Među ključnim je igračima postojao konsenzus da se riješe Srebrenice i Žepe?

Vojnici bosanskih Srba odgovorni su za masakre u istočnoj Bosni u srpnju 1995. Ali UNO i zapadne sile olakšale su provedbu zločina.

Pad zaštitnih zona UN-a Srebrenice i Žepe dogodio se prije 26 godina. Međunarodno pravosuđe je u više navrata Srebrenicaraspravljalo o genocidu bosansko-srpske vojske pod generalom Ratkom Mladićem nad više od 8.000 Bošnjaka. Desetci ratnih zločinaca osuđeni su na preko 700 godina zatvora, a više ih je osuđeno na doživotni zatvor zbog genocida.

Ali uloga koju su u tome igrali međunarodni akteri daleko je manje poznata. Ključne su osobe bili vrhovni zapovjednik mirovnih snaga UN-a u bivšoj Jugoslaviji, francuski general Bernard Janvier i njegov kolega na političkoj i diplomatskoj razini, Japanac Yasushi Akashi, specijalni izaslanik UN-a.

Obojica su mogli spriječiti genocid telefonskim pozivom u jutro 11. srpnja 1995. godine. Ali za SAD, Veliku Britaniju i Francusku srpska konačna ofenziva u istočnoj Bosni nije bila ni nezgodna ni iznenađujuća. Čak ni bosanska vlada nije učinila ništa da spriječi prijeteću katastrofu.

Izostanak zračne potpore

Mladić je započeo "Operaciju Krivaja" za osvajanje enklava Srebrenica i Žepa 6. srpnja 1995. zauzevši stražu/izvidnicu nizozemskih zaštitnih snaga UN -a, Dutchbat. Nakon sporazuma između UN-a i NATO-a 1993., saveznički borbeni zrakoplovi bili su spremni intervenirati u bilo kojem trenutku. Mladić je krenuo u napad samo s oko 2000 vojnika, plus desetak zastarjelih tenkova T-54 i 40 topova.

Prema Dutchbat-u izravno uključena vojska za napad sastojala se samo od jedne satnije s oko 120 vojnika. To je bilo krajnje malo za zauzimanje enklave s više od 30.000 izbjeglica, 4.000 vojnika bosanske vlade i nizozemskog bataljona. No, činilo se da je Mladić siguran da će te snage biti dovoljne. Za usporedbu: 1993., tijekom prve ofenzive Mladićna Srebrenicu, rasporedio je oko 100 tenkova i 10.000 vojnika. Zašto se general pojavio u završnoj ofenzivi s tako malom snagom?

Službenici UN-a u Zagrebu razradili su koncept za zaustavljanje napredovanja Srba. Dutchbat je trebao blokirati prilaznu cestu na ulazu u grad sa 6 oklopnih transportera i 50 pješaka. Dvojica britanskih elitnih vojnika iz SAS-a dobili su zadatak da laserom označe moguće ciljeve.

Naredba za pucanje izričito je navedena u pismu UN -a od 9. srpnja, koje su odobrili Akashi i Janvier. Plan je predvidio od 10. srpnja u 6 sati ujutro odbiti svaki napad bosanskih Srba bombardiranjem NATO-a. Ipak je Mladić nastavio svoju ofenzivu. Dutchbat je zatražio - bio je to treći put - zračnu potporu. I premda su deseci NATO-ovih zrakoplova kružili iznad Jadrana, Janvier je blokirao napad. Srpsko napredovanje zaustavilo se 10. srpnja navečer točno na periferiji, nadomak obrambenih položaja. Sada je, proglasio je Janvier, prekasno za napade.

UN je uvjeravao nizozemski bataljon da će napadače učiniti bezopasnim zračnim napadima ujutro 11. srpnja. U isto vrijeme, Mladić je ponovno upozoren: Bosansko-srpska vojska trebala se povući od 6 sati ujutro; ako se to ne dogodi, bit će bombardirana.

Zapovjednik nizozemskog bataljona Thom Karremans nešto kasnije susreo se s vodstvom općine Srebrenica i najavio ultimatum protiv Mladićevih postrojbi. Bosanska vojska se na to povukla. Sada je Mladić napao, ali zračni napadi su izostali.

Dutchbat je još dva puta zahtijevao zračne napade. Bez reakcije. U 11 sati zrakoplovi NATO-a su se vratili u Italiju kako bi natočili gorivo. Mladić je upravo čekao na ovaj trenutak. Srpske jedinice uzele su nizozemski bataljon pod vatru.

Enklave su prepuštene sudbini

Zračna izvidnica jugoslavenske vojske obavijestila je Mladića o kretanju leta NATO-vih zrakoplova. Jasan pokazatelj sudjelovanja Beograda u bosanskom ratu. Tek kad je bilo prekasno, Akashi je odobrio zračnu potporu u 12.20 sati.
AkashiNizozemci su pobjegli pred napadima Srba u Potočare u svoju vojnu bazu. Kad je nizozemski borbeni zrakoplov F-16 napokon uništio dva srpska tenka, bilo je prekasno. Srebrenica je bila u srpskim rukama.

Činilo se nevjerojatnim da su Janvier i Akashi oklijevali 6 sati i 20 minuta prije nego što su izdali naredbu za napad. I Karremans, nizozemski zapovjednik, i američki zapovjednik NATO -a admiral Leighton W. Smith javno su i oštro kritizirali Akashija i Janviera, što je neobično među savezničkom vojskom.

Zračni napad, koji su odobrili Akashi i Janvier, bila je alibi akcija: Akashi se pravdao spram NATO-a, rekavši da bi veći napadi odmazde bili pretjerani odgovor na pješačke napade. Zanemario je činjenicu da su i bosanski Srbi imali teško naoružanje.

Marie-Janine Calic, tadašnja Akashijeva savjetnica, tvrdila je da su sami Nizozemci odbili zračne napade kako ne bi ugrozili taoce u Mladićevim rukama, što nije točno. Naprotiv: ministar obrane Joris Voorhoeve pripremio je javnost 10. srpnja na televiziji na moguće gubitke.

Voorhoeve je izričito tražio zračne napade kako bi se spasila Srebrenica. U jednom kasnijem intervjuu optužio je i "dvije stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a" (naime SAD i Veliku Britaniju) da su znale za srpsku ofenzivu, ali da nisu ništa poduzele.

Čini se da se u međunarodnoj zajednici probilo stajalište da obje manje istočnobosanske zaštićene zone UN-a, ŽepaSrebrenica i Žepa, nisu održive. U Clintonovoj administraciji dokazano su postojali akteri koji su to tako vidjeli. Provedene su simulacijske igre o razmjeni teritorija koje bi trebale pojednostaviti crtu bojišnice i moguće mirovne pregovore.

Dijelovi bosanske vlade također su slijedili ovu misaonu igru, jer se postavljalo pitanje treba li zamijeniti Srebrenicu i Žepu za predgrađa glavnog grada Sarajeva, koja je pod opsadom Srba od 1992. godine. To bi moglo objasniti zašto je načelnik stožera Armije BiH, general Rasim Delić, u travnju 1995. dopustio zapovjedniku branitelja Srebrenice Naseru Oriću da s desetak svojih najviših časnika napusti Srebrenicu.

Kasnije im nije bio dopušten povratak. Orić je uživao status heroja među Srebreničanima. Godine 1992. Uspjelo mu je kao jedinom bosanskom zapovjedniku povratiti većinsku bošnjačku komunu koju su bili osvojili Srbi. Njegovo povlačenje trajno je oslabilo obranu Srebrenice.

Nakon što je Mladić u svibnju 1995. uzeo 400 vojnika UN-a kao taoce, Velika Britanija i Francuska izjasnile su se za povlačenje s ranjivih položaja.

Politika smirivanja sa strane izaslanika UN -a

Akashi je bio u kontaktu s Radovanom Karadžićem, vođom bosanskih Srba i Mladićevim šefom, tijekom ofenzive. Isto tako i sa Slobodanom Miloševićem, predsjednikom Srbije, koji je imao odlučujući utjecaj na njih dvojicu. Akashi nije odstupio od svog pravca: ponovni zračni napadi "provocirali" bi Srbe i "otežali mirovne pregovore".

Dana 12. srpnja izvijestio je New York da je Vijeće sigurnosti UN-a priznalo "novu stvarnost" što je od temeljne važnosti. Mladića se ni pod kojim okolnostima ne smije iznervirati zveckanjem sablje.

Razlog zašto su Janvier i Akashi žrtvovali Srebrenicu i Žepu možda je zbog obećanja koje je Janvier Mladiću dao 4. Karadžić Mladićlipnja 1995. godine. Janvier se u lipnju tri puta sastao na tajnim pregovorima s Mladićem i šefom Miloševićeve obavještajne službe Jovicom Stanišićem kako bi oslobodio 400 talaca UN-a, većinom Francuza.

S uspjehom. UN-ovi vojnici su pušteni na slobodu 18. lipnja. Ubrzo nakon toga, jedan incident je postao pokus za Janvierovo navodno obećanje: 20. lipnja dva su srpska borbena zrakoplova poletjela s banjalučke zračne luke, unatoč zabrani letenja koju je nadzirao NATO.

NATO -ov admiral Leighton Smith zatražio je od Janviera da pristane na napad, što je Janvier odbio. Karadžić i Mladić sada su mogli biti sigurni da će Janvier održati riječ. Tajni sporazum neizravno je potvrdio britanski ministar obrane Malcolm Rifkind, koji je autoru ovih redaka u Berlinu 1997. rekao: "Morali smo nešto dati zauzvrat".

Na pitanje njegovih časnika i savjetnika zašto blokira zračne napade, Janvier je na brifingu 11. srpnja odgovorio: „Gospodo, ne razumijete li Vi? Moram se riješiti ovih enklava." Tadašnji "ministar vanjskih poslova" bosanskih Srba Aleksa Buha bio je konkretniji, kad je obrazložio oslobađanje talaca pristankom UN-a da odustane od zračnih napada.

Činjenica je da su Akashi i Janvier svojom pasivnošću omogućili srpsku invaziju. Cinični vrhunac Akashijeve politike smirivanja bio je njegov govor pred Vijećem NATO -a 19. srpnja u kojem je optužio "obje strane" za napad na UN. Dalje je tvrdio da je odobrio zračne napade na početku srpske ofenzive, ali da ih je situacija na terenu onemogućila. Bile su to besramne laži. Prešutio je pet očajničkih poziva u pomoć nizozemskog bataljona za zračnu potporu. Ni jednom riječju nije spomenuo sudbinu 10.000 nestalih Bošnjaka.

Spas je bio moguć

Zadatak Žepa je potpuno razotkrio politiku uključenih aktera. O prijedlozima za spašavanje enklave više se uopće nije ni raspravljalo. Nisu ih uzele u obzir ni SAD, ni Francuska ni Velika Britanija niti UN.

Sarajevo je odbilo rasterećujuću ofenzivu bosanske vojske koju je tražio Orić. Stvarno se čini se da je među ključnim igračima zapravo postojao konsenzus da se riješe Srebrenice i Žepe.

Zahvaljujući zapovjedniku Žepe, pukovniku Avdi Paliću, većina muškaraca i dječaka uspjela se spasiti. Palić je NATOzadržavao Mladićevu soldatesku tako dugo dok njegovi ljudi nisu bili na sigurnom. Nakon zauzeća Žepe, ubijen je po Mladićevoj naredbi.

Samo se američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith zalagao za zračne napade radi spašavanja Žepe. Bezuspješno, kako je autoru ovih redaka priopćio u Mostaru 2007. godine: «Žepa je prepuštena svojoj sudbini. UNO ju je mogao spasiti zračnim napadima NATO-a. "

Činjenica je da svatko tko je ikada bio u Žepi zna da je do nje teško doći čak i u mirnim vremenima. Tek na dan kada je pala Žepa, Vijeće NATO-a odlučilo je braniti posljednju istočnobosansku zaštitnu zonu UN-a, Goražde. Oko Goražda je povučena "crta u pijesku": Ako bi se Mladićeve trupe približile, masovno bi ih bombardirali.

Samo ova prijetnja je bila dovoljna da spasi Goražde i njegovih 60.000 stanovnika.

Alexander Rhotert
Neue Zürcher Zeitung

Autor Alexander Rhotert je dugi niz godina djelovao za UNO, NATO i OSCE na Balkanu, u Bosni i Hercegovini, među ostalim i u uredu Visokog predstavnika.

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.