VatikanJulia Gorin poznata je kao američka spisateljica židovskog podrijetla. Da bi se bolje shvatili njeni politički stavovi važno je napomenuti kako je Gorin između ostaloga neplaćeni član Američkog savjeta za Kosovo i gorljivi lobist protiv nezavisnosti Kosova. Ne treba, stoga, posebno naglašavati kako u svojim tekstovima već duže vrijeme izravno ili neizravno podupire i srpske političke interese. Međutim, manje je važna činjenica što Julija Gorin piše, od toga gdje se njeni tekstovi objavljuju, a to su mahom renomirani mediji - National Review, The Wall Street Journal, FrontPage Magazine, Jihad Watch, The Huffington Post, The American Thinker, The Christian Science Monitor, WorldNetDaily itd. Nedavno je Julija Gorin objavila dugački tekst u izraelskom Jerusalem Postu, u kojem polemizira o ulozi Katoličke Crkve u Drugom svjetskom ratu. Štoviše, temu obrađuje na temelju svoje raščlambe povijesti NDH: "Tražeći branik od komunizma, Katolička crkva podržavala je nešto što je postalo genocidni režim nacističkog satelita Hrvatske...." Prijevod teksta iz Jerusalem Posta donosimo u nastavku uz pitanje je li itko od službenih predstavnika državne vlasti u RH ili inozemstvu na ovaj članak reagirao? Ako do nje dođemo - reakciju ćemo vrlo rado objaviti.(mmb)

 

Masovna grobnica povijesti: Vatikanska kriza identiteta u Drugom svjetskom ratu

 

Tražeći branik od komunizma, Katolička crkva podržavala je nešto što je postalo genocidni režim nacističkog satelita Hrvatske.

Prijepor glede kanonizacije pape Pia XII. odnosi se na to je li se dovoljno jasno izjasnio protiv pokolja Židova tijekom Drugog svjetskog rata. Ali to pitanje je varka kad pokušamo steći širu sliku uloge Vatikana tijekom tog rata.

Pravo je pitanje je li Vatikan podržavao svjetski poredak, ili barem neke njegove vidove, koje je Treći Reich obećao donijeti, svjetski poredak u kojemu su mrtvi Židovi kolateralna šteta – zbog čega je Pio uistinu žalio. Odgovor se može pronaći u dijelu Europe koji se općenito zanemaruje usprkos tomu što je jezgra svjetskih ratova: na Balkanu.

Katolička crkva tražila je branik od nemilosrdnog komunizma koji se sve više širio i uništavao crkvu, ali to čineći, podržavala je hrvatski ustaški pokret koji je napredovao do genocidnog režima nacističkog satelita Hrvatske.

Američki povjesničar Jared Israel ukazuje na članak u New York Timesu od 17. veljače 1941., koji je izvijestio da je nadbiskup hrvatskog glavnog grada Zagreba, Alojzije (Aloysius) Stepinac održavao sastanke u Vatikanu “tražeći oslobođenje katoličkih svećenika koji su bili pritvoreni u [pred-nacističkoj] Hrvatskoj zbog kolanja pamfleta “Slobodna Hrvatska!”, koji su se pripisivali Anti Paveliću.” Pavelić, koji je jednom kritizirao Hitlera zbog početne prevelike blagosti prema Židovima, bio je osnivač fašističkih Ustaša, koji su se upuštali u terorizam po čitavoj Europi kako bi “oslobodili” Hrvatsku od Jugoslavije. Čuvena je njegova izreka: “Dobar ustaša je onaj koji može nožem izvaditi dijete iz majčine utrobe.”

Israel objašnjava značaj ovog ublaženog članka u Timesu: “Uhićeni svećenici agitirali su za fašistički državni udar”, i da su to bili nepokorni svećenici, “Vatikan bi ih kaznio i možda dao izjavu kojom ih osuđuje; ni u kom slučaju ne bi održao sastanke na najvišoj razini kako bi dogovorio njihovu obranu.”

U to doba, Pavelić se sklonio u Mussolinijevu Italiju – u kojoj su se njegovi ustaški vojnici obučavali – nakon što ga je Francuska osudila na smrt zbog planiranja dvostrukog umorstva jugoslavenskog kralja Aleksandra I. i francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua 1934. Kad je Hitler u travnju 1941. godine napao Jugoslaviju, Pavelić se aktivirao i postao führer, odnosno “Poglavnik”, nove kleriko-fašističke Hrvatske.

Nadbiskup Stepinac priredio je gozbu za Pavelića, blagoslovio ustaškog vođu i režim, nazivajući ih “Božjom rukom na djelu” i uredio da već sljedećeg mjeseca Pavelića primi i Pio XII. To se dogodilo četiri dana nakon masakra u gradu Glini, gdje su ustaše zaključale na stotine srpskih pravoslavaca u njihovu crkvu i spalili je, što je postalo uobičajenim postupkom u Pavelićevoj Neovisnoj Državi Hrvatskoj (NDH). Pio XII. primio je Pavelića unatoč zahtjevu jugoslavenskog poslanika da to ne učini, budući da se događaju strahote.

U srpnju te iste godine, Pavelićev ministar obrazovanja, Mile Budak, javno je izložio postupak čišćenja koji se protiv Srba već počeo provoditi: jednu trećinu ubij, jednu trećinu protjeraj, jednu trećinu preobrati.

Tog se kolovoza u jednoj drugoj crkvi u Glini okupilo više od tisuću Srba kako bi se preobratili, nakon čega je šef zagrebačke policije Božidar Corouski objavio: “Sad kad ste rimokatolici, jamčim vam da mogu spasiti vaše duše, ali ne mogu spasiti vaša tijela.” U crkvu su ušli ustaški pristaše s toljagama, noževima i sjekirama, i ubili sve osim jednog čovjeka – Ljubana Jednaka – koji se pravio mrtav, a zatim iskrao iz masovne grobnice u koju je bio bačen.

Pio i Pavelić nastavili su izmjenjivati “srdačne brzojave”, kao što je u svojoj knjizi iz 1992. godine, Jugoslavenski Auschwitz i Vatikan napisao Vladimir Dedijer – bivši supredsjednik Bertrand Russellovog Međunarodnog tribunala za ratne zločine. Hrvatska katolička štampa uporno je objavljivala članke u potporu tom režimu.

U svojoj knjizi Krajiške kronike: Kratka povijest Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, koja tek što nije izišla iz tiska, dr. Srđa Trifković piše: “Dio rimokatoličke hijerarhije postao je de facto ortakom, kao i većina svećenstva. Vodeći rasni “teoretičar” NDH bio je svećenik, dr. Ivo Guberina... On je zagovarao “čišćenje Hrvatske od stranih elemenata” svim sredstvima. Njegove je nazore ponovio utjecajan šef ustaškog središnjeg propagandnog ureda, Grga Pejnović.

"Kad su protu-srpski i protu-židovski rasni zakoni iz travnja i svibnja 1941. godine stupili na snagu, katolička štampa dočekala ih je s dobrodošlicom kao bitne za “opstanak i razvoj hrvatskoga naroda”... Nadbiskup Sarajeva [koje je u to doba bilo dio Hrvatske] Ivan Šarić izjavio je: “Glupo je i nedostojno Kristovih učenika smatrati da se borba protiv zla može voditi... u rukavicama.”

Neobičnim potezom, Njemačka je povjerila Hrvatskoj vođenje svojih vlastitih koncentracionih logora, bez nadzora. Sramotno, pripadnici svećenstva pohlepno su zaronili u krvoproliće, služeći kao čuvari, zapovjednici i krvnici u četrdeset logora, od kojih je najčuveniji Jasenovac, treći najveći logor holokausta o kojemu se, međutim, najmanje govori. U njemu su ubijali Srbe, Židove, Rome i Hrvate anfifašiste. 29. kolovoza 1942., jedan redovnik po imenu Petar Brzica iz samostana Široki Brijeg, osvojio je prvo mjesto ubivši najviše Srba u najkraćem vremenu, hvastajući se sa 1350 prerezanih vratova u jednoj noći.

Povjesničar Carl Savich navodi jedno AP izvješće koje tvrdi da je “neki svećenik iz Petričevca vodio u obližnje selo hrvatske fašiste, naoružane sjekiricama i noževima. U napadu 1942. godine, poklali su 2300 Srba.” U iskazu jednog preživjelog tog masakra u selu Drakulić od 7. veljače, piše: “Prije nego što su ubili odrasle, nerođena djeca okrutno su izvađena iz utroba majki u ubijena. Preostaloj djeci u selu, koja su sva bila mlađa od 12 godina, ustaše su brutalno odrezali ruke, noge, nosove, uši i genitalije. Djevojčice su silovali i ubili, a njihove su obitelji bile primorane svjedočiti tom skvrnuću i pokolju. Najgrotesknije mučenje od svih bilo je rezanje glava djeci i zatim njihovo bacanje u krila majki koje bi nakon toga i same ubili.”

Arhivske fotografije sadizma od kojih bi se zacrvenjeli današnji autori filmova strave i užasa: ustaše pokazuju glavu nekog pravoslavnog svećenika; seljakinja bez očiju; Srbi i Židovi, dok ih guraju s litice; Srbin sa pilom u vratu; i nasmiješeni ustaša koji u ruci drži još ustreptalo srce istaknutog industrijalca Miloša Teslića, kojega su kastrirali, izvadili mu utrobu i odrezali uši i usne.

Talijanski pisac Curzio Malaparte u svojoj knjizi Kaputt iz 1944. godine nudi ovu pojedinost: "Dok je [Pavelić] govorio, ja sam promatrao pletenu košaru na Poglavnikovom stolu, koja se činila punom dagnji, ili oljuštenih kamenica... Jesu li to dalmatinske kamenice? ' upitao sam. [Pavelić] je s osmijehom odgovorio, 'To je dar mojih vjernih ustaša... Dvadeset kilograma ljudskih očiju.'"

U svojoj knjizi iz 1991. godine, Nesveto Trojstvo: Vatikan, Nacisti i švicarske banke, novinar Mark Aarons i bivši odvjetnik Ministarstva pravosuđa John Loftus potvrđuju jezovite hrvatske zločine, jednako kao što to čini knjiga Edmonda Parisa Genocid u satelitskoj Hrvatskoj 1941.-1945.: "Talijani su fotografirali jednog ustašu s dvije ogrlice od ljudskih jezika i ušiju oko vrata."

Prošlo je šezdeset godina, a svijet još uvijek ne zna priču o ratnoj Hrvatskoj, gdje Vatikan ne samo da se nije izjasnio protiv zločina, ne samo da je bio suučesnik u genocidu milijuna ljudi, nego ni nakon toga nikad nije izrazio kajanje zbog prolivene pravoslavne krvi, kao što je to učinio zbog židovske krvi. Jer svijet to nikad nije zatražio. A to ukazuje na one iste bojazni koje su proganjale židovske skupine glede iskrenosti Vatikana, posebice zbog njegove nevoljkosti da otvori pismohrane o ponašanju pape Pia tijekom Drugog svjetskog rata.

Ne možemo ne zapitati se je li Vatikan kao institucija prešutno klicao desetkovanju svog pravoslavnog takmaca. Stepinac, koji je fotografiran kako blagoslivlja ustaše prije neke predstojeće bitke ili pokolja, u svibnju 1944. godine izvijestio je Pia o dobrim vijestima 244.000 prisilnih preobraćenja. (Sam Pio možda je uhvatio BBC-jevu emisiju kao što je bila ona 16. veljače, 1942.: "Pravoslavce silom preobraćuju na katoličanstvo, a mi ne čujemo da nadbiskup zbog toga prosvjeduje. Umjesto toga, navodi se da sudjeluje u nacističkim i fašističkim paradama.") Promatrajući likvidaciju hrvatskih pravoslavaca, Reinhard Heydrich, zamjenik Heinricha Himmlera, 17. veljače 1942. napisao je pismo Himmleru u kojemu navodi, "Jasno je da napetost između Hrvata i Srba nije ponajmanje borba katoličke crkve protiv pravoslavne."

Nisu Židovi, već Srbi, ti kojima Crkva duguje najveću ispriku zbog Drugog svjetskog rata. Ako se, ne izjašnjavajući se glede europskih Židova, Pio nadao izbjeći ugroziti milijune katolika, što je moglo biti razlog da se ne izjasni o Hrvatskoj, koja je sama užasnula naciste do te mjere da su njemački i talijanski vojnici počeli štititi Srbe od ustaša? I kakva bi bila opasnost za vjernike u Hrvatskoj?

Jedan članak u Washington Timesu od 5. srpnja 1994., pokušao je proniknuti zašto se tako malo zna o hrvatskom poglavlju Drugog svjetskog rata i zašto se o Jasenovcu tako rijetko govori: "Godinama su jezovite pojedinosti... ostale službeni tabu. Iako se na dokumente i svjedočanstva očevidaca isprva nije obaziralo, a zatim su oni zagonetno uklonjeni iz međunarodnih pismohrana... sad se čini da se ogromna međunarodna zavjera koja je uključivala maršala Josipa Broza Tita... [i] Sjedinjene Američke Države, neke vatikanske dužnosnike pa čak i židovske organizacije trudila sačuvati priču o Jasenovcu zauvijek zakopanom... Titova krilatica bila je “bratstvo i jedinstvo” i da bi nastavio ka tim visokim ciljevima, pokušao je izbrisati poglavlje Jasenovca. Zapad se općenito slagao s time, posebice nakon što je Tito raskinuo sa Staljinom 1948. godine. Vatikan je želio zaštititi Hrvate rimokatolike, koji su bili voljni nacistički opunomoćenici na Balkanu.

"Tišinu židovskih organizacija manje je lako objasniti... [Pokojni Milan Bulajić iz Muzeja genocida u Beogradu, susreo se sa] dužnosnicima Muzeja Holokausta [u Washingtonu kako bi] saznao zašto nitko ne spominje jugoslavenske Židove koji su ondje umrli. Izgleda da nije dobio jasan odgovor... Kad se Jugoslavija 1991. godine raspala... čete novoneovisne Hrvatske nakratko su osvojile to mjesto i, kako tvrde srpski izvori, raznijele ono što je ostalo od logora i uništile sve preostale spise."

Isprika se duguje i katoličkom svećenstvu na čije se žalbe Crkva nije obazirala. Mostarski nadbiskup Mišić zamolio je Stepinca da iskoristi svoj utjecaj na vlast kako bi spriječio masakre. A Bulajić je pisao o skupini slovenskih katoličkih svećenika koji su “poslani u Jasenovac jer su odbili služiti misu zahvalnicu ustaškom vođi Anti Paveliću... Jedan od zarobljenih slovenskih svećenika, Anton Rantasa, uspio je pobjeći... 10. studenog 1942. godine, izvijestio je [Stepinca i papinskog poslanika Ramira Marconea]... o zločinima genocida koji se čine u Jasenovcu. Rečeno mu je da šuti o tome."

Slično tome, povjesničar Savich piše, "Ništa ne znači što je Stepincu bilo suđeno i što je osuđen... od rimokatoličkih Hrvata... pod režimom jednog rimokatoličkog Hrvata... Mnogi povjesničari koji su dokumentirali genocid ustaške NDH bili su Hrvati rimokatolici, kao na primjer Viktor Novak."

U svojoj knjizi Iza grimiznog zastora, objavljenoj 1950. godine, Walter Montano pisao je o suđenju Stepincu: "Čitav niz svjedoka optužbe svjedočio je u Zagrebu 5. listopada 1946. godine da su katolički svećenici naoružani pištoljima odlazili preobratiti pravoslavne Srbe i da su ih masakrirali... Većina svjedoka bili su hrvatski katolici, seljaci i radnici."

I doista, jednako kao što krivnja za prešutno odobravanje genocida i naredni bijeg počinitelja ne može pasti samo na “nekoliko pojedinaca”, više od nekoliko pojedinaca zaslužuje priznanje i za suprotno. Na primjer, Židove je spasila čitava katolička nacija Italije (u njezinom suverenom obliku prije 1943.), uključujući i zapovjednika logora Ferramonti koji je rekao da je “njegov posao zaštititi zatvorenike, a ne ubiti ih”, kako je izvijestio UPI 2003. Ne iznenađuje ni da su talijanski vojnici intervenirali u pokolj Srba od strane Hrvata i Silama osovine priključenih Albanaca na Kosovu.

Nažalost, umjesto da Crkvu distanciraju od Alojzija Stepinca, vatikanske novine L’Osservatore Romano odgovorile su da je njegovo suđenje “suđenje katoličkoj crkvi”. Njujorški kardinal Francis Spellman ogorčeno je nazvao jednu župnu školu u White Plainsu po Stepincu, a godine 1952. Pio XII. proglasio ga je kardinalom. Zatim, unatoč zahtjevima Centra Simon Wiesenthal da pričeka bolju procjenu kardinalove uloge u ratu, papa Ivan Pavao II. je 1998. godine proglasio Stepinca blaženikom.

Hrvatske skupine (i neki hrvatski Židovi) čak su se obratili Yad Vashemu s molbom da Stepincu dâ titulu pravednika, budući da je spasio neke Židove pod uvjetom preobraćenja. Na to je Yad Vashem morao odgovoriti gotovo apsurdnim riječima: “Ljudi koji su pomagali Židovima, ali su ujedno surađivali ili bili povezani s fašističkim režimom koji je sudjelovao u nacistički orkestriranom progonu Židova, mogu biti isključeni za titulu pravednika."

Isto bi trebalo reći i papi Benediktu glede njegovih nastojanja da kanonizira Pia XII. U času dok je nijekao Stepinčevu dobro poznatu povezanost su ustašama, Piov Vatikan služio je kao kanal kojim su se nakon rata krijumčarili ustaše. Prema američkim dokumentima koji su postali dostupni javnosti, a koji su predočeni na nedavnoj skupnoj parnici protiv Vatikanske banke zbog pranja novca od ustaških pljački – koji se koristio za financiranje bijegova ustaša i njihov život nakon rata – Pavelić se skrivao u jednom hrvatskom katoličkom samostanu u Rimu, gdje je 12. rujna 1947. ured Američkih protuobavještajnih snaga izvijestio da su “Pavelićevi kontakti tako visoki, a njegov trenutačni položaj tako kompromitirajući po Vatikan, da bi njegovo izručenje zadalo zapanjujući udarac rimskoj katoličkoj crkvi." Iz Rima je Pavelić pobjegao u Argentinu gdje je postao savjetnik za sigurnost Juana Perona, koji je izdao na tisuće viza ustašama u bijegu.

Haaretz je 2006. godine izvijesito da je Msgr. Giovanni Battista Montini, Piov pod-sekretar države i kasnije papa Pavao VI., saznao za “istragu koju je vodila jedinica Williama Gowena [agenta protuobavještajne službe američke vojske]. Montini se požalio na Gowena svojim nadređenima i optužio ga za kršenje nepovredivosti Vatikana ulaskom u crkvene zgrade, kao što je Hrvatski kolegij i provođenje istrage ondje. Cilj te žalbe bio je umiješati se u istragu."

Jedna objava za tisak koju je u svibnju 2007. godine izdao Jonathan Levy, odvjetnik tužitelja u parnici protiv Vatikanske banke, navodi: “Do današnjega dana, vatikanski odvjetnici uporno tvrde da plan pranja novca za Sile osovine nije prekršio nijedan međunarodni zakon, budući da su žrtve ustaša, uglavnom pravoslavni Srbi, tehnički govoreći bili građani “Neovisne” Hrvatske. Vatikanov neskrušen ton ne ide u korist Pia XII. i trenutačnog prijepora glede njegovog uzdignuća u položaj sveca."

Tekuća kriza Vatikanovog identiteta tijekom Drugog svjetskog rata bila je očita prošlog rujna, kad je, na poticaj hrvatskih vođa, zagrebački nadbiskup Josip Bozanić otišao u šezdeset godina zakašnjeli posjet Memorijalnom centru Jasenovac, kao prvi službeni predstavnik hrvatske Crkve koji je nazočio godišnjoj ceremoniji u spomen na žrtve Jasenovca. Umjesto isprike, Bozanić je branio Stepinca i Crkvu i iskoristio taj dugo čekani trenutak da bi ujedno žalovao zbog masakra koji su partizani počinili nad nacistima u bijegu u Bleiburgu, Austrija – gdje godišnjoj komemorativnoj svečanosti koju sponzorira hrvatska vlada katolički dostojanstvenici redovno nazoče. Vatikan nije prekorio Bozanića, kao što ne prigovara ni snošljivosti hrvatske crkve prema svudašnjim pro-nacističkim simbolima u toj državi, koji su se početkom 1990-ih iznova pojavili kao hrvatska “kultura”.

I sâm je predsjednik Stjepan Mesić, koji je upravo nakon deset godina napustio taj položaj, nedavno morao zamoliti Vatikan da obrati pomniju pozornost na jednog biskupa i vojnog kapelana koji redovito recitira nasilnu pjesmu koja završava ustaškom izrekom: "Za dom, spremni."

To je balkanska država koja brzo napreduje prema članstvu u Europskoj uniji. Eto kamo nas dovode desetljeća izbjegavanja, skretanja i prikrivanja, što je sve doprinijelo da i sâm papa Ivan Pavao II. tijekom svoja tri posjeta Hrvatskoj zanemari Jasenovac – najveće polje smrti na Balkanu. To nas također dovodi do neobičnog prizora prošlog prosinca, kad je papa Benedikt primio u privatnoj audijenciji Marka Perkovića, pjevača i vođu zloglasnog kleriko-fašističkog pop sastava Thompson, koji redovito oživljava “Za dom, spremni” i na ranijim je albumima imao ode koncentracionim logorima. Mnogi Thompsonovi obožavatelji podižu ruku u nacistički pozdrav, a redovnice i političari nazoče tim “domoljubnim” koncertima.

Ljudi zakapaju povijest kako bi je ponovili. John Ranz, predsjednik udruženja Preživjeli u Buchenwaldu, u jednom pismu The New York Timesu iz 1996. godine napisao je sljedeće: "Ironično, uz pomoć Sjedinjenih Američkih Država, Franjo Tuđman [predsjednik u 1990-ima] prošle je godine uspio postići ono što nacisti i njihovi suradnici u Drugom svjetskom ratu nisu uspjeli, odnosno uspio je iskorijeniti čitavu populaciju Srpske Krajine... Fašistički režim Ante Pavelića tijekom Drugog svjetskog rata danas se u Hrvatskoj službeno rehabilitira. Ulice i javne zgrade nazivaju se po arhitektima holokausta, oživjela je valuta iz nacističkog doba, a brojevi i cilj pokolja ljudi se preinačuju."

Da povijest nije bila bačena u masovnu grobnicu, zapadnoj bi javnosti možda bilo dopušteno bolje razumijevanje ratova na Balkanu, budući da je 1991. godine bilo “normalno ubijati Srbe”, kako je to rekao Žarko Puhovski iz Helsinškog odbora za ljudska prava. Kad se Hrvatska u lipnju 1991. odcijepila od Jugoslavije – a Vatikan je bio prvi koji ju je priznao unatoč rezoluciji Ujedinjenih naroda u kojoj se upozorava da bi to moglo ugroziti mirno rješenje – borba za opstanak zahtijevala je da se Srbi otcijepe od pristaša odcjepljenja. "Nekoliko dana nakon što su Hrvati objavili rat," piše povjesničar Israel, papa Ivan Pavao II. "poslao je pismo jugoslavenskoj vladi u kojemu zahtijeva da ona ne guši pobunu." I tako se dogodilo da su 1991. godine trojica hrvatskih vojnika vidjela “pune kamione nadutih, smrdljivih tijela, majke i djecu raznesene bombama, i nekoga s ogrlicom od ljudskih ušiju”, izvijestio je Reuters 28. siječnja 1998.

I tako se dogodilo da je predsjednik Tuđman bio istaknuti gost na inauguraciji američkog Memorijalnog muzeja holokausta 1993. godine, usprkos tome da je izjavio da ih je “umrlo 900.000, a ne 6 milijuna," i kretao se od toga da Jasenovac nazove “mitom”, preko toga da okrivi Židove za ondje počinjena ubojstva, do toga da ponudi službenu ispriku za 20.000 Židova koji su u Jasenovcu ubijeni – ali ne i za nekoliko stotina tisuća Srba. I tako se dogodilo da je 1995. godine, dok su hrvatski vojnici s ustaškim oznakama čistili Krajinu od Srba – pod zaštitom američkih zračnih snaga – preživjeli onog masakra u Glini, Ljubo Jednak, ponovno pobjegao ne bi li spasio život i umro kao izbjeglica 1997.

I tako se dogodilo da se 2005. godine, kad je haška tužiteljica Carla del Ponte saznala da se optuženi ratni zločinac iz 1990-ih, general Ante Gotovina, skriva u jednom franjevačkom samostanu u Hrvatskoj, ta dama rimokatolkinja našla “krajnje razočaranom što nailazi na zid šutnje od Vatikana, koji bi" kako je izjavila Daily Telegraphu, "za samo nekoliko dana vjerojatno mogao točno pokazati koji od 80 hrvatskih samostana skriva Gotovinu."

I tako se dogodilo da je 2006. godine na inauguraciji dotjeranog Memorijalnog centra Jasenovac, Efraim Zuroff iz Simon Wiesenthal centra zamijetio “odsuće svake identifikacije pojedinaca odgovornih za opisane zločine... Zapanjio sam se da nijedan od govornika nije spomenuo...najveće postignuće Hrvatske u sučeljavanju sa svojom ustaškom prošlošću – krivični postupak i osudu Dinka Šakića, zapovjednika Jasenovca... Je li moguće da je kažnjavanje takvoga zločinca... toliko nepopularno čak i u današnjoj Hrvatskoj...?"

I tako se dogodilo da je Šakić prošlog srpnja pokopan u punoj nacističkoj odori, i da je službu vodio otac Vjekoslav Lasić – jedan od mnogih koji služe mise u čast Anti Paveliću. "Neovisna država Hrvatska temelj je današnje domovine Hrvatske," rekao je Lasić. "Svaki časni Hrvat ponosan je na ime Dinka Šakića."

Kad nijedan hrvatski ugledni dužnosnik nije prosvjedovao zbog te parade, Zuroff je pozvao predsjednika da osudi organizatore i podsjeti hrvatsko društvo da mu je Šakić donio sramotu, a ne ponos.

Brižnim čuvanjem podijeljenih privrženosti Crkve tijekom Drugog svjetskog rata kanonizacijom ondašnjeg ambivalentnog pape, Crkva bi svijetu objavila od čega je načinjena. Ali Crkva je bolja od zbroja svojih gadnijih strana. Kanonizacija Pia XII. bila bi nepravedna prema katolicima koji su učinili više od njega, i uvreda katolicima posvuda. Pia ne treba demonizirati, ali ne smije ga se ni posvetiti.

Julia Gorin
www.jpost.com

Pon, 12-04-2021, 05:15:54

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.