Hrvatska nekad i sad 

 

Petnaesta je obljetnica međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske. Sjećamo se, bila je to blistava politička pobjeda u jeku brutalne srpske agresije. Slavilo se, iako je bilo više razloga za nacionalnu žalost. Sa suzama, ali ponosno i dostojanstveno, ginulo se pod srpskim topničkim udarima po mnogima gradovima i selima, duž cijele bojišnice. Stariji su tada u Hrvatskoj pokapali mlađe, ali unatoč tomu, nije se mogao ugasiti u grudima Hrvata plam koji je rađao inatom i nadljudskom hrabrošću, kao i ustrajnošću da se golim tijelima brani utemeljena i priznata država. Istina je kad se danas kaže da bi i čin međunarodnoga priznanja i sve političko-diplomatske pobjede bile tek mrtvo slovo na papiru da nije bilo junačke borbe hrvatskih branitelja. Ali, ta velika istina iz usta predsjednika Hrvatskoga sabora Vladimira Seksa zvuči kao lakrdija s obzirom daje upravo on, progoneći generala Gotovinu, svojim sramnim pokličem "locirati, identificirati, uhititi i transferirati" pljunuo na tu junačku borbu.

Sanader - Mesić - ŠeksSvatko pošten tko je bio svjedokom događaja i svih tih teških godina, morao bi priznati da bez branitelja ne bismo imali slobodnu i samostalnu državu. Točno je da nas je dio relevantnoga svijeta priznao, ali isti je svijet predao naše glave na giljotinu napadaču. Uveo nam je embargo na uvoz oružja znajući da smo nenaoružani, prije toga čak je sugerirano Beogradu da posao pokoravanja Hrvatske završi vrlo brzo, a međunarodne mirotvorne snage koje su poslane u ratom zahvaćenu Hrvatsku, imale su tek mandat razdvajanja sukobljenih strana i cementiranja zatečenoga stanja. Stotinu godina bi potrajalo okupacijsko stanje da su se slijedili naputci međunarodne zajednice, dogodilo bi se ono čega smo svjedoci danas na Cipru. Pomalo se i "kajući" zbog "preranog" priznanja, međunarodna politika je u godinama koje su slijedile utemeljila Haaški sud koji svojim nekorektnim postupanjem negira stvarnu povijest i odgovornost za rat.

Prvi put u povijesti sudi se pobjedničkoj vojsci koja je vodila oslobodilački rat. Kao ružni cinizam djeluju i riječi predsjednika Mesića na istoj svečanosti kako moramo izgraditi državu na koju bi poginuli branitelji bili ponosni. Kada bi mrtvi branitelji, primjerice, mogli vidjeti da u Mesićevoj, Šeksovoj ili Sanaderovoj Hrvatskoj agresori na Hrvatsku hodaju njome slobodno i čak sudjeluju u njezinoj vlasti, a da su zapovjednici pobjedničke Hrvatske vojske po stranim i domaćim zatvorima, okrenuli bi se u grobu. I dok danas vrtimo unatrag taj petnaestogodišnji film i zaustavimo se na osjećaju kolektivnoga zanosa, sreće i ponosa zbog stvaranja, obrane i oslobođenja države, čini se da će se teško ikada ponoviti to zajedništvo Hrvata, to poštenje, vjera i ljubav prema svojoj zemlji. Nikada se, kao u prvih pet godina, nije tako žrtvovalo za Domovinu, a ništa se nije zauzvrat tražilo, nikada ljudi nisu bili tolika braća, nikada se više nije toliko plakalo i veselilo, nikad nije bilo više poštenje, nikad manje lupeštva i kalkulacija. Bila je to, u cjelini, topla i zdrava zajednica odana pravednome cilju kojemu su se podjednako žrtvovali mladi i stari, političari, intelektualci i težaci, bogati u svojoj skromnosti i veliki u svojoj maloj borbi za prirodna prava.

Tako je bilo do 1995. godine, a nakon toga su krenuli neki retrogradni procesi koji kao da baš danas doživljavaju svoj vrhunac, koji su Hrvatsku danas, upravljanu izvana uz pomoć tzv. ovisnih domaćih elita, pretvorili u kolonijaliziranu guberniju sa zatrovanim moralnim i političkim ozračjem, kojoj duhovnu supstancu razaraju konzumerizam, relativizam pa i nihilizam, i u veliki Šoping centar stranih vlasnika u kojemu je, doslovce, sve na prodaju: od poštenja, do ideja i vlastite povijesti, od države do zemljišta, od uvjerenja do zaslužnih građana; u državu koja se obezglavljeno koprca unutar međunarodnih vizija i koja ne zna ni što bi sa sobom ni s narodom koji ju je stvorio. Čini se da je etičnost očekivane i krvlju zalivene slobode s početka 90-ih imala veći smisao od etičnosti današnje ostvarene slobode predane u ruke sumnjivih trgovaca koji su je, jednako kao i same osloboditelje, spremni predati u ruke gramzivih stranih krugova.

Ivica Marijačić
Hrvatski list

{mxc} 

Uto, 24-11-2020, 21:49:11

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.