Nova realnost Balkana

Srbijanska je politika šampion u prenemaganju ako zanemarimo najoštrije ocjene da je do grla u lažima. U tom smislu ne može se isključiti da su beogradska i bruxelleska politika čekale samo na odgovarajući trenutak za prljave poslove. U korist takvom scenariju ide i izjava srbijanskog predsjednika Borisa Tadića da zbog uhićenja zadnjeg haaškog bjegunca ne očekuje nikakve reakcije EU-a jer je riječ o moralnoj obvezi Srbije, ali sada je na potezu Bruxelles da ispuni svoja obećanja.

Postavlja se pitanje što je trulo u državi budući da su se u njoj haaški optuženici za ratne zločine Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Goran Hadžić niz godina mogli nesmetano skrivati pred međunarodnom rukom pravde. Bivši predsjednik samozvane Republike Srpske Krajine koji se žali da je siromašan kao crkveni miš u bijegu je čak napravio i djecu.

Može se zaključiti da je za uhićenje trojice bjegunaca, koje je srbijanska vlast privela u manje od tri godine, ključna želja Srbije za što prijašnjim ulaskom u Europsku uniju, a ne promjena političkih stavova. Srbija je zatvorila najteže poglavlje u suradnji s Haaškim sudom; za nagradu očekuje da će krajem godine dobiti status kandidatkinje, a sljedeće godine datum za početak pristupnih pregovora s Unijom.

Poštivanje ljudskih prava i demokratskih pravnih normi bio je jedan od temeljnih uvjeta da Unija i NATO započnu razgovore s Beogradom, DinamikaEuropskoj uniji nakon pridruženja Hrvatske neće se jako žuriti s novim širenjimaa Srbija je uhićenjem zadnjeg haaškog optuženika dala veliki doprinos zatvaranju najbolnijeg poglavlja u modernoj europskoj povijesti. Iako je privođenje i suđenje svim optuženima za ratne zločine vrlo važno i za proces pomirenja među državama koje su bile umiješane u ratne sukobe na području zapadnog Balkana, Srbiju prava provjera na njenom europskom putu tek čeka.

Europskoj uniji nakon pridruženja Hrvatske neće se jako žuriti s novim širenjima. Ne samo zato što je prisiljena spašavati neke članice od bankrota i na životu održavati zajedničku valutu; u igri nije umor Unije zbog širenja, nego bojazan od uvoza dodatnih neriješenih sporova u europsku povezanost. Srbija se desetljeće nakon 5. listopada 2000., datuma koji je nagovijestio slom režima Slobodana Miloševića, hvata u koštac s protivnicima Unije koji vjeruju da sve loše u Srbiju dolazi sa zapada. Hvata se u koštac s gubitkom Kosova koje ima brojne glasne i nasilno usmjerene protivnike.

Ulazak Srbije u Uniju u daljnjoj budućnosti vjerojatno neće biti dovoljan argument da se ista dobrovoljno odrekne petnaest posto svoga bivšeg teritorija. Ne postoji niti nikakvo jamstvo da će srbijanske političke stranke koje su kosovski mit potisnule u stranu pobijediti na narednim izborima. Naklonost birača, koji žive od danas do sutra ili su već prešli prag siromaštva, neće pridobiti isključivo pretpostavljenim usporednim prednostima na putu u EU.

Iako Srbija nema više ključeva za razvoj Kosova, bez Srbije nije moguće trajno rješenje kosovskog problema. Srbijanska politika je dosad s figom u džepu primala upozorenja da su uvjeti za članstvo u EU također normalni i prijateljski odnosi svih država s njihovim susjedima. U slučaju Kosova bit će potreban intelektualni napor za traženje scenarija koji će zadovoljiti vlast u Srbiji te Kosovu omogućiti da postane punopravna članica EU-a. Dakle, ključno pitanje glasi kada će Beograd prihvatiti novu realnost Balkana.

Vili Einspieler
Delo (Ljubljana)