Misterij srpskog privrednog rasta

U posljednjih sedam godina bruto domaći proizvod (BDP) Srbije realno je porastao za preko 40 posto (prosječno, više od pet posto godišnje). Bez obzira na veoma niski temelj, ovakav privredni rast je sasvim solidan za europsku zemlju u tranziciji. Broj zaposlenih, međutim, u istom periodu, opao je za oko 100.000. Ovaj pad će biti još drastičniji kada radnici koji već godinama ne primaju plaće (a vode se kao zaposleni) i službeno ostanu bez posla, i kada preostala javna i druga poduzeća budu privatizirana.

Privredni rast i apsolutni pad broja zaposlenih

Visok privredni rast i apsolutni pad broja zaposlenih po pravilu ne idu zajedno – pogotovo ne u srednjem ili dugom roku. Privredni rast je rezultanta rasta zaposlenosti i produktivnosti. Kako zaposlenost u Srbiji opada, objašnjenje privrednog rasta bi se moralo tražiti u domeni velikog porasta produktivnosti. Neka inozemna iskustva bi mogla ići u prilog ovakvom objašnjenju.

Moderne ekonomije svoj rast zasnivaju na moćnim tehnologijama i velikoj produktivnosti koja iz toga proizlazi. Ova pojava je najizraženija u privredama koje rast temelje na industriji i industrijskim ulaganjima. Dinamične privrede, Kina je ovdje odličan primjer, veoma sporo povećavaju broj zaposlenih usprkos fantastičnom privrednom rastu. Problem je što se rast srpske privrede ne bazira na ekspanziji industrije i što Srbija ima jednu od najnižih stopa investicija u osnovna sredstva u Europi.

Drugo objašnjenje je bliže srpskoj stvarnosti – socijalistička privreda je zapošljavala veliki broj radnika koji efektivno nisu doprinosili privrednom rastu. Otuda, otpuštanjem viška radnika privredni rast nije ugrožen, a produktivnost je obračunski porasla. Preostali radnici sada više rade, pa to doprinosi stvarnom rastu produktivnosti. Međutim, „veliko spremanje" privrede nije od jučer i započeto je pod pritiskom rata i sankcija još tijekom devedesetih. Ovi procesi ne mogu trajati beskonačno dugo, osim ako Srbija nije otkrila metodu ekonomskog rasta kome su zaposleni smetnja.

Rastom produktivnosti može se objasniti spora apsorpcija radne snage i porast broja nezaposlenih, ali se teško može objasniti apsolutni i višegodišnji pad broja zaposlenih kome kao da nema kraja.

BDP raste sporije, a inflacija brže

Objašnjenje srpskog privrednog rasta (uz paradoksalan pad broja zaposlenih) moglo bi biti jednostavnije i neugodnije – BDP raste sporije, a inflacija brže nego što to statistika iskazuje. U „realnom" rastu je tako sadržan i dio inflacije koji statistika nije registrirala i nije „očistila" iz nominalnog BDP-a.

Statistika ne može pratiti kretanje svih cijena na tržištu, pa to radi preko odabranih uzoraka. Formiranje uzoraka je jednostavnije u ekonomijama koje su dominantno temeljene na poljoprivredi i industriji i čiji proizvodi imaju jedinične cijene čiji se rast može mjeriti. Privredna struktura je danas drugačija i ogroman dio BDP-a se formira na tržištu usluga gdje je praćenje porasta cijena izuzetno komplicirano. Kao i u ostalim svjetskim ekonomijama, i u Srbiji udio usluga u BDP-u stalno raste i približava se vrijednosti od 60 posto, dok se udio industrije i poljoprivrede smanjuje.

Kod ogromnog broja usluga nema jediničnih cijena, pa ih statistika ne može direktno pratiti. Implicitna pretpostavka je da se rast cijena usluga kreće po sličnoj stopi po kojoj rastu cijene roba i „mjerljivih" usluga. Ova logika je na klimavim nogama – za razliku od roba, najveći broj usluga nije izložen inostranoj konkurenciji, pa se cijene formiraju na ograničenom, lokalnom tržištu. Cijene usluga zbog toga rastu brže nego cijene roba, i statistika taj rast vjerojatno podcjenjuje.

Podcjenjivanje rasta cijena usluga postaje sve veći problem u uvjetima gdje se udjel usluga u BDP-u povećava, i upravo je u tome potencijalni izvor greške kod obračuna inflacije. Ovaj problem nije karakterističan samo za Srbiju.

Prostor za „statističku grešku" znatno širi u Srbiji

U stručnim krugovima na Zapadu, ove statističke manjkavosti su odavno uočene i o njima se govori, mada ne odviše glasno. Nitko se ne trže kako bi pokazao da je inflacija veća no što statistike pokazuju. Razlog je vjerojatno u bojazni da bi sindikati i zaposleni odmah tražili povećanje plaća koje, u velikom broju zapadnih država, ionako realno opadaju ili stagniraju. Kada su plaće u pitanju, za njihovo povećavanje nikada nije dobar trenutak – bar je tako u posljednjih sto pedeset godina. Situacija u Srbiji nažalost nije identična onoj u Europskoj uniji. U svom obračunu inflacije EU koristi „indeks potrošačkih cijena" kod koga je udio cijena usluga nešto šire zastupljeno. Srbija ovaj indeks koristi tek od ove godine, usporedo sa indeksom cijena na malo. Uz to, i stopa inflacije u Srbiji je višestruko veća od inflacije u EU, pa je i prostor za moguću „statističku grešku" znatno širi, a time i njen učinak na obračun stvarnog BDP-a.

Sve iznijeto je samo hipoteza kojom je moguće objasniti čudan slučaj srpskog privrednog rasta. Ova hipoteza može biti logična, ali ne mora biti točna. Ako je točna, tada su potencijalne implikacije izuzetno teške. Srpski ekonomski brod plovi s lošim kompasom, a srpski „kapetani" ekonomske odluke donose na temelju pogrešnih informacija. To dodatno povećava već i onako previsok rizik potpunog brodoloma.

Nebojša Katić
Politika