Slovenci bi isto radije politiku nego pravo 

Ovih se dana ponovno aktualizira problematika rješavanja otvorenih pitanja između Hrvatske i Slovenije. Tako Marko Barišić u Vjesniku piše: "Slovenski su mediji prije nekoliko dana objavili da je tamošnje ministarstvo Vanjskih poslova načinilo prijedlog rješavanja svih otvorenih pitanja s Hrvatskom".

Barišić smatra kako prijedlog, koji obuhvaća pitanja vraćanja duga hrvatskim štedišama Ljubljanske banke, nuklearku Krško, Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas - zapravo ne nudi ništa novog, te da "to znači da bi se u okviru pregovora o tako različitim sporovima trebalo računati i s nekom vrstom unutarnje trgovine". Takvim načinom rješavanja problema svjedočili smo i prije šest godina za vrijeme koalicijske Vlade, što je imalo pogubne posljedice za hrvatske interese (ugovor o oprostu duga za struju iz NE Krško i ugovor o zbrinjavanju radioaktivnog otpada, parafirani sporazum o razgraničenju na moru Drnovšek-Račan).

Međutim, posebno je problematičan onaj dio prijedloga koji se odnosi na međusobna razgraničenja na kopnu i moru. Evidentno je da slovenski zahtjevi u tom smislu nemaju apsolutno nikakvu utemeljenost u načelima međunarodnog prava, štoviše, Konvencija UN-a o pravu mora pobija sve teze kojima argumentiraju svoja "prava". U strahu od istog, njihovi su napori usmjereni nalaženju političkog rješenja, jer takva solucija omogućuje različiti manipulacije i nedopuštene poteze koje pravo samo po sebi isključuje.

Tako se predlaže arbitraža francuskog pravnika Roberta Badintera – "koji je danas na čelu Suda za mir i arbitražu jedne klasične međunarodne političke organizacije kakva je danas OESS". Sporna je "samo" činjenica što to određeno tijelo kao takvo još nije ni ustrojeno i nema apsolutno nikakvog iskustva u rješavanju međunarodnih sporova takve vrste.

Možda su se susjedi Slovenci poveli za principom koji se u zadnje vrijeme, na našu žalost, uspješno primjenjuje u Hrvatskoj, gdje se, kako se posebno primjećujei u  nekoliko proteklih dana, politika stavlja iznad prava i "pravne države", i to od strane samog političkog vrha.

To je, čini se pravi recept za sve koji žele provoditi svoju političku volju i moć - istina i pravni fakti tako ostaju miljama daleko od onog što se u stvarnosti provodi.

M. M. B.

Rupe u prijedlogu

Slovenski su mediji prije nekoliko dana objavili da je tamošnje ministarstvo vanjskih poslova sačinilo prijedlog rješavanja svih otvorenih pitanja s Hrvatskom. Prema tim izvorima, Slovenija predlaže nove pregovore o svim međusobnim spornim pitanjima, dakle, počev od problema povrata duga hrvatskim štedišama Ljubljanske banke, preko nuklearke Krško, Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasu (ZERP) dok za pitanje razgraničenja na kopnu i moru Ljubljana nudi posredničke usluge Roberta Badintera, predsjednika OESS-ovog suda za mirenje i arbitražu.

Ako je suditi prema sadržaju tog dokumenta u obliku kako je prezentiran po medijima, onda se, načelno gledano, već sada može reći kako taj prijedlog ima najmanje dva nedostatka. Prvo, ponovno se predlaže rješavanje svih hrvatsko-slovenskih otvorenih pitanja »u paketu«. To i ne bi bio veliki problem da je riječ o sporovima iz istog područja. Međutim, kako je teško naći neku poveznicu između granice, nuklearke, širenja jurisdikcije na moru ili povrata duga štedišama, "paket" u takvim slučajevima samo znači da bi se u okviru pregovora o tako različitim sporovima, trebalo računati i s nekom vrstom unutarnje trgovine. Primjerice, jedni bi trebali popustiti drugima oko jednog pitanja, a drugi bi taj navodni ustupak vratili na drugom području.

Takvu vrstu pregovora imali smo prilike vidjeti prije šest godina kada su se tadašnji hrvatski i slovenski premijeri nešto dogovarali pokušavajući riješiti međusobna otvorena pitanja. S obzirom na to iskustvo, a imajući u vidu i negativne posljedice takvih trampi i dogovora, danas više ni Slovenija ni Hrvatska ne bi trebale ponavljati staru pogrešku i time dovoditi u pitanje dostignutu razinu odnosa.

Kada je pak riječ o razgraničenju na moru, tu je primjetan drugi nedostatak u navodnoj slovenskoj inicijativi. I njime se, naime, nastavlja dosadašnja slovenska politika izbjegavanja rješavanja graničnog spora na moru s Hrvatskom pred za to nadležnim međunarodnim pravosudnim tijelima. Dakle, pred Međunarodnim sudom u Haagu, gdje je svoje granične sporove rješavala većina država, ili pred Međunarodnim sudom za pravo mora u Hamburgu. Umjesto toga, slovensko ministarstvo vanjskih poslova i nadalje, sudeći prema najnovijem prijedlogu, nudi neku vrstu, iako ponešto modificiranog, političkog posredništva.

Doduše, za razliku od ranijih inicijativa kada su medijatori trebali biti bivši inozemni političari, ovaj put je ta uloga ponuđena Robertu Badinteru, uglednom francuskom pravniku inače autoru onog poznatog načela po kojem su nekadašnje republičke granice postale međudržavne i zaštićene međunarodnim pravom.

Badinter je, međutim, danas na čelu Suda za mirenje i arbitražu jedne klasične međunarodne političke organizacije kakva je OESS. K tomu, taj Sud postoji samo na papiru i nema nikakvog iskustva u rješavanju međudržavnih sporova o granici. Stoga, nema nikakvog opravdanog razloga zašto bi se išlo pred to tijelo koje se zapravo tek treba ustrojiti kada za sporove oko, primjerice, razgraničenja na moru postoji Sud u Haagu koji u tome ima bogato iskustvo i veliki ugled.

Što se pak tiče Slovenije, njena odluka da ne ide pred Međunarodni sud kad je riječ o graničnom sporu s Hrvatskom, motivirana je isključivo strahom od prava. U Ljubljani se boje da im presuda utemeljena na Konvenciji UN-a o pravu mora ne bi išla u prilog, te nude uvijek nove posrednike i politička tijela (danas je to OESS, sutra netko treći) ne bi li to pitanje s polja prava prebacili na područje gdje i politika ima utjecaj.

S obzirom na to, u biti se ništa bitno u odnosima Ljubljane i Zagreba nije pojavilo ni nakon najnovije navodne slovenske inicijative za rješavanjem otvorenih pitanja. I u novom prijedlogu su, naime, stara stajališta, samo, za ovu prigodu, umotana u novo ruho.

Marko Barišić
Vjesnik

{mxc}