Prenosimo pismo Vice Vukojevića upućeno prvobitno Večernjem listu, a u kojem on reagira na istup Vesne Pusić u istom listu. Nakon što Večernji list nije objavio pismo, ono je na kraju ustupljeno tjedniku Hrvatski list. Podsjećamo, Vice Vukojević široj javnosti postao je poznat nakon što je 1991. imenovan za predsjednika Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Hrvatskog državnog sabora. Nalazi ove komisije uzburkali su duhove, i može se pretpostaviti da i dan danas dio političkih sukoba vezan uz Vukojevićev rad na čelu spomenute komisije. Zato osim teksta iz Hrvatskog lista donosimo i članak objavljen u Vjesniku 1999., iz kojem je izneseno nešto više pojedinosti o radu Komisije od 60 članova.

 

Vice Vukojević: "Časna obitelj" Vesne Pusić

Nakon šio je krajem prošle godine sudac Ustavnoga suda u mirovini Vice Vukojević dao intervju Večernjem listu u kojem je optužbe protiv sebe za silovanje neidentificirane muslimanke proglasio izmišljenima i u kojemu je progovorio i o nekim članovima obitelji Vesne Pusić, predsjednica HNS-a je dan poslije reagirala izjavom da Vice Vukojević nije dostojan izreći ni ime njezine obitelji. Vukojević je poslao Večernjem istu odgovor na tvrdnje Vesne Pusić, ali kako do danas nije objavljen, ustupio ga je Hrvatskom listu te ga objavljujemo.

Pismo Vice Vukojevića Večernjem listu

U Večernjem listu od 30. prosinca 2007. objavljen je članak „Nedostojan izreći i ime moje obitelji", u kojem su prenesene izjave Vesne Pusić koje sadrže razne neistinite i klevetničke tvrdnje na moj račun. Sukladno Zakonu o informiranju, molim vas da objavite moj sljedeći odgovor Vesna Pusić ponavlja laži da se protiv mene vodi nekakav postupak zbog silovanja premda je u međuvremenu hrvatska javnost obaviještena da se takav postupak ne vodi niti se je ikada vodio, a izmišljena nije samo priča o silovanju već i svjedokinja kojoj je ta izjava pripisana. Usprkos tome Vesna Pusić izjavljuje da ja „trebam položili račune". S takvim zahtjevima da trebam dokazivati nedužnost uslijed izmišljenih optužaba bio sam više puta suočen u komunističkoj Jugoslaviji prilikom ispitivanja u Udbi. Mislio sam da su ta vremena prošla, ali ovaj slučaj govori da i dalje trebam biti vilo oprezan.

Vesna Pusić očigledno ima specifično poimanje prava prema kojemu optuženi treba dokazivati vlastitu nedužnost. a ne tužitelj njegovu krivnju. Može biti da je ona takvo poimanje prava, pravne države i pravnoga poretka baštinila od svoga oca, uglednoga akademika Eugena Pusića koji je kao visoki jugoslavenski državni dužnosnik u godinama poslije Drugog svjetskog rata bio sudionik komunističke, titoističko-staljinističke pravničke prakse u Zagrebu i Hrvatskoj koja je iza sebe ostavila bilancu od nekoliko desetaka tisuća mrtvih i zatvorenih Hrvata, Potpuno se slažem s mišljenjem da je u načelu neprimjereno u javnoj polemici s jednom osobom u priču involvirati druge članove njezine obitelji osim ako se time ne želi dokazati svojevrsna obiteljska geneza u stajalištima suprotstavljene osobe s kojom se polemizira. A o tomu je u ovom slučaju riječ. Zato ću još jednom ne samo ponoviti, nego da čitateljima bude jasnije - dodatna pojasniti iz kakve 'časne obitelji' potječe Vesna Pusić.

Grga Budislav Anđelinović, brat djeda Vesne Pusić, naredio je gušenje pobune hrvatskih vojnika 5. prosinca 1918. u Zagrebu. Oni su se bili pobunili protiv odluke Narodnoga vijeća „da s danom 2. prosinca čitav naš narod slovensko-hrvatsko-srpski tvori jedinstvenu državu pod regencijom njegova kraljevskoga visočanstva prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđeviča". Pobunjenim vojnicima pridružio se velik broj Zagrepčana na Trgu bana Jelačića te su zajednički uzvikivali: "Dolje srpska dinastija. Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!" Tadašnji Sef policije u Zagrebu Grga Budislav Anđelinović naredio je da se na pobunjenike otvori vatra. Ubijeno je devet vojnika i četiri civila te ranjeno deset vojnika i sedam civila. Kad su ga neki hrvatski zastupnici u beogradskoj Skupštini optužili zbog tog zločina, Grga Budislav Anđelinović 26. travnja 1921. ovako je objasnio svoj postupak: "Gospodo, ja sam po svojoj dužnosti smatrao da treba prvi da počnem, smatrao sam da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata, ponosim". Za svoga djeda Danka Anđelinovića Vesna Pusić tvrdi daje bio „poznati hrvatski pjesnik". Ja to nisam osporavao niti se namjeravam baviti njegovim pjesničkim opusom. To prepuštam književnim kritičarima. Mene zanima politička djelatnost Danka Anđelinovića tijekom Drugog svjetskog rata, a o njoj se može dosta toga saznati iz Zbornika dokumenata Narodnooslobodilačke borbe u Dalmaciji" (Split 1982.). Tamo se na više mjesta spominje ime Danku Anđelinovića kao bliskoga suradnika četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga u Lici, Dalmaciji, Hercegovini i Zapadnoj Bosni, odnosno na području talijanske okupacijske zone u NDH. Birčanin je, dakle, djelovao pod zaštitom talijanskih okupatora i imao je sjedište u Splitu (Solinska cesta 56). U navedenom zborniku također se govori o 'Splitskom kvartetu': Danko Anđelinović, poznati orjunaši Milohnić i Šegvić i talijanska kvestura".

U isto vrijeme četničke jedinice pod komandom vojvode Birčanina, i pod zaštitom talijanskih fašističko iredentističkih okupatora, izvršile su niz pokolja hrvatskoga stanovništva u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini. Sam Birčanin, primjerice, u izvješćima četničkoj komandi u Srbiji piše da su njegovi četnici pobili oko tisuću hrvatskih civila u Dugopolju kod Splita, u Srijanima i Gatima kod Omiša te u selima kod Vrgorca. Vladimir Dedijer i Antun Miletić u knjizi 'Zločini nad Muslimanima' (Sarajevo 1990.) citiraju Birčaninovo izvješće Draži Mihailoviću o tim zločinima: „Na području Vrgorca oderali smo žive tri katolička sveštenika i pobili sve muškarce od 15 godina naviše". Iz popisa ubijenih u tom četničkom pohodu vidljivo je da su četnici ubijali žene i djecu.

Vesna Pusić navodi da je njezin stric (ujak) Vuk Anđelinović bio „ugledni antifašist i partizanski liječnik". Njegov antifašizam za mene uopće nije sporan, premda bi se mogli upitati zašto se je on partizanima priključio tek 3. rujna 1943., dakle svega nekoliko dana prije talijanske kapitulacije. Međutim, njegov antifašizam mogao je biti sporan njegovu ocu Danku koji je, kako piše u prije navedenom zborniku, surađivao s talijanskim fašističkim okupatorom i njegovim četničkim pomagačima. Ja sam osobno uvjereni antifašist i smatram da bi to trebao biti svaki hrvatski domoljub i demokrat - već zbog činjenice da su talijanski fašisti izvršili brojne zločine nad hrvatskim narodom tijekom okupacije hrvatskih područja u Drugom svjetskom ratu. ali i prije toga u Istri i Hrvatskom primorju. Što se tiče Vuka Anđelinovića, problematično može biti njegovo moguće pripadništvo zločinačkoj skupini unutar 11. partizanske dalmatinske brigade koja je 7. veljače 1945. izvršila pokolj širokobrijeških fratara.

U tom pohodu kojemu je krajnji cilj bio osvajanje Mostara, sudjelovao je akademik Adolf Dragičević, kolega Eugena Pusica. Štoviše, taj prisni prijatelj našega predsjednika Stipe Mesića, koji je svojedobno inspirirao Vesnu Pusić za objede na moj račun, ostao je bez potkoljenice pred ulazom u Mostar. Prošle je godine Adolf Dragičević, uz podršku Eugena Pusica i istomišljenika, bio kandidat za predsjednika Hrvatsko akademije znanosti i umjetnosti, ali je izgubio. Nakon toga je dao intervju tjedniku Globus (10. kolovoza 2007.) pod naslovom HAZU treba srušiti.

Poslije „operacije Mostar1' 11. dalmatinska brigada nastavila je ratni put prema zapadu: preko Dalmacije, Like i Slovenije - do Bleiburga, gdje je iz njezina sastava regrutirana jedinica masovnih ubojica koji su od jama na Kočevskom Rogu napravili jedno od najvećih poslijeratnih stratišta u Europi. Vuk Anđelinović nije mogao biti partizanski liječnik kako tvrdi Vesna Pusić jer je rođen 3. travnja 1922. godine. Osim ako nije preko reda diplomirao kod svoga kolege, 'partizanskog Mengelea', danas također uglednoga člana HAZU-a Drage Ikića koji je, prema knjizi 'Jedanaesta dalmatinska udarna brigada' (Split 1987.), kao domobranski garnizonski liječnik u Vrgorcu, u dosluhu s OZNOM, neposredno prije partizanskoga napada na grad 12. listopada 1943. zatrovao vojnički kazan u namjeri da svoje 'pacijente', hrvatske domobranske vojnike pripremi za partizansku klaonicu.

Toliko, ukratko, o Pusićkinim optužbama protiv mene i o njezinoj 'časnoj obitelji'. Naravno, nije to sve i ako ju budu zanimale dodatne pojedinosti o spomenutim kao i nespomenutim članovima njezine 'časne obitelji', može se ponovno javiti.

Zahvaljujem na uvrštenju i najsrdačnije Vas pozdravljam

Vice Vukojević,
Sudac ustavnog suda u mirovini
Hrvatski list

 

 

Vjesnik, 15. listopada 1999.: Goldstein i dalje tvrdi da Vukojević ne govori istinu i da je Izvješće tendenciozno

»S gospodinom Vukojevićem bio sam spreman raspraviti sva naša razilaženja u srijedu, kad smo obojica bili pozvani u emisiju 'Radio dvoboj', na Radiju 101. Gospodin Vukojević se nažalost nije odazvao pozivu, nego putem Vjesnika osobno vrijeđa, umjesto da argumentira. Nije mi običaj vrijeđati, pa ni na uvrede odgovarati uvredama. Na taj se način u civiliziranom društvu ne komunicira«, kaže publicist Slavko Goldstein, član saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, odgovarajući potpredsjedniku Komisije Vici Vukojeviću.

Vukojević je, naime, u razgovoru u Vjesniku od četvrtka, oštro poručio Goldsteinu - koji je Izvješće o ratnim i poratnim žrtvama ocijenio neistinitim i »jednostranim političkim predrasudama« te jedini od 60 članova Komisije glasovao protiv njega - da ne govori istinu. »Slavko Goldstein je obični lažljivac«, »odrezao« je u razgovoru Vukojević.

»Tekst objavljen u Vjesniku sasvim dovoljno govori protiv samoga Vukojevića. Što se tiče mojih tvrdnji da je Izvješće o radu Komisije za utvrđivanje žrtava rata i poraća tendenciozno, da vrvi od manipulacija i neistinitih tvrdnja i zaključaka, to sam sasvim dovoljno argumentirao i na primjerima dokazao u svojem izdvojenom mišljenju kao član Komisije, te sam ga 12. listopada ove godine dostavio predsjedniku Sabora i saborskoj komisiji kojoj je Vukojević potpredsjednik. Odgovor je sadržan u tom tekstu na pet kartica i gospodin Vukojević ga može pročitati, a izravno s njim nemam što razgovarati«, zaključuje Slavko Goldstein.

Goldstein je, dajući izjavu za naš list, napomenuo kako doista ne želi polemizirati s Vukojevićem, »posebice ne na toj razini«, naglasivši pritom da u ovom slučaju ne govori u ime Židovske općine, već kao Komisijin član kojega je na tu dužnost izabrao Sabor. Uostalom, o slučaju tog, sad već kontroverznog izvješća, po Goldsteinovim saznanjima, uskoro će se očitovati i Vijeće Židovske općine.

Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Hrvatskog državnog sabora osnovana je 1991. godine, a na čelu joj je tada bio Vice Vukojević. Komisija se sastoji od predsjednika, tri potpredsjednika i 61 člana koje imenuje Sabor. Predsjednika, potpredsjednika i 21 člana Komisije imenuje Sabor iz redova zastupnika, a 40 članova Sabor imenuje iz redova povjesničara, pravnika, liječnika te drugih znanstvenih, stručnih i javnih radnika. Inicijativu za imenovanje članova Komisije mogu dati Arhiv RH, Caritas Biskupske konferencije, Crveni križ Hrvatske, Društvo hrvatskih književnika, Društvo hrvatskih novinara, Društvo hrvatskih sudaca, HAZU, Hrvatski liječnički zbor, Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Odvjetnička komora Hrvatske, sveučilišta u RH kao i druge zainteresirane organizacije i društva.

Komisija za svoj rad odgovara Saboru i obavezna je podnijeti mu izvješće o svom radu najmanje dva puta godišnje. Financira se iz sredstava državnog proračuna prilozima dobrotvornih društava te međunarodnih fundacija osnovanih u svrhu žrtvoslovnih istraživanja, kao i sredstvima stranih država čiji su državljani sudjelovali u vojnim operacijama na području NDH ili su zbog nacionalne pripadnosti bili žrtve poratnih zločina.

Današnji je predsjednik Komisije Kazimir Sviben, tajnik Florijan Boras, dok su potpredsjednici Vice Vukojević i Marija Bajt iz HDZ-a te HSLS-ovka Đurđa Adlešić.

Od članova Komisije iz redova HDZ-a u Komisiji se nalaze Ante Beljo, Kruno Bošnjak, Juraj Buzolić, Marino Golob, Ivan Hranjec, Stanislav Janović, Mladen Jurković, Božidar Kalmeta, Martin Katičić, Ivan Nogalo, Nikola Obuljen, Miroslav Petry, Ivan Rabuzin, Žarko Tomljanović i Ivica Ropuš. U Komisiji, dakle, sjedi 15 HDZ-ovaca.

Članovi su još i SDP-ovci Mato Arlović i Dragica Zgrebec, IDS-ovac Dino Debeljuh, HSS-ovac Petar Žitnik, HSP-ovac Boris Kandare i HČSP-ovac Ivan Gabelica.

Od znanstvenika, povjesničara te uglednih domaćih javnih djelatnika u Komisiji su i Slavko Goldstein, Mihael Montiljo, Ljubica Štefan, don Anto Baković, Tomislav Ladan, Šefko Omerbašić, Šemso Tanković, Vladimir Žerjavić, Mirsad Bakšić, Anđelko Mijatović, Gordana Turić.

Zadaća je Komisije prikupljanje podataka i dokaznog materijala pomoću kojih utvrđuje ratne žrtve, povijesnu istinu o broju smrtno stradalih osoba u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, okolnostima i mjestima tih stradanja, načinu obilježavanja tih mjesta. Po Zakonu o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata, koji je donio Hrvatski državni sabor 8. listopada 1991. godine, ratnim žrtvama se smatraju osobe smrtno stradale u razdoblju od 6. travnja 1941. godine do 9. svibnja 1945. Poratnim žrtvama se smatraju osobe smrtno stradale nakon 9. svibnja 1945. Ratne i poratne žrtve mogu se utvrđivati na području Republike Hrvatske kao i na područjima gdje su se nalazile vojne ili oružane snage zaraćenih strana, kao i na drugim mjestima na kojima je došlo do stradanja uzrokovanih ratom i poratnim operacijama.

U ratne žrtve se ubrajaju vojnici ubijeni u borbi, pogubljeni vojnici, poginuli, odnosno ubijeni pripadnici paravojnih formacija policija, financi, oružnici, poginuli građani, vojni službenici i svi ostali poginuli građani. Poratne žrtve su ubijeni ratni zarobljenici, ubijeni građani zarobljeni s pripadnicima vojnih formacija, ubijeni građani ili oni umrli od posljedica represije. Komisija obrađuje i podatke vezane uz žrtve srpske agresije na Hrvatsku, odnosno, osobe smrtno stradale nakon 17. kolovoza 1990.

Andrea Latinović
Vjesnik

{mxc}

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.