60-ih godina. Vlade zapadnih zemalja, mediji, pa ni akademska zajednica nisu se nikada udubili u stvarne odnose i razloge nezadovoljstva, ponajprije hrvatskog i slovenskog naroda u takvoj državnoj zajednici i obliku socijalizma, čak niti poslije Titove smrti, kada je – pod vodstvom SPC, SANU i Slobodana Miloševića – počela agresivna restauracija velikosrpskog hegemonizma. Najveći dokaz političkih sloboda u titoističkoj Jugoslaviji vidjeli su u pravu građana da mogu dobiti pasoš i pobjeći iz zemlje. Isto kao tada o Jugoslaviji, socijaldemokrati i političke elite Zapadne Europe i SAD, danas rezoniraju i o Bosni i Hercegovini, koju, očigledno, doživljavaju kao „malu Jugoslaviju“. Na tim premisama, Weber sebe samoga raskrinkava: “Veliki broj ljudi u današnjoj BiH i Hrvatskoj ne zna da je izvor koncepta konstitutivnog naroda u Titovoj, socijalističkoj Jugoslaviji nastao u kontekstu ustavnih reformi 1970-ih, u kuhinji Edvarda Kardelja, Titovog ideologa nacionalne politike. Kao kopija sovjetske nacionalne politike, na snazi je bio socijalistički ‘social engineering’.“ U jednoj stvari, treba priznati, Bodo Weber ima potpuno pravo, a to je da je marksističko-lenjinistička teorija o „pravu naroda na samoodređenje“ jedno od epohalnih dostignuća međunarodnog prava, našla svoju primjenu i u Daytonsko-pariškom sporazumu, upravo u odredbi o „konstitutivnosti tri naroda“.

Sovjetski savez – jedina svjetska sila koja je branila prava hrvatskog naroda

Kada je riječ o primjeni načela „prava naroda na samoopredjeljenje“ na tlu Jugoistočne Europe, podsjetimo da je među najvažnijim ocjenama osnivačkog kongresa Komunističke internacionale – Kominterne, još 1919. godine, bila ona o Kraljevini SHS kao o: „tvorevini Antante i njezinih kontrarevolucionarnih vazala (…) Otvoreno se gazi princip samoopredjeljenja naroda koji je proglasila Antanta i otvoreno se zamjenjuje diobom spornih oblasti među državama-gospodarima i njihovim vazalima.“ Paradoksalno, ubrzo nakon Prvog svjetskog rata, dvije posve suprotstavljene kraljevinashsideologije: građansko-liberalna američkog predsjednika W.Wilsona, oličena u njegovih „14 točaka“ i Lenjinova marksističko-boljševička, došle do istovjetnog zaključka glede „prava naroda na samoodređenje“. Jedina razlika bila je u tome da je Wilson mislio na „jugoslavenski narod“, dok se Lenjin-Staljinovo tumačenje odnosilo i na hrvatski i sve druge narode svijeta.

Nakon smrti V.I. Lenjina, u političkoj bitci za njegovo nasljedstvo na čelu Sovjetske Rusije, u ljeto 1924. bio je održan Peti kongres Komunističke internacionale. Taj najveći skup komunista čitavog svijeta, u odjeljku “Jugoslavensko pitanje”, pozvao je na uspostavu nezavisne republike Hrvatske: ”Srbi, Hrvati i Slovenci su tri različita naroda. Teorija o jedinstvenom troimenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca, jeste samo maska za velikosrpski imperijalizam.(…) Zbog toga se opća parola u vezi s pravom na samoopredjeljenje, koju ističe KPJ, mora izraziti u obliku izdvajanja Hrvatske, Slovenije i Makedonije iz sastava Jugoslavije i stvaranje nezavisnih republika.(…) U vezi s hrvatskim i slovenskim stanovništvom u oblastima koje je okupirala Italija, talijanska KP mora u kontaktu s jugoslavenskom bratskom Partijom razvijati propaganda i agitaciju u duhu spomenutih parola.”

Iz hrvatske perspektive, takvo stajalište vodstva Sovjetske Rusije imalo je fundamentalno značenje jer je to bilo prvi puta u povijesti da jedna velika svjetska sila staje na stranu hrvatskog naroda, u korist njegova nacionalnog i državnopravnog osamostaljenja. Ako se uzme u obzir da se hrvatski narod u Kraljevini SHS našao u još težem internom i međunarodnom položaju nego u vrijeme Austro-ugarske nagodbe, podrška Sovjetske Rusije, sa stajališta naše političke i diplomatske povijesti, može se i danas smatrati neprocjenjivom.

Federalistički interregnum u povijesti hrvatskog naroda

Ali, daljnji razvoj međunarodnih događaja počeo se razvijati u sasvim drugom pravcu. God. 1933. na vlast u Njemačkoj došao je Hitler sa svojom rasnom teorijom i strategijom „lebesrauma“ tj. ekspanzije, prvenstveno na Hitlerprostore slavenskih naroda. Potkraj 1936., Hitlerova Njemačka sklopila je s Japanom tzv. Pakt protiv Kominterne, kojem se pridružila i fašistička Italija. U takvoj situaciji, Sovjetski Savez morao je početi razvijati potpuno drugačiju međunarodno-političku i diplomatsku strategiju, koja će imati bitne posljedice i za hrvatski narod i za perspektivu njegova osamostaljenja. U novim geopolitičkim okolnostima, Kominterna je bila prisiljena odustati od strategije razbijanja velikosrpske Kraljevine i uspostave nacionalnih, radničko-seljačkih država. Svjesna da bi se male nacionalne države Jugoistoka Europe teže suprotstavile ekspanziji Hitlerova Trećeg Reicha negoli jedinstvena Jugoslavija, Kominterna, bolje reći, Staljin, usvojio je politiku održanja Jugoslavije, ali na federalističkoj osnovi, pri čemu je vodio računa da osnivanjem KPH i KP Slovenije posebno ojača položaj „potlačenih naroda“ u velikosrpskoj Kraljevini. Od jugoslavenskih komunista, prvi je za novu strategiju Moskve „glasao“ Hrvat Josip Broz alias Valter. On je novu orijentaciju Kominterne obradio već u studenom 1936., u svom „Pismu za Srbiju“, u kojem je odbacio stajališta srpskih komunista o nacionalnom pitanju, te ih upozorio da se moraju boriti za: “…slobodnu zajednicu svih naroda Jugoslavije, koja će biti uređena na federativnoj osnovi, a protiv svakog ugnjetavanja i hegemonije bilo kojeg naroda po drugome.“ „Konstitutivni“ status Hrvatske i Bosne i Hercegovine bili su, tijekom Drugog sv.rata, uključeni u dokumente ZAVNOH-a, odnosno, ZAVNOBIH-a i postali, barem formalno, temeljni stupovi buduće komunističke jugoslavenske republike.

Toliko o povijesnim aspektima marksističko-lenjinističkog, odnosno, sovjetskog udjela u rješavanju nacionalnog pitanja na tlu bivše Jugoslavije, kako one monarhističke, tako i komunističke.

Izbrisati sve što je do sada postignuto u emancipaciji naroda Jugoistočne Europe?

Unatoč ovih neprijepornih povijesnih činjenica i političkih dostignuća, Bodo Weber oštro se protivi svakoj ideji o mogućem sazivanju nove međunarodne konferencije o Bosni i Hercegovini, bilo u formatu OESS-a ili užem krugu zemalja Kontaktne skupine, tj. sponzora Daytonsko-pariškog sporazuma. Rješavanje BiH-gordijskog čvora, on Daytonnastoji rezervirati, bolje rečeno, monopolizirati samo za EU i SAD, a na pitanje novinara: „Postoji li šansa za nekakav Dayton 2? I je li to uopće dobra ideja?“, odgovara: “Niti postoji šansa niti je to dobra ideja, zapravo je nakaradna ideja. To bi opet bila konferencija međunarodne zajednice s političkim liderima i elitama u BiH. BiH treba novi ustav, koji nije današnji sustav lažne, autoritarno-anarhične decentralizacije. BiH treba ustavni poredak koji nije unitarna država niti konfederacija ili federacija. BiH treba sustav koji osigurava balans između kolektivnih, etničkih i individualnih prava na način da osigurava jaku demokraciju i vladavinu prava, a ne da, kako je u sadašnjem sustavu, nema ni kolektivna ni individualna prava, jer nema ni vladavine prava ni demokracije. Takav jedan ustav ne može napisati Zapad, kamoli napisati ga a la Dayton.“

Umjesto uključivanja u raspravu i odlučivanje autentičnih i demokratski izabranih predstavnika tri konstitutivna naroda BiH, vodstva dvije susjedne matične države i svih drugih involviranih sila, prvenstveno Ruske federacije, Bodo Werner rješenje vidi isključivo: “… u pretvaranju prošlogodišnjeg Mišljenja Europske komisije za BiH, koji je svojevrsni inicijalni masterplan za sveobuhvatne strukturalne reforme sa ustavnom reformom u centru, u dugoročnu strategiju EU, uz jaku podršku i ulogu SAD-a. U toj strategiji Zapad bi određivao uvjete strukturalnih reformi i njihov konačan rezultat, tj. državu, politički sustav i ekonomiju BiH koji čine zemlju spremnom za euro-atlantsku integraciju. Pri tome bi Zapad uvjetovao osnovne principe budućih ustavnih reformi te prihvaćao građane BiH kao saveznike, a odgovorne osobe u BiH odlučivale bi kako će se buduća ustavna struktura ispregovarati na osnovu tih principa.(podvukao D.B.)“

Postavlja se pitanje tko će izabrati te “odgovorne osobe u BiH“, koga će one predstavljati i kome će odgovarati ? Uistinu, ima li u suvremenoj demokratskoj Europi, nedemokratskijeg prijedloga od ovoga Weberova koji jednoj suverenoj i međunarodno priznatoj zemlji, članici OUN-a, OESS-a i svih drugih međunarodnih organizacija, želi izvana nametnuti ustavna rješenja? Nažalost, čini se da je u navedenom citatu, sadržana bit prijedloga rješenja BiH-weberkrize, kako je vidi njemačka socijal-demokracija ali, vjerojatno, i sam vrh njemačke politike – a time i EU. Bosna i Hercegovina i čitav zapadni Balkan, po njima su neprijeporna „interesna sfera“ Zapada, u kojoj ni tri konstitutivna naroda u BiH, niti susjedne Republika Hrvatska i Republika Srbija, koje su matične zemlje polovine ukupnog bosansko-hercegovačkog stanovništva, niti zainteresirane sile i jamci Daytonskog mirovnog procesa, nemaju nikakva prava govoriti o rješavanju duboke političke krize, koja je zahvatila BiH – „zemlju u raspadanju“, da iskoristimo formulaciju Badinterove komisije o Jugoslaviji, s kraja 1991. godine.

Što se tiče Republike Hrvatske i njezine uloge u ratu a kasnije i u miru, na tlu Bosne i Hercegovine, Bodo Weber i njegovi sponzori trebali bi uvažiti nekoliko ključnih činjenica: prvo, da su hrvatski građani BiH, sudjelujući na referendumu za neovisnost BiH, u ožujku 1992., bitno pridonijeli uspostavi cjelovite, suverene i samostalne Bosne i Hercegovine; drugo, da su vojnici HV i HVO dali odlučnu podršku oslobađanju velikog dijela okupiranih bošnjačkih teritorija od velikosrpske vojske , treće, da su, nakon „Oluje“, kod Bihaća, spriječile da se ponovi srebrenički genocid nad Bošnjacima; četvrto, da su stotine tisuća prognanih Bošnjaka i Hrvata upravo u Hrvatskoj našle sigurno utočište: peto, da je preko Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu bio poslan daleko najveći dio vojne i humanitarne pomoći; šesto, da je u poslijeratnom razdoblju, Hrvatska postala jedan od najvećih trgovinskih partnera Bosne i Hercegovine itd., itd. Ukratko, da nije bilo Hrvatske i BiH-Hrvata, može se slobodno zaključiti da danas ne bi bilo ni države Bosne i Hercegovine. Preko ovih povijesnih činjenica ne može preći ni jedna objektivna politička analiza, niti se može „draftirati“ bilo kakav projekt ustavnih promjena u susjednoj zemlji !

Uloga Moskve u rješavanju nacionalnih i političkih prijepora u Jugoistočnoj Europi

Isto tako, ne može se odbacivati značajna uloga Ruske federacije u Jugoistočnoj Europi, koja je tijekom čitavog 20. stoljeća – kao što je gore navedeno – dala velik teorijsko-konceptualni, ali i aktivni, vojni i politički doprinos rješavanju složene problematike prostora bivše Jugoslavije. To se protezalo od odlučujućeg doprinosa SSSR-a i Crvene armije pobjedi anti-hitlerovske koalicije, ali i u diplomatskoj sferi, moskovskim dogovorom Staljina i Churchilla iz listopada 1944., odnosno, Jaltskom konferencijom, 1945., pa sve do Daytonsko-pariškog sporazuma 1995. godine. Usprkos svemu tome, utjecaj Putinove Rusije na Zapadnom Balkanu, u medijima i s političkih govornica na Zapadu odbacuje se kao nedopustivo „upletanje“ u regiju koja je – po propagandno nametnutom kriteriju – isključiva „interesna sfera“ PutinZapada. Ustvari, ne samo danas, niti tijekom 20.stoljeća, nego punih 1500 godina, prostor Jugoistočne Europe je podijeljen, ne samo politički već i etnički i teritorijalno, između zapadno-katoličkog i bizantsko-pravoslavnog kršćanstva, odnosno, njihovih državno-pravnih nositelja. Hrvatski, narod, nesumnjivo, pripada zapadnom civilizacijskom krugu, a u političko-diplomatskom smislu, Republika Hrvatska odana je članica Europske Unije i NATO-a, koja aktivno provodi zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku EU i u regiji Zapadnog Balkana. Ali, hrvatski narod i njegova država imaju i svoje specifične, legitimne nacionalne i političke interese, među kojima važno mjesto imaju konstitutivna prava dijela hrvatskog naroda koji živi u Bosni i Hercegovini!

Kao što je gore navedeno, u prvoj polovini 20. stoljeća, hrvatski narod imao je punu podršku Sovjetskog Saveza u borbi za osamostaljenje ili da, barem, ostvari „konstitutivni“ tj. federalni status unutar dvije jugoslavenske države. U vrijeme Domovinskog rata, Sovjetski Savez – iako i sam u fazi raspadanja – nalazio je načina da napadnutoj Hrvatskoj i, k tome, blokiranoj američkim vojnim embargom, pomogne i isporukama oružja. Na diplomatskom planu, Sovjetski Savez je također nastojao zaustaviti velikosrpsku agresiju na Hrvatsku. Nažalost, Gorbačovljev poziv predsjedniku Tuđmanu i Miloševiću da, nakon raketiranja Banskih dvora, u listopadu 1991., dođu u Moskvu i u zadnji čas spriječe ratnu tragediju, nije doveo do pozitivnog rezultata. Ali, zato je SSSR priznao suverenu i samostalnu Republiku Hrvatsku već mjesec dana poslije EZ-dvanaestorice (17. veljače 1992.), dok se Washington premišljao još daljnja dva mjeseca!

Od tada, „paralelogram sila“ na svjetskoj političkoj pozornici drastično se promijenio. Raspadom dvaju suprotstavljenih blokova i ustrajnim rastom Kine, postupno se oformio multipolarni svijet, koji tek treba uspostaviti neku novu ravnotežu ili nam svima prijeti novi „hladni rat“. Na europskom tlu, u ukrajinski „meki trbuh“ Ruske Federacije duboko se uvukao NATO, dok EU i SAD nastoje, ne birajući sredstva, osigurati svoj „meki trbuh“ na Zapadnom Balkanu. Polazeći od gospodarskih i geopolitičkih interesa Ruske Federacije, predsjednik Putin zalaže se za dobre odnose s Republikom Hrvatskom i izričito brani prava Hrvata kao „konstitutivnog“ naroda u Bosni i Hercegovini. Ali, u diplomaciji treba biti realan i trezveno zaključiti kako je, jednako tako, u geopolitičkom interesu EU i SAD da uklone aktualno političko vodstvo hrvatskog naroda u BiH, te destabiliziraju najviše institucije hrvatske države, ako one nastave insistirati na ravnopravnosti i konstitutivnom statusu Hrvata u BiH. O tim geopolitičkim izazovima uvelike ovisi daljnji razvoj događaja od Baltika pa do Jadrana!

dr. sc. Darko Bekić
Geopolitika

Ned, 28-02-2021, 11:21:00

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.