Mrtvačka sinoda iz Den Haaga

Godine 897. u Rimu se dogodio jedan znameniti spektakl. Tada svježe izabrani papa Stjepan VI., suočen sa sumnjama u zakonitost svog imenovanja, svom je prethodniku Formozu, devet mjeseci nakon njegove smrti upriličio crkvenopravni sudski proces. Tijelo pape Formoza tada je izvučeno iz groba, navučena mu je papinska odora te je postavljeno na tron. Ishod presude mrtvačke sinode znao se već od samog početka. Ona je Stjepanu bila potrebna da bi si osigurao vlastiti legitimitet.

Slična farsa dogodila se je na Međunarodnom sudu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u Haagu 15. travnja 2011. Tog je dana sudsko vijeće proglasilo krivim pokojnog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana za progon pobunjenog srpskog stanovništva prilikom ponovnog preuzimanja hrvatskih područja koja su bila pod srpskom okupacijom. Time ga je sud stavio u isti koš s drugim mrtvacom: Slobodanom Miloševićem.

Ta je presuda skandalozna, nepravedna i opasna.

Skandalozna, jer sud time naknadno pruža moralnu nadogradnju politici ekvidistance prema agresoru i žrtvi koju su u najboljem slučaju provodili „posebni prijatelji" Hrvatske. S obzirom da Haškom sudu, za razliku od rimske kurije iz 9. stoljeća, nije dopušteno suditi mrtvacima, on je u zatvor poslao hrvatske vojne zapovjednike Antu Gotovinu i Mladena Markača: na 24, odnosno 18 godina. Obojica su osuđeni kao izvršitelji navodnog ratnog zločina kojeg se autorstvo u toj presudi pripisuje preminulom hrvatskom predsjedniku, čime je ujedno i mladoj hrvatskoj državi natovareno breme istočnoga grijeha.

Presuda je nepravedna, jer se obrazloženje temelji na pogrešnoj tezi s neodrživim indicijama te se, k tomu, osuđuju upravo oni koji su najmanje pridonijeli uistinu počinjenim zločinima.

Što se zapravo dogodilo? Sredinom 1995. predsjednik Tuđman uz potporu Sjedinjenih Američkih Država proveo je vojnu ofenzivu pod nazivom Oluja. Ta operacija hrvatske vojske nije samo rezultirala oslobađanjem hrvatskih područja koja su bila pod srpskom okupacijom, već je također premještanjem borbi na Bosnu i potiskivanjem bosanskih Srba dovela do okončanja srpske agresije i Daytonskog mirovnog sporazuma. Glavna vojna zasluga za to pripada hrvatskom generalu Gotovini.

Prilikom ponovnog preuzimanja područja koja su bila pod srpskom okupacijom veliki dio Srba pobjegao je pred hrvatskim postrojbama. Nesporno je da su nad srpskim stanovništvom počinjeni zločini: Hrvati povratnici osvećivali su se nad Srbima koji su ostali – većinom starcima, koji nisu imali snage za bijeg. Srpske kuće su pljačkane i spaljivane. Broj identificiranih žrtava procjenjuje se na između 200 i 700. Na žalost, do sada je hrvatsko pravosuđe procesuiralo tek dio tih zločina, a zasigurno nije pozvalo na odgovornost sve počinitelje.

Suprotno svojoj ulozi Haaški je sud pokazao manje zanimanja za konkretne zločine – možda zato što njihovi razmjeri i raspoređenost nisu odgovarajući dokaz za radnu tezu o planiranom zločinu većih razmjera hrvatskog vodstva. Upravo se iz tog razloga potražio prečac do pripadajućeg mjesta u udžbenicima povijesti: bijeg Srba nije bio bijeg, nego planirani progon prouzročen taktikom hrvatske vojske. Kako bi se tu insinuiranu zločinačku nakanu učinilo uvjerljivom, sud je iskonstruirao priču o Tuđmanovoj želji za homogenom nacionalnom državom, o jednoj, prije operacije izrečenoj, rečenici koja je odavala njegovu nakanu, te o sprječavanju povratka srpskih građana u godinama nakon ofenzive. To se povezuje s konkretnim radnjama, primjerice s „nezakonitom" uporabom topništva (što bi trebao biti nešto blaži oblik od prekomjerne; u topničkim napadima poginuo je samo jedan civil), i s držanjem otvorenim koridora za Srbe u bijegu (što je bila mjera, koja je sigurno spasila mnoge ljudske živote). Ukratko: to u ratu nužno i primjereno ponašanje [u ovom slučaju] koristilo se kao dokaz namjere koju je u osnovi nemoguće dokazati.

Tuđman više nije među živima, a ocjenjivanje njegove uloge u ratovima koji su uglavnom potaknuti Miloševićevom agresijom nakon raspada Jugoslavije trebalo bi prepustiti povjesničarima.

U presudi je opasno to što svi vojnici koji u borbi donose odluke bivaju podvrgnuti samovoljnom političkom međunarodnom sudu koji je izvan kontrole. Posluži li ova presuda kao uzor za ubuduće, tada bi Sjedinjene Američke Države imale pravo što odbijaju izručivati svoje vojnike međunarodnoj pravdi. I njemačko ministarstvo obrane trebalo bi pratiti žalbeni postupak Gotovine te iz toga izvući pouke.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju sada obrađuje posljednje slučajeve, ali je u osnovi iznevjerio očekivanja koja su u njega polagana. Sud ne možemo kriviti za to što je Slobodan Milošević bio samo optužen, ali ne i osuđen, jer je prije toga umro, ali mu možemo spočitavati to što je legitimnu borbu protiv vanjskog agresora mjerio istom mjerom kao i, planski i s velikom brutalnošću vođen, napadački rat.

Klaus-Peter Willsch
zastupnik CDU-a u Bundestagu i dopredsjednik Njemačko-hrvatske parlamentarne skupine
FAZ