G. K. Chesterton: Balada o bijelom konju

Udruga Obnova poziva vas na predstavljanje knjige G. K. Chestertona "Balada o bijelom konju".

Predstavljanje će se održati 19. prosinca u 19 h u Velikoj dvorani Matice hrvatske.

Knjigu će predstaviti prevoditelj Luko Paljetak i urednik Ivan Dadić, a održat će se i izložba ilustratora Marka Antolčića.

Balada o bijelom konju možda je najveće djelo engleskoga pisca G. K. Chestertona te posljednja velika epska pjesma napisana na engleskom jeziku. Na površini ona opisuje povijesni događaj: junačku borbu kralja Alfreda protiv danskih Vikinga koja se dogodila u 9. stoljeću. Značajna je za sve nas jer svi živimo u vremenu u kojem se očituje najdublji simbol ove balade, a to je borba kršćanske nade protiv nihilističkoga poganstva i fatalizma.

Chesterton je kroz ovaj ep utkao zlatnu nit te sjajne kršćanske krjeposti koja postaje korisna kada je sve beznadno, koja tjera čovjeka da se bori kada sve izgleda uzaludno. Stari poganski svijet nije poznavao tu krjepost i stoga je poganstvo uvijek vodilo u očajavanje nad usudom. Kralj Alfred napisao je dodatak rimskom filozofu Boetiju: „Ja velim kao i svi kršćani, božanska namisao vlada, a ne sudbina.“ Time je ponovno naglasio dogmu o slobodnoj volji te da smo propali samo ako to odaberemo.

Tko uzme ovu baladu u ruke shvatit će zašto su ju Englezi pjevali u rovovima tijekom Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, te zašto su ju mediji u tim teškim i beznadnim trenutcima koristili kako bi ljude sokolili i probudili im nadu.

Gilbert Keith Chesterton rođen je 29. svibnja 1874. na Campden Hillu u zapadnom dijelu Londona. Kršten je po anglikanskom obredu u crkvici svetog Jurja koja se nalazila nedaleko od njegove kuće: „...nasuprot velikog vodotornja koji je dominirao tim krajem. Ne sugeriram nikakvu poveznicu tih dviju zgrada i izričito niječem da je baš ta crkva bila odabrana jer je bila potrebna čitava vodena sila zapadnog Londona da mene pretvori u kršćanina.“^[1]

Dok su svi odlazili u Oxford i Cambridge, Chesteron je pošao u umjetničku školu Slade u želji da postane ilustrator. Nakon tri godine je napušta i zapošljava se kao recenzent u jednom spiritualističkom časopisu, a kasnije u Fisher Unwinu. Otprilike u to doba (1896.) upoznaje svoju buduću ženu Francis Blogg te je godinu dana kasnije prosi, napušta Fisher Unwin i kreće zarađivati od vlastitog pera počevši pisati za Speaker. Godine 1900. upoznaje Hilaire Belloca s kojim će prijateljevati do kraja života, te objavljuje svoja prva djela Greybeards at play i Wild knight and other poems kojima biva zamijećen na književnoj sceni.

Dana 28. lipnja 1901. godine ženi Francis i počinje biti suradnik Daily Newsa. Njegova zarada u tadašnjim poslovima nije bila dovoljna za uzdržavanje obitelji i pod tim izazovom njegova književna snaga dolazi do izražaja. Godine koje dolaze ispunjene su mnogim djelima kojima biva sve zamjećeniji. Biografijama Roberta Browninga (1903.), Charlesa Dickinsa (1906.), G. B. Shawa (1909.) te Williama Blakea (1910.) postao je poznat kao veliki poznavatelj engleske književne scene. Književnim djelima The Napoleon of Notting Hill(1904.), The Club of Queer Trades (1905.), The Man who was Thursday (1908.), The Ball and the Cross (1909.) te Innocence of Father Brown (1911.) se i sam proslavio kao književnik. A apologetsko-filozofskim djelima kao što su Heretics (1905.), gdje kritizira filozofiju svojih suvremenika, te djelo Orthodoxy (1908.) gdje vlastitu filozofiju izlaže i brani, zacementirao je svoju slavu i više nije postojala osoba u Engleskoj koja nije znala za Chestertonovo ime. Godine 1911. piše svoje dvije najslavnije pjesme, The Ballad of the White Horse te baladu o Lepantu za 340. godišnjicu bitke. U to doba piše pismo svome prijatelju velečasnom O'Connoru, koji mu je bio inspiracija za velečasnog Browna, da bi htio pristupiti Katoličkoj crkvi.

Broj knjiga, eseja, pjesama i rasprava koje je zgusnuo u to kratko razdoblje jako je velik i svo to iscrpljivanje uzimalo je svoj danak, a ni Prvi svjetski rat koji je upravo tada izbio nije pridonosio njegovom duševnom i fizičkom zdravlju. Krajem 1914. doživljava kolaps i biva prikovan za krevet u induciranoj komi sve do proljeća iduće godine. Nakon potpunog oporavka piše političke, ekonomske i povijesne knjige; The Utopia of Usures, Short History of England (1917.). Njegov brat Cecil pogiba 1918.

Nakon primirja odlazi sa ženom u Jeruzalem na poziv lokalnih židova te pri povratku piše putopis The New Jerusalem (1920.). Ponovno razmišlja o pristupanju katoličanstvu, što je i učinio 30. srpnja 1922. godine krstivši se u dvorani lokalne birtije koja je tada služila kao mjesto bogoslužja. Ljudi koji su prisustvovali tome svjedoče kako ga nikada nisu vidjeli veselijeg i boljeg raspoloženja. Njegovo obraćenje odjeknulo je čitavim svijetom. Mnogi su se čudili jer se iz njegovih prijašnjih djela lako moglo zaključiti da je već bio katolik.

Hilaire Belloc piše: „Približavao se Katoličkoj crkvi postepeno, ali vrlo izravno. Vidio je grad iz daljine, pristupio sa zanimanjem i u konačnici ušao unutra. Malo koje veliko obraćenje u našoj povijesti je bilo toliko odmjereno i zrelo.“^[2] A sam Chesterton je napisao: „Promjena koju sam učinio je prelazak iz anglo-katoličanstva na rimokatoličanstvo. Uvijek sam vjerovao (barem u zadnjih dvadeset godina) u katolički vid kršćanstva. Ako Engleska crkva nije grana Katoličke crkve onda ja od nje nemam koristi… Čini mi se sasvim jasnim da bilo koja Crkva koja tvrdi da je autoritet mora biti sposobna dati konačan odgovor kada su velika javna moralna pitanja postavljena. Mogu li postati kanibal ili ubijati djecu kako bi smanjio stanovništvo ili prihvatiti koju god sličnu znanstvenu i progresivnu reformu? Svaka Crkva s autoritetom učenja mora biti sposobna kazati može li se to činiti. Ali protestantske crkve potpuno su zbunjene na tim moralnim pitanjima kakva su, primjerice, kontracepcija, rastava i spiritualizam.

Ali poanta jest da Engleska crkva ne govori snažno. Nema ujedinjenog djelovanja. Ja nemam koristi od Crkve koja nije vojujuća Crkva te koja ne može upravljati bitkom, postrojiti se i stupati u istom smjeru.“^[3]

Na drugom mjestu piše: „Mi ne želimo, kako novine kažu, Crkvu koja će se kretati sa svijetom. Mi želimo Crkvu koja će pokrenuti svijet!“^[4]

Gotovo sva njegova djela kasnije se neprestano vrte oko katoličke teologije i filozofije. Djelima kao što su Where all Roads Lead (1922.), Saint Francis of Assisi (1923.), The Everlasting Man (1925.), Catholic Church and Conversion (1926.), The Thing: Why am I a Catholic (1929.), Saint Thomas Aquinas (1933.), The Well and the Shallows, The Way of the Cross (1935.) zauvijek je ostao obilježen kao laički teolog i katolički apologet.

U tom razdoblju mnogo je putovao po Americi i Europi te održavao brojna predavanja i debate, kojima je bio vrlo vičan, te je čak jedno vrijeme bio govornik za BBC radio. Godine 1934. prima od pape orden svetog Grgura Velikog za sva dobra koja je učinio za Crkvu. Iste godine biva nominiran za Nobelovu nagradu za književnost, ali te se godine nagrada nije dodjeljivala.

Jedan od najsretnijih događaja je taj što je uspio, tik pred smrt, napisati autobiografiju. Godine 1936. se razbolijeva. Putuje u Lisieux i Lurd te kroz putovanje biva dobrog zdravlja. Ali pri povratku kući zdravstveno stanje naglo mu se pogoršava. Na smrtnoj postelji, dominikanac Vincent McNabb, njegov bliski prijatelj, otpjevao je Salve Regina, zatim uzeo i poljubio Chestertonovo nalivpero koje je toliko vješto branilo katoličku vjeru.  Preminuo je 14. lipnja iste godine.

(hkv)

^[1] G. K. Chesterton, Autobiography, Ignatius press, San Francisco (2006), 21

^[2] Hilaire Belloc, On Place of Gilbert Chesterton in English Letters, Sheed&Ward, London (1940), 13

^[3] Denis J. Conlon, G. K. Chesterton – A Reappraisal, Methuen, York (2015), 175

^[4] Maisie Ward, Gilbert Keith Chesterton, Sheed&Ward, London (1945), 398