Što je s našima? Dokad će se ponašati njonjkasto, domobranski, anemično, s glavom u pijesku?

Prošla je još jedna žalosna obljetnica koju je rijetko tko obilježio i zapazio. Jer se jučer navršila još jedna godišnjica mučke otmice pakračkog liječnika dr. Ivana Šretera, kojeg su 18. kolovoza 1991. Pupovac - Vučićoteli srpski teroristi, a poslije ga zvjerski mučili i mučki ubili te mu zatrli posmrtne ostatke, budući da do danas nisu pronađeni.

Žalosna je obljetnica ponajprije zato što se ne zna mjesto njegove smrti, nema grob, nema oznaku, ono najosnovnije što svaki čovjek u smrti zaslužuje. Pijetet! Šreter, međutim, nema samo pijetet u tom smislu. Njemu su pijetet oduzeli i političari, prije svega njegova stranka – HDZ. Kad ste čuli i vidjeli da se HDZ sjetio svog bivšeg člana? Da je organizirao komemoraciju? Da je zatražio rješavanje njegova slučaja? Nikad, barem ne javno! Možda se hadezeovci na njegov spomen okupljaju u stranačkim katakombama! Sramotno!

Zašto sramotno? Jer je Šreter najviši rangirani hrvatski dužnosnik koji je izgubio život u Domovinskom ratu. Šreter je u to vrijeme bio predsjednik Kriznog štaba za zapadnu Slavoniju, a ne treba spominjati već poznate činjenice kako je bio mirotvorac, sjajan čovjek, liječnik, koji je bio zatvaran i za vrijeme Jugoslavije. U to je vrijeme govorio o „braći Srbima“, pozivao na mir, a zauzvrat je dobio zvjersko mučenje i zvjersku smrt. Zato bi vodstvu HDZ-a trebalo biti jako, jako neugodno, trebali bi se sramiti što su već godinama zaboravili na Šretera, prešutjeli ga, kao da nije bio njihov, kao da uopće nije postojao. Samo vjerodostojno! Ali zna se i zašto je tako, između ostaloga! Dugogodišnji politički partner HDZ-a Milorad Pupovac ima saznanja o Šreterovoj sudbini. O tome je prije više godina posvjedočio Slavko Degoricija u svojim memoarima, u to vrijeme pomoćnik ministra unutarnjih poslova. Pupovac o svemu tome šuti svih ovih godina. Prošle je godine bio prozvan u Saboru zbog Šretera, pa se bahato, bezobrazno i podlo obrušio na prozivke, rekavši da će on odlučiti kad će što imati reći o Šreteru. Nema tu pijeteta, nema dostojanstva, samo teško licemjerje i pokvarenost! No lako za Pupovca. Nego, je li se ikad DORH pozabavio Pupovcem nakon objave Degoricijinih saznanja? Nikad, barem ne znamo javno, osim akondrej Plenković s Miloradom Pupovcemi DORH u nekim slučajevima ne djeluje isključivo u katakombama. Je li HDZ ikad tražio procesuiranje zločina nad Šreterom? Nikad.

Nije Šreter, međutim, usamljeni slučaj domaće licemjerne i neučinkovite politike. Ovih se dana navršila i obljetnica skupno najvećeg izlaska iz koncentracijskih logora u Srbiji 714 zatočenih hrvatskih branitelja, civila, žena i djece. Obljetnica je prošla bez ikakvih posebnih događanja, izjava, apela… Kao da su logoraši nužno zlo, to što uopće postaju, samo neka smetnja nekome jer upozoravaju na svoje traume, prošlost, na postojanje logora, na mrtve u njima… Kako se za tu obljetnicu nije oglasio državni vrh? Zašto predsjednica nije javno opalila pljusku Srbiji koja i dalje ne priznaje postojanje logora na svojem tlu, unatoč nepobitnim dokazima i svjedocima? Dr. Ivan ŠreterZašto se o tome nisu oglasili Jandroković i Plenković? Oglašavaju se za puno manje bitne stvari, a ovo jednostavno preskoče.

Zašto se država, politika, tako maćehinski odnosi prema članovima vlastitog naroda? Zar su oni krivi što su bili zarobljeni i odvedeni u logore, ondje mučeni, izgladnjivani, mnogi umrli, ubijeni? Na kraju, po čemu se srpski koncentracijski logori razlikuju od ustaških logora, recimo od Jasenovca? Jasenovac dakako treba komemorirati, držati u sjećanju kao opomenu da se tako nešto više nikad ne dogodi, kao i za sve takve slučajeve u povijesti. No zašto takav odnos naša država i politika nema i prema srpskim logorima? Miloševićev je režim bio fašistički, a dio tog fašističkog sustava bili su upravo logori kojih je bilo i u Srbiji i u BiH i u Crnoj Gori. Kako nas to Vučić i ekipa mogu stalno šamarati, a naši se ponašaju kao domobrančeki? Za koga, za koju cijenu? Nama i dalje podmeću oko Jasenovca ono i što ne stoji, posebice kad je riječ o broju žrtava, a naši se nedovoljno bore i zalažu za vlastite građane koji su bili žrtve srpskih logora i te fašističke politike. To je licemjerno i nevjerodostojno! Isto kao što je licemjerno od Pupovca da i u ovom slučaju šuti, zna se i zašto.

I opet, lako za Pupovca, Vučića, Beograd… Što je s našima? Dokad će se ponašati njonjkasto, domobranski, anemično, s glavom u pijesku? Prvi sam za to da se treba okrenuti budućnosti, gledati gdje se može surađivati, ali nema zdrave budućnosti bez raščišćene prošlosti. Njemačka i Francuska najbolji su primjer.

Zvonimir Despot
Večernji list

Vezano: Iz knjige Slavka Degoricije

“Šreter je na mene ostavio snažan dojam. Čovjek velikog obrazovanja, silne energije, okretan i poduzetan. On je bio mišljenja da Srbi neće njemu nauditi jer ih je previše zadužio i kao liječnik i kao čovjek”.

„Međutim, dana 18. kolovoza 1991. godine dogodilo se njegovo presretanje i zarobljavanje. Odveden je u prosotor Bučja ili Kusonja, gdje su ga utamničili premlaćivali i na koncu likvidirali. Pokušali smo na sve načine da ga oslobodimo pa i preko međunarodnih čimbenika. Svi su oni nijekali da znaju za njegovo prebivalište, a pogotovu nitko od njih nije znao reći tko ga je presreo i odveo u nepoznato. To je naprosto nevjerojatno! Zarobljavanje i odvođenje Šretera još i danas je obavijeno velom tajne kod Srba. Stječe se dojam da su se pakrački Srbi zavjetovali da ne odaju tajnu zarobljavanja i likvidacije doktora Ive Šretera. Nitko od Srba s toga područja nije reagirao niti na vapaj njegove majke prije smrti, da ga barem može sahraniti uz grob njegova voljenog oca, prije nego umre. Ni na taj vapaj nitko se nije oglasio i tu se potvrdila stara narodna izreka:’Stara se dobročinstva brzo zaboravljaju’.

Slavko Degoricija u nastavku opisuje na koje su sve načine pokušali osloboditi dr. Šretera za kojeg su pretpostavljali da je u srpskim sabirnim logorima u Bučju ili Kusonjama gdje je prolazio neviđenu torturu. Nesretnog liječnika pokušali su izvući i preko međunarodnih čimbenika. Sve je, međutim, bilo neuspješno.

„Međutim, jednoga dana, ukazala se neka nada u njegov spas. Meni se u kabinet najavio Milorad Pupovac, mada do tada nismo imali nekih veći kontakata. Primio sam ga gotovo odmah, da čujem što mi ima reći Pupovac. Došao je, kako on to zna, snužden, silno zabrinut, da su dva liječnika Srbina u Sisku uhapšena i zatvorena, doktor Špiro Kostić iz Siska, ministar zdravstva Republike Srpske Krajine i doktor Branko Krivokuća. Povod privođenja obojice liječnika bio je pronalazak njihovih liječničkih torbi punih lijekova i drugoga sanitetskog materijala namijenjoga pobunjenim Srbima, odnosno četnicima. Pupovac je tražio od mene da interveniram kod Đure Brodarca u Sisku i da ih se pusti jer da oni nisu imali zle namjere. Kada sam ga saslušao do kraja, dao sam mu prijedlog: ‘Dobro, pokušajmo nešto učiniti nas dvojica. Ti ćeš otići u Pakrac kod pobunjenih Srba i neka oni oslobode doktora Ivana Šretera, a ja ću pokušati kod Brodarca dogovoriti puštanje uhapšenih liječnika u Sisku.’ Iznenadio sam se i obradovao njegovoj brzoj reakciji. ‘Dobro, idemo u akciju, i to odmah.’ – odgovorio je. Nije imao nikakvih dodatnih pitanja. Ne pita on: „Kako ću ja do pobunjenih Srba u Pakracu?“ Znao sam da mu to ne predstavlja nikakav problem i da on zna kako će do njih doći…“, piše na 166 stranici knjige Slavko Degoricija.

S Đurom Brodarcem odmah je Degoricija ispunio svoj dio dogovora, te pustio privedene srpske liječnike koji su bili uhićeni zbog punih torbi lijekova koje su nosili pobunjenim Srbima. Degoricija je bio zadovoljan jer sve ide po planu, a onda je pričekao da Pupovac odradi svoj dio dogovora.

Sada više nisam siguran jesu li prošla jedan ili dva dana, dolazi Pupovac, navodno iz Pakraca. Njegove su prve riječi bile: „Ti si obavio posao a ja za sada nisam.“, pitam „Zašto?“ „Ne daju ga jer im treba kao liječnik, znaš kako je, oni nemaju doktora. Čim dobiju doktora, puštaju Šretera.“

„Nije od toga prošlo nekoliko dana, doznajem od predstavnika UNPROFOR-a, da je Šreter mrtav, likvidiran, već više od mjesec dana. Doznajem i to da ga Srbi nisu koristili niti jednog trenutka kao liječnika, već su ga od prvog dana uhićenja premlaćivali, i to tako žestoko da su mu, među ostalim, polomili ruke. Pupovac nikada nije našao za potrebno ispričati mi se za ovakvu prijevaru i sve laži koje je izrekao, navodno, po povratku iz Pakraca. Eto tako se i ta lažna nada nije ispunila i od tada sam u svim kontaktima bio još oprezniji, pa sam u sebi ponavljao Laokontovu bojazan: Što god to bilo bojim se Danajaca makar i darove nosili – Hrvatskoj«. (str. 165. – 167.)”

narod.hr

Čet, 24-10-2019, 00:19:17

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.