SAD i Srednja Europa

Srednja Europa dugo je u fokusu američke politike u Europi s jasnom izraženom namjerom njenog pretvaranja u jednu od ključnih točki projekcije američkog utjecaja na europskim kontinentalnim prostorima i prema Europskoj uniji.

Porast značaja Srednje Europe za američke geoekonomske i geopolitičke opcije u Europi odvija se u širem Europa1kontekstu planirane i očekivane promjene prioriteta i načina djelovanja američke vanjske politike nakon predsjedničkih izbora i u postpandemijskom vremenu.

Nakon američkih izbora i pobjede Joe Bidena, ranije pripremljeni planovi financijske gospodarske i političke elite s obje strane Atlantika o obnovi snage i jedinstva američko- europskog savezništva i revitalizaciji transatlantskog kompleksa s još većom odlučnošću i dinamikom nastaviti će se provoditi u djelo. Obnova snage transatlantskog saveza morala bi se provesti i da je pobjedio Donald Trump jer to zahtjeva neumoljiva geopolitička realnost. U protivnom, zapuštanjem euroatlantske integracije u vremenima stvaranja novih globalnih i regionalnih sila, posebice narastanja moći Kine nepopravljivu štetu pretrpjele bi i SAD i njeni europski saveznici.

Te činjenice kristalno su jasne odlučujućim političkim snagama i u Europi i u SAD-u, i među njima u svezi potrebe održavanja i jačanja euroatlantskih integracija vlada potpuno suglasje. I SAD-u je potrebna Europa jednako kako i njoj Amerika. Zajedničko savezništvo multiplikator je globalnog utjecaja i jedne i druge strane.

Tako bivši njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel, inače predsjednik utjecajne neprofitne organizacije „Atlantik –Brücke“ usmjerene na promicanje njemačko-američke suradnje i atlantizma u autorskom članku za „Project Syndicate“ od 17. srpnja ove godine, u vrijeme predizborne neizvjesnosti kada se još nije moglo procijeniti u kojem pravcu će krenuti američka politika, naglašava da Europa mora nastaviti održavati transatlantski saveznički Sigmar Gabrielkompleks, a da će američka poliitika u jednom trenutku shvatiti kako je njegovo zapostavljanje velika pogreška koja može štetiti i američkim interesima.

Gabriel obnovu transatlantske integracije dovodi u direktnu vezu ne samo s dinamikom američke politike nego i s postizanjem unutarnje kohezije Europske unije. U završnom dijelu svoje analize navodi: “Srećom, s obzirom na geopolitičku dinamiku 21. stoljeća, čak i SAD će uskoro shvatiti da je nastavak takvog puta narušavanja američko-europskih odnosa – opasna igra. Globalne prijetnje poput klimatskih promjena, širenja nuklearnog oružja i pandemije mogu se rješavati samo zajednički, a potreba za snažnim euroatlantskim partnerstvom postat će očigledna kada ova pitanja izbiju u prvi plan. Ali istinska obnova odnosa bit će moguća samo ako se Europa ujedini u ključnim pitanjima. Interno podijeljena EU nikome ne može biti ozbiljan partner.“ Za Gabriela je transatlantski saveznički mostobran jamstvo opstanka Europe i Europske unije, pa navodi: „Za Europu transatlantski odnos će ostati trajna pozicija. Europa se odlučila uskladiti s SAD-om prije 75 godina i to će ostati tako. Ne postoji nikakva mogućnost ravnopravnosti odnosa Europe i SAD-a s odnosima Europe s Kinom i Rusijom, jer Kina i Rusija se oslanjaju na različite ideje upravljanja društvom o kojima se ne može pregovarati. Zapad na kraju krajeva nije geografski pojam; to je univerzalni politički projekt izgrađen oko vladavine zakona, sudske neovisnosti, slobode govora, neovisnosti medija i drugih temeljenih liberalnih vrijednosti. Bez obzira na Trumpa Europa i SAD zajedno i dalje su vodeći zastupnici tih ideja.“ Po Sigmaru Gabrielu transatlantsko savezništvo s SAD-om je trajna vrijednost kojoj Europa i njena integracija mora ostati privržena.

U isto vrijeme, s druge strane Atlantika, iz washingtonskog sjedišta politički moćnog think-tanka Atlantskog vijeća (The Atlantic Council) koji je dio Atlantic Treaty Association (ATA), krovne organizacije koja okuplja političke lidere, diplomate i vojnu elitu u cilju političke podrške NATO-u oglašava se sam direktor Atlantic Councila, Frederick Kempe sa stavovima gotovo potpuno identičnim onima koje je iznio Sigmar Gabriel.

Kempe u autorskom članku za „Atlantic Council“ pod naslovom „Germany and Merkel have a shot at making both MerkelEuropean and transatlantic history“ od 12. srpnja ove godine ukazuje da u trenucima američkog otvorenog sučeljavanja s europskim saveznicima pod administracijom Donalda Trumpa nije doveden samo u pitanje opstanak Europske unije nego i cijele transatlantske integracije. To su pak po njemu povezana pitanja, pa je stoga vodstvo njemačke i Europske unije prisiljeno voditi borbu na dva kolosijeka – s jedne strane očuvanja unutarnje kohezije Europske unije, a s druge strane očuvanja transatlantskog savezništva s SAD-om čija politika je u ovim trenucima prema tom partnerstvu blago rečeno indolentna. Stoga Kempe kazuje: „No Njemačka je istovremeno u središtu druge globalne drame koja se odvija. U njezinu središtu je opasnost strateškog prekoatlantskog razdvajanja koje bi urušilo nasljeđe 75 godina zajedničke povijesti SAD-a i Europe.“ Analizu zaključuje procjenom da Angela Merkel svoju drugu šansu izgradnje integrirane Europske unije „Druge generacije „može odraditi samo ako istodobno spriječi eroziju u transatlantskim odnosima i na kraju obnovi snagu europskih odnosa s SAD-om. U zaključku navodi: „Njemačka je danas ujedinjena jer je Merkelov prethodnik Helmut Kohl shvatio da su njemačke transatlantske i europske veze multiplikator njemačkog utjecaja i da se međusobno ojačavaju. Koliko god se trenutno čini teško upravljati procesima na dva kolosijeka, njemačkoj kancelarki Angeli Merkel to je jedini put koji može osigurati njezino političko nasljeđe i nade u europsku snagu i zajedništvo.“ Kempe zaključuje da ne postoji alternativa obnovi američko-europskog partnerstva i savezništva i da će američka politika tu činjenicu morati prihvatiti i promijeniti svoju politiku prema europskim saveznicima u cilju obostrano korisnog i nezamjenjivog transatlantskog partnerstva.

Nova američka administracija pod Bidenom, već u svojim najavama potpuno je na crti onoga o čemu su mjesecima prije američkih izbora govorili Sigmar Gabriel i Frederick Kempe, praktički kao glasnogovornici europskih i američkih političkih i gospodarskih elita. Bidenova administracija ubrzat će i olakšati obnovu partnerstva svojim očekivano EU SADmekšim pristupom Europskoj uniji i NATO-u, no obje strane transatlantske zajednice istovremeno će s redefiniranjem i osnaživanjem savezničkih odnosa nastaviti i snažnu borbu za svoje vlastite ekonomske i geopolitičke pozicije.

Različiti interesi američke i europske strane i sučeljavanja na planu njihove realizacije neizbježno će se nastaviti. Europski interes je globalna Europska unija pod vodstvom Njemačke i Francuske, ili drugim riječima, uzdizanje Europske unije na razinu globalne moći. To, dakako, uključuje i daleko manju ovisnost o američkom političkom i vojnom kišobranu i sigurnosnim garancijama. S druge strane, Europska unija i njene najmoćnije države trebaju više američke podrške jer u sadašnjem trenutku, dok EU nije postigla razinu globalnog utjecaja, američka strateška politička i vojna podrška mulitplikator je europskog utjecaja na svjetskoj razini. Ta podrška i bliski odnosi s SAD-om je u ovim trenutcima, po procjeni europskog političkog vodstva, nužna za daljnje jačanje unutarnje snage i vanjskog djelovanja Europske unije.

Američki interes je pak, kontrola tog procesa europske emancipacije od američkog pokroviteljstva i posljedično stvaranje konkurenta na globalnoj razini. Washingtonu je zbog činjenice da tu svojevrsnu kontrolu europska strana uočava i pokušava je ograničiti još za Obamine, a posebice za Trumpove administracije postao sve teži pristup i utjecaj na Europsku uniju preko Berlina i Pariza.

Slijedom toga američka politika pronašla je i drugi alternativni pravac djelovanja preko Varšave i Budimpešte, njihove Tri moraintegracije Višegradske skupine i Inicijative tri mora pokrenute od strane Poljske i Hrvatske 2015. godine.

Poljska i Hrvatska osnovale su udruženje dvanaest članica EU-a na potezu između Baltičkog, Jadranskog i Crnog mora. Inicijativa tri mora uključuje Bugarsku, Estoniju, Hrvatsku, Letoniju, Litvu, Austriju, Poljsku, Rumunjsku, Slovačku, Sloveniju, Češku i Mađarsku. Cilj je privući pozornost i podići svijest unutar EU-a o političkim interesima ovih država kako bi došlo do razvoja njihove relativno slabe infrastrukture. Jer potencijal koji imaju ove zemlje je velik. Iako zemlje Inicijative tri mora pokrivaju 28 posto područja EU-a, a na njih otpada 22 posto stanovnika EU-a, one generiraju samo 10 posto europskog BDP-a. S druge strane, imale su najveći ekonomski rast u EU prije korona-krize: do 3,5 posto, što je znatno iznad EU-prosjeka od 2,1 posto. Podrška SAD-a Inicijativi odmah je uslijedila nakon pokretanja i s vremenom je jačala.

U veljači 2020. američki državni tajnik Mike Pompeo najavio je uplatu u iznosu od milijardu dolara u zajednički fond Inicijative tri mora. Na petom samitu Inicijative, održanog 19. listopada u Tallinnu i čiji je organizator Estonija, najavljena je još izdašnija američka financijska podrška. Njemački „Deutche Welle“ tih dana u članku „Inicijativa tri Sjeverni tokmora dobiva podršku SAD-a“ bez imalo zadrške tvrdi da je američki interes podrške inicijativi – utjecaj u Europi i tu konstataciju stavlja u jedan od podnaslova članka. U članku poluslužbeni DW s neskrivenom dozom ogorčenja kazuje: “Iako u Poljskoj, na primjer, njemački interes za članstvo u Inicijativi jedva da izaziva pozornost, američkom angažmanu se kliče i on se hvali na sva zvona. Hvala vam na podršci-napisao je Krzysztof Szczerski, šef ureda poljskog predsjednika, nakon što je Odbor za vanjske poslove Zastupničkog doma američkog Kongresa odobrio podršku Inicijativi tri mora. U rezoluciji se plinovodi Sjeverni tok 2 i Turski tok kritiziraju kao potkopavanje europske energetske sigurnosti. Hvale se drugi projekti poput terminala za ukapljeni plin (LNG). „U zaključku članka autorice Monike Sieradzke navodi se: „Unatoč zajedničkim projektima, države članice Inicijative tri mora politički su podijeljene.” Političke pozicije, posebno prema Rusiji, vrlo su različite”, naglašava stručnjak Kamil Zajączkowski. Kao rezultat toga, pokazalo se nemogućim da one jednim glasom nastupe prema ostatku EU-a. Zajednički ekonomski projekti jedina su šansa za suradnju – i ostaju “atraktivan instrument” SAD-a za ostvarenje njegovog utjecaja u Europi. „Očito čelništva Njemačke i Europske unije osjećaju učinke američkog djelovanja prema Srednjoj Europi i pokušavaju ih ograničiti.

Za američku pak, politiku Srednja Europa koja se definira kao skup država članica Višegradske skupine (Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska), baltičkih članica EU Estonije, Litve i Latvije, te Rumunjske, Bugarske, Slovenije i Hrvatske pokazala se kao pogodna točka pristupa američke politike i utjecaja prema europskom ekonomskom i političkom kompleksu.

Washington pokušava istovremeno postići dva cilja svoje politike u Europi. S jedne strane održati i učvrstiti partnerstvo s europskim saveznicima, a s druge strane držati pod kontrolom rast moći Njemačke i Europske unije.

To politika SAD-a pri sadašnjem rasporedu snaga u Europi najpogodnije može postići upravo preko jačanja svoga gospodarskog i diplomatskog utjecaja u državama članicama EU i NATO-a u Srednjoj Europi. Ona je tako posljednjih godina postala poveznica dva ključna američka strateška cilja u Europi. Srednja Europa sastavni je dio europske integracije, ali istovremeno preko Višegradske skupine, a posebice poljske i mađarske politike izražava i određeni, nekada snažniji a ponekad slabiji odmak od mainstreama politike Njemačke i Europske unije u cjelini. Američka politika snažno je ne samo za mandata Donalda Trumpa nego i za Baracka Obame podržala srednjoeuropske države, Višegradsku skupinu i Inicijativu tri mora. Izgradila je pri tom nimalo zanemariv utjecaj u Srednjoj i Istočnoj Europi.

Kako se pojačava dinamika američko-europskih interakcija na obnovi svoga strateškog savezništva tako i jača suparništvo partnera u borbi za vlastite pozicije i interesne opcije u tom savezu, pa slijedom toga i Srednja Europa za američku politiku postaje sve značajnija kao poluga svoga utjecaja na europske poslove. Države Srednje Europe, članice EU i NATO-a za razliku od Njemačke i zapadnoeuropskih država nemaju s američkom politikom divergentne interese i nemjerljivo su sklonije bliskoj suradnji sa Washingtonom.

U procjeni očekivane nove dinamike američko-europskih odnosa u procesu neizbježne zajedničke obnove transatlantskih integracijskih poluga svjetske moći, nepodijeljeno mišljenje političkih analitičara je da će Srednja Europa za američku politiku dobiti dodatno na značaju u sljedećem razdoblju, a time će posredno Njemačka i zapadnoeuropske moćne članice Europske unije biti prisiljene uložiti mnogo više političkog kapitala u te države nego do sada.

Tako za varšavski „Visegrad Insight“ Wojciech Przybylski u članku „Central Europe Already Embraces the Next US President“ od 3. studenoga na sam dan američkih izbora, analizirajući utjecaj izbora na promjenu američke politike i utjecaja na Srednju Europu navodi: „Iz regionalne perspektive Donald Trump ne bi bio loša vijest, ali administracija Joea Bidena može pružiti više. Oživljavanjem multilateralizma i povjerenja u međunarodne institucije Washington bi mogao obnoviti ključne stupove sigurnosne strukture Srednje Europe. Što je najvažnije, bez obzira na to tko pobjedi na izborima, Srednja Europa ostat će Americi najbolja luka transatlantizma s ozbiljnim političkim kapitalom uloženim u taj odnos s obje strane. Trenutno je Njemačka nepovjerljiva u odnosu na SAD, istodobno Njemačka uz SAD ima vodeću ulogu u Srednjoj i Istočnoj Europi kao investitor ali i kao uzročnik problema u političkom i sigurnosnom smislu. „Autor u kritici njemačke politike prema Srednjoj i Istočnoj Europi cilja na sklonost njemačke politike pregovaranju s Rusijom i izgradnju plinovoda Sjeverni tok 2. Stoga, zapravo, sve karte stavlja američku politiku. U zaključku članka navodi: “ Dobra vijest za Srednju Europu je da su oba predsjednička kandidata podržala Inicijativu tri mora koja za cilj ima izolaciju regije od Komunističke Partije Kine. Bijela kuća, koju bi predvodili demokrati, za razliku od Donalda Trumpa iskoristila bi ovu platformu i za otvoreno osporavanje utjecaja Rusije.“

Utjecajni think-tank Atlantic Council, koji ne samo da odražava prevladavajuće stavove američke i europske elite nego ih i zapravo i kreira, u sam osvit nove etape transatlantskih odnosa donosi studiju pod naslovom „The United States and Central Europe: A Road Map For A Democratic Post-Pandemic Agenda“. Ona predstavlja procjenu opcija američke politike prema Srednjoj Europi i Europskoj uniji u cjelini, ali i jasno definira i samu doktrinu američke politike prema tim prostorima. Praktički riječ je o neslužbenom dokumentu od doktrinarne vrijednosti za američku politiku. Tim prije, kada se zna da je vodeća osoba grupe autora veleposlanik Daniel Fried nekadašnji pomoćnik državnog tajnika SAD za europske i euroazijske odnose od 2005-2009. godine u administracijama i George W. Bush i Baracka Obame. U administraciji predsjednika Billa Clintona bio je član predsjednikova National Security Councila, a potom veleposlanik u Poljskoj. U opsežnoj studiji najavljuje se aktivna američka politika prema Srednjoj Europi kao jednoj od polaznih točki utjecaja na europsku politiku. Između ostalog navodi se: „Zemlje Srednje i Istočne Europe (CEE) imaju stratešku orijentaciju dobro prilagođenu potrebi snažnog transatlantskog odgovora na međunarodne izazove.“ U odjeljku o Inicijativi tri mora ona se prihvaća kao središnja politička osovina država Srednje Europe i ukazuje na potrebu maksimalne podrške Inicijativi od strane američke politike. Navodi se: „Iako će EU biti ekonomski dom Srednje Europe, partnerstvo s SAD-om biti će presudno za popunjavanje praznina. Politika Srednje Europe trebala bi povećati svoju predanost Inicijativi tri mora koristeći je kako bi iskoristili povećano financiranje SAD-a, ali i EU za komercijalno isplativa ulaganja u energiju, promet i digitalnu infrastrukturu koja promiču prekogranični razvoj i gospodarski rast.“

U odjeljku koji se odnosi na europske obrambene inicijative studija ukazuje: „NATO će i dalje biti kamen temeljac Natoeuropske sigurnosti, ali Europljani moraju slijediti svoje obveze kako bi povećali svoju obrambenu i sigurnosnu ulogu….. SAD bi trebale podržati angažman Srednje i Istočne Europe na europskom obrambenom programu kako bi se osiguralo da se europski projekti pridržavaju načela interoperatibilnosti, usklađuju s NATO-ovim potrebama i popunjavaju praznine u sposobnostima NATO-a umjesto stvaranja duplikata.“ Iz navedenog je razvidno kako Washington preko posebnih veza američke politike s državama Srednje Europe pokušava kontrolirati europski obrambeni program, kako se ne bi stvarala ekskluzivna europska obrambena struktura koja bi bila konkurencija NATO-u i koja bi predstavljala ograničenje američkog utjecaja na obrambenu politiku europskih država. Ono što je teško u lice kazati Berlinu i Parizu – ne stvarajte europsku konkurenciju NATO-u ili nekakve europske vojne snage – zbog očekivanih reakcija računa se lakše iskazati posredno, preko srednjoeuropskih država. Na taj način one se vide kao svojevrsni američki osigurač unutar obrambenog programa EU.

U odjeljku o energetskoj politici navodi se da su „Srednja Europa i SAD rano prepoznali izazov ruske energetske poluge nad Europom gdje Rusija koristi svoj položaj glavnog (i u nekim slučajevima čak i jedinog) dobavljača prirodnog plina.“ Upućujući ponovo na jačanje energetske komponente Inicijative tri mora zaključuje se: „Iako će razlike oko Sjevernog toka i dalje trajati SAD i Srednja Europa trebale bi surađivati s EU i Njemačkom kako bi se ublažili njegovi negativni rizici.“ Drugim riječima, američka politika na energetskom planu računa na Srednju Europu kao snažnu polugu pritiska na Njemačku u pravcu diverzifikacije izvora plina za potrebe EU i ograničavanja dominantne ruske pozicije na europskom tržištu otvaranjem pravaca dobave američkog ukapljenog plina za EU preko obalnih LNG terminala.

Moguća posljedica stavljanja težišta američke politike na države članice EU i NATO-a iz Srednje Europe je potencijalno stvaranje dva politička pola Europske unije, zapadnog i istočnog. Oni, zapravo, već i sada prigušeno postoje, ali se zbog financijskih i gospodarskih interesa ne mogu razdvojiti i oni su praktički jedino što ih drži zajedno. Američki utjecaj rast će na istočnom bloku uz zadržavanje opcija u Zapadnoj Europi. Rezultat bi mogao biti američka kontrola rasta njemačke moći s ugrađenom mogućnošću blokiranja svih strateških opcija Europske unije na regionalnoj i globalnoj razini preko srednjoeuropske i istočnoeuropske poluge utjecaja.

Da li će SAD i Europska unija imati snage za istinsku obnovu i jačanje transatlantske integracije i željenu obnovu svjetskog poretka pod američkim i europskim savezničkim vodstvom uz potiskivanje kineskih i ruskih utjecaja, teško je procijeniti. No jedno je sigurno, slijede velike promjene i nova dinamika odnosa na međunarodnoj sceni, kako na globalnom planu tako i na europskim prostorima. Srednja Europa u promijenjenim okolnostima nakon američkih izbora i na podlozi sučeljavanja interesa transatlantskih partnera SAD i EU postaje jedna od pokretačkih točaka novih odnosa u Europi i unutar same Europske unije.

Mario Stefanov
Geopolitika

 

Sub, 16-01-2021, 13:26:11

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.