Belgija kao uzor

Belgijanci su prošli mjesec nizom uličnih priredbi obilježili godišnjicu bez državne vlade, iako su rekord proglasili još početkom godine kada su nadmašili iračkih 290 dana bezvlašća.

Ova je godišnjica prema medijskim analizama postavila dosad neviđen politički standard, a belgijski premijer Yves Leterme, koji je u prijelaznom razdoblju još od travnja prošle godine, ali se uredno svakodnevno pojavljuje na poslu, u kolovozu će se moći pohvaliti da je prvi predsjednik vlade u svijetu koji je više vremena proveo u tehničkom nego u izabranom mandatu.

Problem formiranja vlasti u Belgiji kulminirao je zbog zahtjeva flamanske konzervativne stranke za većom autonomijom, što je zasad potpuno neprihvatljivo za valonske socijaldemokrate.

Neoflamanska alijansa, desničarska stranka, na izborima u Flandriji dobila je oko 30 posto glasova, što je bilo dovoljno da postane vodeća stranka u parlamentu. Njezina politika zasnovana je na težnjama Flamanaca, kojih ima oko šest milijuna i koji govore nizozemskim jezikom, o prijenosu većih ovlasti s države na regije, a time uvjetuje formiranje vlade. S druge strane, socijaldemokrati, koji nastupaju u ime 4,5 milijuna Valonaca, ne žele o preuređenju pregovarati sa strankom za koju misle da želi raspad Belgije.

BezvlašćeBelgijanci su prošli mjesec obilježili godišnjicu bez državne vlade, što predstavlja dosad neviđen politički standard. Belgijski premijer Yves Leterme, koji je u prijelaznom razdoblju još od travnja prošle godine, ali se svakodnevno pojavljuje na poslu, u kolovozu će se moći pohvaliti da je prvi predsjednik vlade u svijetu koji je više vremena proveo u tehničkom nego u izabranom mandatuI tako, dok traju politički pregovori, točnije njih i nema baš, Belgija u ovom prijelaznom razdoblju nije osjetila baš nikakve potrese u normalnom funkcioniranju, a procjene su da bi, ako se u naredna dva mjeseca ne postigne kompromis, najesen mogli biti raspisani novi izbori, koji opet ne bi riješili problem jer bi razlike u stavovima vjerojatno bile i veće.

Tek prošli tjedan u čitavoj zbrci u vezi s dužničkom krizom pojavila se mogućnost da Belgiji bude snižen kreditni rejting zbog neformiranja vlasti, a naglašeno je kako se radi o jednom od najzdravijih gospodarstava u Europskoj uniji, što će reći da se nikome uopće ne žuri formirati vlast i da je sve to preraslo u svojevrstan proces u koji je ušlo belgijsko društvo i koji može završiti samo na dva načina: djelomičnim ili potpunim raspadom. Ovaj prvi, djelomični, u stvari je vjerojatniji i podrazumijeva ustavnu reorganizaciju koja regijama daje još veći stupanj autonomije, iako on i danas nije malen.

Kada se kriza vlasti u Belgiji usporedi s političkim odnosima u BiH, onda ona može biti i jedan od putokaza kako riješiti problem formiranja novog saziva Vijeća ministara, jer je ovaj Nikole Špirića već 290 dana u tehničkom mandatu.

BiHU BiH, baš kao i u Belgiji, nije da se ne može skrpiti matematička koalicija, već su političke težnje i viđenja kako prošlosti tako i budućnosti zajedničke države toliko različiti kod Srba, Bošnjaka i Hrvata da u potpunosti diktiraju sve ostale procese u njojU BiH, baš kao i u Belgiji, nije da se ne može skrpiti matematička koalicija, već su političke težnje i viđenja kako prošlosti tako i budućnosti zajedničke države toliko različiti kod Srba, Bošnjaka i Hrvata da u potpunosti diktiraju sve ostale procese u njoj.

Upravo zbog toga ne treba pretjerano žuriti s formiranjem novog saziva Vijeća ministara, već pustiti da sve preraste u dugotrajan politički proces, koji bi mogao dovesti i do djelomične reorganizacije Federacije na dva kantona, iz koje bi Sarajevo moglo biti izdvojeno kao distrikt. Vrijeme će pokazati je li to moguće s obzirom na to da proces raspada bošnjačko-hrvatskog entiteta zasad nema nikakvu podršku u međunarodnim krugovima, ali bi se to moglo s vremenom promijeniti ovisno o okolnostima.

Potvrda ove tvrdnje može se iščitati i iz odluke Valentina Inzka, koji je potvrdio da je vlast u Srednjobosanskom kantonu formirana neustavno preglasavanjem volje Hrvata.

Sve je to malo razdrmalo i Zlatka Lagumdžiju, koji je, eto, sad navodno spreman za dogovor s Draganom Čovićem o formiranju Vijeća ministara.

Što uopće suštinski znači ako umjesto Nikole Špirića dođe Borjana Krišto, zasad nezamjenjivi kandidat Dragana Čovića, kojemu u vlastitoj, ali i u koalicijskoj stranci Bože Ljubića, u posljednje vrijeme sve više zamjeraju na pretjeranoj bliskosti s njom, što bi mu trebalo biti jasan znak da razmisli o nekom drugom kandidatu? O Martinu Ragužu, na primjer, kojeg bi opet više voljeli vidjeti Sulejman Tihić i Zlatko Lagumdžija kao zajedničkog kandidata oba HDZ-a. Ili nekom trećem.

Ključna su pitanja hoće li formiranjem novog saziva Vijeća ministara biti smanjena težnja bošnjačke političke i vjerske elite da od BiH napravi unitarnu državu po vlastitoj mjeri? Mogu li se hrvatske stranke time izboriti za ravnopravan položaj Hrvata u institucijama vlasti Federacije te zaustaviti preglasavanje i čeličnu platformašku metlu koja ih je za samo nekoliko mjeseci gotovo iščistila? Naravno da ne mogu, jer Lagumdžija uopće ne razmišlja o tome da odustane od potpune dominacije Federacijom i da vrati stvari na početak godine kako bi uveo dva HDZ-a u Vladu, što bi navodno i bio uvjet da popuste odnosi za državnu razinu.

Kako će novi saziv Vijeća ministara utjecati na promjenu stava srpskih stranaka da država treba imati onoliko ovlasti koliko joj je dano Daytonom, a da joj je i to u stvari previše? Nikako.

Dragan Jerinić
Nezavisne novine