Hrvatska ratna mornarica je «potopljena»

Mile Čatlak napustio je Hrvatsku vojsku, odnosno Hrvatsku ratnu mornaricu s činom kapetana fregate, što je ekvivalent činu pukovnika, shvativši prije toga da je njegova pozicija zacementirana, unatoč svim nemjerljivim zaslugama u stvaranju HRM-a i ambicijama, odnosno da su sve važne pozicije u tome ustroju dodijeljene nekim drugim ljudima koji niti su stvarali HRM, niti su ratovali za domovinu, a da, kako sam kaže, niti jedan od onih koji su prolijevali svoju i tuđu krv dramatične jeseni 1991. godine i godinama kasnije nije bio u milosti moćnika. Čatlak je danas kapetan broda jedne škotske kompanije.

No isto tako ne skriva da su mu ne tako davno sve ambicije bile vezane uz Hrvatsku ratnu mornaricu u kojoj je doslovce bio najškolovaniji časnik koji je tijekom rata prošao sve zapovjedne dužnosti, završio škole i prošao najteža ratišta na moru i kopnu. Bio je prvi zapovjednik prvoga diverzantskog voda HRM-a, potopio pet brodova i oštetio sljedećih pet brodova agresorske JRM, srušio jedan MIG te vojske, ratovao doslovce prsa u prsa s četnicima u akciji Maslenica gdje je i ranjen, bio zatim prvi u klasi američke vojne škole.

Stjecajem okolnosti, koje ni on ni bilo tko od hrvatskih branitelja nije mogao pretpostaviti, morao je napustiti HRM. Otac Mile Čatlaka bio je časnik u bivšoj JRM, no dva su mu puta sudili, 1971. i 1988. zbog 'hrvatskog nacionalizma', odnosno što nije htio skrivati daje Hrvat. - Svjedoci protiv moga oca su 1998, godine na suđenju u Splitu bili neki ljudi koji danas imaju najviše činove u HRM-u i HV-u - kaže Mile Čatlak. Izbačen je iz službe, osuđen na zatvor, ali ga je spasio jedan psihijatar. Moj otac Ante je odmah poslije bio prvi zapovjednik prve pričuvne 114. brigade u HV-u - dodaje njegov sin Mile.

Otac je nagovorio sina Milu da ide u tu mornaricu kako bi u njoj bilo što više Hrvata. Ovaj ga je poslušao, ali je brzo spoznao u stoje upao pa je pred rat pobjegao preko žice u Lori, prije toga napisavši im pismo da ne želi biti u vojsci kojoj je Milošević na čelu te da mu je supruga u HDZ-u (stvarno nije bila član te stranke) i ako mora birati između JRM-a i obitelji, uvijek će odabrati obitelj. Javio se zapovjedniku 4. brigade generalu Jeliću i od tada je počeo njegov ratni put na kopnu i moru. Dobio je mnoga odličja i priznanja. Na početku našega susreta, Čatlak govori o razlozima odlaska iz HRM-a:

«Otišao sam u 3. mjesecu 2001. godine jer sam jednostavno bio spriječen u napredovanju. Bio sam najškolovaniji časnik u HRM-u, časnik s najviše ratnoga iskustva. Imam završen fakultet, specijalizirao sam obalnu stražu, traganje i spašavanje i pomorsko pravo u SAD-u, govorim tri jezika, imam ratno iskustvo, radio sam na podmornicama, bio sam zapovjednik ratnih brodova, zapovjednik patrolnih brodova, zapovjednik diviziona flote brodova, zapovjednik pomorskih diverzanata, radio u Stožeru, u obavještajnoj službi HRM-a kao analitičar, bio zapovjednik školskoga broda HRM-a, dakle sve što se može proći i sve što se moglo proći. Mi smo bili gotovo jedina bojeva postrojba HRM-a. Kad je ta postrojba na čelu sa mnom odradila sve zadaće i primorala agresorsku JRM da napusti hrvatski Jadran, odjednom su me smijenili s mjesta zapovjednika postrojbe pomorskih diverzanata i doveli Slobodana Bobu Preradovića.

Preradović je bio kapetan fregate u mirovini, a tri mjeseca prije toga, u rujnu 1991. godine bio je zapovjednik 82. diverzantske postrojbe JRM-a u Divuljama. On je kao oficir JRM-a rekao svojim pripadnicima kako jedva čeka da se napije ustaške krvi, a ubrzo, evo, prešao je u HRM i doveden je na moje mjesto. Dakle nakon svega, mene smjenjuju, postrojbu rasformiraju, a toga Preradovića postavljaju za zapovjednika novih pomorskih diverzanata. U vrijeme tih mojih frustracija struktura HRM-a bila je otprilike sljedeća: načelnik obavještajne službe je bio Srbin, zapovjednik pomorskih diverzanata Srbin, zapovjednik kadrovske službe Srbin, a tri mjeseca prije toga član SK -Pokreta za Jugoslaviju, zapovjednik vojne policije u ratnoj mornarici je bio Srbin, šef SIS-a je tri mjeseca prije toga bio KOS-ovac. U HRM-u je, dakle, u to kritično doba prevladavala projugoslavenska i prosrpska struja. Kad smo mi odradili svoj posao, oni su preuzeli svu vlast u HRM-u.»

Kako komentirate činjenicu da HRM proslavlja Dan agresorske JRM u Podgori?

Boli me to zbog svih momaka koji su se borili rame uz rame sa mnom, radi svih onih poginulih momaka koje smo na rukama nosili kući, radi ranjenih i stradalih. Proslava u Podgori je sramota. Ne ide mi glavu da se slavi Dan jugoslavenske ratne mornarice, a deset dana poslije i Dan HRM-a. To je nonsens.

Koliko je od tih ljudi koji su se borili s vama danas na položaju u HRM-u?

Ni jedan, apsolutno ni jedan.

Kamo to danas ide HRM?

Hrvatska ratna mornarica više ne postoji. Žele ju svesti na Obalnu stražu. Svi mi koji smo 1991. godine bili u ratu i počeli s njezinim stvaranjem, kada smo oslobodili hrvatski Jadran, potjerani smo. Nakon toga HRM-u počinju pristupati ljudi koji su bili u bivšem JRM-u i koji su pobjegli, poskrivali se u Zagrebu, i nakon toga ju počeli preuzimati. Zatim dovode svoje strukture. Na kraju su postigli da su uništili HRM. On ne postoji. Imamo četiri ili pet brodova koji uglavnom nisu u funkciji. Gdje su mladići koji su probijali blokade JRM-a, koji je tukao po gradovima diljem Jadrana i koji, sjetimo se, nije dopuštao konvoju u Dubrovnik.

Što je ostalo od te povijesti HRM-a iz Domovinskoga rata na kojoj bi se trebala temeljiti HRM?

Hrvatska mornarica ima dugu tradiciju i povijest. Ona se treba temeljiti na toj povijesti, ali posebno na tradiciji iz 1991. Smiješno je, katastrofa je i žalosno je istovremeno da danas ako pitate bilo kojega zapovjednika što je bilo 1991. i tko je sve to radio, oni pojma ne će imati. Jednostavno su pojedinci koji zapovijedaju HRM-om silom izbrisali povijest zato što oni nisu sudjelovali u njezinu stvaranju.

Je li, metaforički kazano, HRM danas potopljen?

Mogao bih reći: nema ga, dezintegriran je, evaporiziran je, izvjetren, ne postoji, potopljen je.

Ivica Marijačić
Hrvatski list

{mxc}