Ono što smo zadnjih par dana vidjeli u odnosima Sarajeva i Bošnjaka prema Hrvatima vodi zaključku da su Hrvati u BiH jednakopravnost doživjeli samo u količini animoziteta koje dobivaju kako od Srba tako od Bošnjaka! Iz triptiha bošnjačkog šovinizma viđenog ovih dana metodički se može čitati stari beogradski udbaški rukopis koji uvijek hrvatstvo tretira jedino kao ustaštvo.

Paranoja? Koliko je udbaša i kosovaca već i na statističkoj razini ostalo ili prešlo u bošnjačke redove, zar je nemoguće da dio radi za starog gospodara? Najprije smo imali histeričnu reakciju Federalne TV, u kojoj je provala bijesa nastupila kad se u svom nastupu na etnofestu u Neumu Matija Vujica ogrnula na tren u hrvatsku zastavu. Starom brzinom dresiranom desetljećima ranije kadar je iz tv prijenosa maknut!

Hrvatska zastava je, dakle, za Bošnjake crvena krpa! Ali, nije bila u Bihaću ovog rata! Nije smetala kad je streljivo što je stizalo bilo umotanu u nju! No, nakon rata stara udbaška škola strpljivo je u ovih desetak godina, budila stare atavizme i sada je hrvatstvo drugo ime za ustaštvo. Nismo li taj film gledali u Jugoslaviji? Zar je nemoguće da je histeriju opet producirala stara škola i više manje-isti kadrovi? Jer samo tako se može objasniti da se desetak godina nakon rata Sarajevom dok se šetaju hrvatski navijači i kad istrčavaju na Koševu hrvatski nogometaši ori - “ustaše, ustaše”!

Iz te se bilježnice poručuje Matiji Vujici da iduće godine nije dobrodošla! Koji dan kasnije na utakmici BiH-Hrvatska u Sarajevu stadion je ekstatično urlao - “ustaše, ustaše”, no javlja mi se jedan sarajevski znanac i priča da je doista bilo degutantno vidjeti hrvatske navijače koji su tijelima formirali slovo “u” na tribinama, ali se čudi da mediji, jednom riječju, nisu naveli da se povremeno stadionom prolamalo - Allahu Ekber!

To bi značilo da je sarajevski stadion danas jedini stadion u Europi na kojem se može čuti takvo skandiranje! Nisu samo navijači u Sarajevu tretirali hrvatske navijače kao ustaše radila je to i policija! Splićanin kojeg je policija zamijenila s drugim navijačem, sarajevska policija je i pretukla uz urlike “ustašo”! Na Baščaršiji su pretučeni hrvatski navijači iz Rijeke isto tako napadnuti krikom - “evo, ustaša!”. To pak da u srcu Sarajeva baš za tih pola sata dok je trajao napad na Hrvate nije bilo ni jednog policajca blizu djeluje kao podvala: možete li zamisliti da na Jelačićevu trgu nema jednog jedinog policajca za vrijeme utakmice najvišeg rizika? Utakmicu je osiguravalo više policajaca negoli Papin dolazak, baš me zanima što ih je zadržalo dok su sarajevski huligani tukli nedužne Riječane?

Onda smo čuli da je Abdulah Sidran ono malo hrvatskog jezika na federalnoj TV proglasio ovih dana ni manje ni više negoli - ustaškim. Nije dosta što Hrvati ne smiju imati svoj TV kanal, što je poniženje prvog reda, već slavni sarajevski redatelj Abdulah Sidran kao bolji đak jugoslavenstva današnji hrvatski jezik proglašava - ustaškim! I onda Mesić poručuje Hrvatima da svoja prava ostvaruju u Sarajevu!

Bez obzira na nesretni ratni sukob, s obzirom na to da je suradnje bilo i prije njega i poslije njega, postavlja se pitanje kako su Hrvati od saveznika bez čije potpore bi Bihać bio drugo ime za Srebrenicu, bez čije pomoći sva sila šlepera oružja nikad ne bi došla do Zenice i Tuzle, bez čije solidarnosti tisuće Bošnjaka ne bi vidjeli Švedsku, Australiju i Njemačku, kako se dogodilo da Hrvati postanu samo i jedino ustaše i za sarajevsku raju i za policajce i za akademike? Koji su to čudni kanali po kojima su Bošnjaci zdušno prihvatili staru beogradsku promidžbu i danas postali njen najglasniji megafon?

Tihomir Dujmović
Večernji list

Priopćenje medijima

Koordinacija braniteljskih udruga hrvatskog kraljevskog grada Knina najoštrije osuđuje najnoviji velikosrpski ispad, koji se dogodio 19. kolovoza, 2007. g. kod samostana Krka, prigodom obilježavanja proslave Preobraženja Gospodnjeg i svedalmatinskog sabora, kada su dvojica muškaraca srpske nacionalnosti fizički napali dvojicu policajaca, vrijeđajući ih riječima " j…. vam ustašku majku " i sl.

Osuđujemo i ponašanje medija, koji tom događaju nisu dali dužnu pažnju a i oni rijetki koji jesu, pogrešno su prenijeli događaj, opisavši da su srpske nasilnike svladali policija i pravoslavni vjernici, što ne odgovara istini, jer su pomoć policiji pružili Hrvati katolici, koji su se tu zatekli.

Osuđujemo i ponašanje političara, kao najvažnijih, koji su se trebali oglasiti, pogotovo kada se sjetimo oglašavanja političara prilikom benignih slučajeva razbijanja prozora ili crijepa na kući, kada su "oštećene" osobe bile srpske nacionalnosti, a naročito osuđujemo ponašanje Srpske pravoslavne crkve i političara srpske nacionalnosti koji su se zatekli u samostanu Krka, kako nisu našli za shodno da osude taj velikosrpski ispad.

Smatramo da ovaj velikosrpski ispad nije slučajan i to baš kod samostana Krka i na dan Preobraženja Gospodnjeg, na isti dan kada je prije 17 godina održan nelegalni referendum o srpskoj autonomiji u Republici Hrvatskoj, koji je bio nastavak tzv. Balvan revolucije i uvod u srpsku pobunu i velikosrpsku agresiju na Republiku Hrvatsku.

Da nije slučajno, trebamo se samo sjetiti velikosrpskih grafita ovih dana po Banovini i Vukovaru, a poznavajući ažurnost naših medija oko prenošenja takvih stvari, sigurno je toga bilo još i više.

Ne čudi nas takvo ponašanje dijela srpskog stanovništva, pogotovo ako čitaju tiskovine namijenjene srpskoj manjini u RH i financirane od hrvatske države, " Identitet " i " Novosti».

U tim tiskovinama se opetovano ponavlja "da je Franjo Tuđman vodio tzv. domovinski rat, po koncepciji Maksa Luburića, s ciljem da u Hrvatskoj više ne bude Srba", "da je uz znanje i učešće Franje Gregurića i ministara Vlade demokratskog jedinstva tijekom 1991. i 1992. g. ubijeno 611 građana srpske nacionalnosti iz Siska, Petrinje i Mošćenice ", " "da je u Republici Hrvatskoj proveden Pavelićev i Budakov plan o trima trećinama", "Oluja se naziva agresijom na mirne ognjištarce " i slične izjave, kojih su pune navedene tiskovine.

Trebamo se sjetiti i uloge Srpske pravoslavne crkve u "događanjima naroda" krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, događanja kod crkve Lazarice na Kosovu i čitave ideološke uloge SPC-a u osmišljavanju gesla da svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi, i onoga što je slijedilo.

Stoga nas ne iznenađuju ovi najnoviji ispadi velikosrpstva ali nas iznenađuje nova hrvatska šutnja na te ispade, kao da nismo izvukli pouke iz povijesti.

Predsjedavajući radnog predsjedništva koordinacije,
Tomislav Čolak

{mxc}