Kao što smo već pisali, Američko veleposlanstvo u Zagrebu potvrdilo je bilo 12. rujna 2006. da je Zvonko Bušić prebačen u deportacijski pritvor američkog Ministarstva domovinske sigurnosti kako bi pričekao rješavanje procedure deportacije u Hrvatsku. Međutim, vrlo brzo nakon ove najave američka strana se naglo predomislila, a da razlozi za to nikada nisu objavljeni. Možda odgovor ne treba tražiti predaleko. Novi list, koji već pola stoljeća ima sličnu uređivačku politiku, objavio je 19. rujna komentar Nele Vlašić na temu mogućeg dolaska Zvonka Bušića u Hrvatsku pod naslovom "Mohammed Atta hrvatske slobode". Tko je Mohammed Atta? Mohammed Atta je bio pripadnik skupine otmičara zrakoplova s kojima je 11. rujna 2001. srušen Svjetski trgovački centar u New Yorku. Nakon ovakvog izjednačavanja Bušića i Attae, koje zacijelo u kontaktima s američkom stranom nije bilo ograničeno samo na jedan komentar na stranicama Novog lista, bilo i čudno da je Bušić 2006. pušten na slobodu. U nastavku donosimo Bušićev tekst iz 1992.godine u kojem mašta o tome kako bi se osjećao da doživi slobodu. Nažalost, kako stvari stoje u Domovini, ova sloboda se i nakon 32 godine zatvora čini nedostižnom.

M. M. 

 

Iz osobnih bilježaka Zvonka Bušića - 1992. 

Sanjarenje o prošlosti i maštanje o budućnosti svrha su i smisao ovakvog postojanja i izvor snage potrebne da se sve ovo izdrži. Ipak, počesto razmišljam, a ponekad i sudbinu proklinjem, zašto mi je dosudila ovo turobno i polagano umiranje, da iz dana u dan, iz godine u godinu u ovoj paklenoj pustinji promatram starenje svoga tijela, slabljenje duha i propadanje uma. Obzirom da je ova pustinja beskrajna, sve mašte i planiranja za budućnost čine mi se kao prozirna iluzija ili morbidna šala, jer uvijek nadvlada osjećaj da ova moja kalvarija ne će nikada završiti, da ću nekako zaglaviti na ovome mome dugom putu per aspera, a da nikad ne ću stići ad astra.

A to je, vjeruj mi, daleko gora i strasnija stvarnost od bilo kakve (brze) smrti, posebno za me jer sam čovjek akcije, a što se riječi tiče, i tu sam bolji na jeziku negoli na peru. Ipak ponekad maštam kako bih se ćutio da ugledam kraj ovoj pustinji i kako bih doživio izlazak na slobodu i susret s vanjskim svijetom.

Evo me konačno na kraju ovog dugog i dugačkog tunela, na suncu dana, suncu slobode! Ne mogu vjerovati, osjećaji su mi krajnje zbunjeni, šok se ne može opisati, čitavo tijelo je drveno, elektricitet prevelikog uzbuđenja je zatrnuo sve moje organe i osjećam se kao da hodam kroz oblake, nošen oblacima, jer sam lagan kao pero.

Prošla je Čitava jedna vječnost otkako sam osjetio radost života i osobno zadovoljstvo, tako da ih više ne prepoznajem i ne snalazim se. Sastanak sa ženom, mojom starom Julie, sa staricom majkom, s rodbinom i prijateljima, sa starim uspomenama, nakon tolikih godina! Jedni su u suzama, drugi su zabezeknuti, a ja, ja sam još izvan sebe i u oblacima. Evo me, ipak im ponavljam, godinama sam lutao po pustinji, dok sam ponašao put natrag, i evo me opet tu, osijedio i oćelavio, možda i opametio, ali u biti uvijek onaj isti koji je jednom davno odavde otišao - i mislim da sada znam kako se ćutio Odisej kada je ugledao svoju Itaku.

 

 

NA PUTU I OPET DOMA

 Theodor Fontane

Išao sam gore, dolje

I tražio sreću, tražio je daleko;

Moje me traženje prevarilo,

I što sam našao, bila je samoća.

 

Slušao sam kako buci život,

Gledao njegovo svjetlo u tisuću boja;

To me svjetlo nije ogrijalo,

To nije bio pravi život.

 

I napokon sam otišao doma,

K starom mjestu i staroj ljubavi,

I smene je spala čežnja,

Koja me je nekoć tjerala u daljinu.

 

Svijet tuđi, uvjedom nagrađuje

Što se njemu umilno pridružuje;

Kuća, domovina, ograničenje,

To je sreća i to je svijet.

Prepjev: Benjamin Tolić

{mxc} 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.