U svezi teksta Slobodana Prosperova Novaka iz Vjesnika "Na skupštini hrvatskih književnika rasizam i seksizam samo smokvini listovi za političko nasilje" koji nam je danas proslijedio jedan od naših članova propustili smo primijetiti kako je članak objavljen prije pet godina (28. lipnja 2002.). Zbog ove greške ispričavamo se svim našim čitateljima kao i onima koji su članak komentirali. Prethodno objavljen kritički komentar člana redakcije smo zbog ove zabune uklonili.

Na skupštini hrvatskih književnika rasizam i seksizam samo smokvini listovi za političko nasilje
 

O nedavno održanoj Izbornoj skupštini Društva hrvatskih književnika samo je prividno izrečeno sve. Mediji su se trudili izdvojiti dvije skupine pisaca koje su se, navodno, sukobile oko kozmopolitizma i domoljublja.

Ta lažna slika vrlo je tendenciozna, a HDZ-u politički korisna, jer okultira notornu istinu, a ta je da se prije neki dan jedna politička stranka putem svojih eksponenata među književnicima grčevito borila da sačuva pa i pojača kontrolu nad Društvom hrvatskih književnika.

Umjesto da bude nazvana hadezeovskom, ta je nedavna skupština u javnosti prozvana psovačkom, pa su većinom citirane brojne prostote koje su ondje bile izrečene.

Dalo se pogrešno zaključiti da su se u nedjelju, 23. lipnja, oko vlasti u Društvu hrvatskih književnika sukobile dvije političke opcije, i to jedna koja je utjelovljena u grupi pisaca koji čine jezgru Hrvatskog PEN centra, a koji i danas vode sve važnije izdavačke poslove Društva, te druga koja se od 1994. okuplja oko lista Hrvatsko slovo i kojoj su u Društvu hrvatskih književnika glavni kreatori nekadašnji predsjednik Ante Stamać, inače niži HDZ-ov časnik, te akademik Slavko Mihalić, glasovit po političkoj poslušnosti i uplašenosti pred svakom vlašću.

Jedino što se na toj skupštini Društva hrvatskih književnika dogodilo bio je organiziran pokušaj grupe pisaca bliskih militantnom krilu Hrvatske demokratske zajednice da i dalje ostanu na kormilu središnje književničke udruge i da u skoroj budućnosti uzmu vlast kako nad časopisima Most i Republika, tako uopće i nad izdavaštvom Društva, te da tako preuzmu i potpunu financijsku i kadrovsku kontrolu te stare institucije.

Tim ljudima na skupštini što su je skovali prema svojim nedemokratskim umovima, rasizam i seksizam bili su samo smokvini listovi za političko nasilje. U psovkama je prednjačio stanoviti Ante Matić, o čijem književnom djelu jedino nešto znade Ante Stamać koji ga je učlanio u Društvo hrvatskih književnika, premda taj Matić niti je književnik niti mu je na toj skupštini uopće bilo mjesto.

Matić je poznat jedino po skandaloznom tekstuljku s naslovom »Cionisti« koji je prije nekoliko godina objavljen kao uvodnik u glasilu hadezeove kulturnjačke desnice, u Hrvatskom slovu, i koji je bio javno osuđen, autor osramoćen, glavni urednik prisiljen na ostavku, a članovi časopisnog vijeća na povlačenje.

Taj Matić samo je jedan od stotinu književnih diletanata što ih je Ante Stamać učlanio u Društvo hrvatskih književnika predosjetivši, dok je bio predsjednikom te udruge, da će njegovoj stranci, a to je Hrvatska demokratska zajednici, ti bukači i glasači jednom možda dobro doći.

Tim je ljudima kost u grlu ostao Hrvatski PEN centar, jer im je ta institucija još 1994. zatvorila svoja vrata, ili pučki rečeno, izbacila ih je iz svoga članstva nakon što im je u sasvim demokratskoj proceduri 1996. omogućeno da glasuju i da budu nadglasani.

Osramoćeni 1994. i 1996., ti ljudi i danas u svome društvu vide penovske utvare, što i nije čudno kada se zna da su akteri današnje psovačke skupštine bili Hrvoje Hitrec i Slavko Mihalić, Ante Stamać, Mile Pešorda i Dubravko Horvatić, koji su svi odreda potpisnici, a većina njih i izravni autori, Peticije u kojoj je dvadeset sedam hrvatskih književnika, braneći režim Franje Tuđmana, pozivalo policiju i javnost da uhite i osude pisce među kojima su bili pokojni Vlado Gotovac, Čedo Prica, Branimir Donat, Nikica Petrak, ali i neki od vrijeđanih aktera posljednje skupštine, kao što su Željka Čorak i Sibila Petlevski.

Dražen Katunarić, što je vrlo karakteristično za njegovu ulogu prošle nedjelje, javno se 1994. odbio solidarizirati s potpisnicima te sramne peticije i uvijek je vrlo korektno znao sačuvati vlastitu poziciju.

Sačuvao ju je i nakon što je ružno i podrugljivo na posljednjoj skupštini Društva hrvatskih književnika prozvan hibiridom između Gorana Babića i Predraga Matvejevića.

Zbog svega što se zna o prošlonedjeljnoj književničkoj skupštini, može se reći da je tu riječ o još jednom, ovaj put čak i uspješnom pokušaju HDZ-a da sebi i javnosti pokaže da ima kontrolu nad kulturom i da još jednom potvrdi kako Hrvatima treba autistična, mačistička, nazdravičarska, klerikalna, patrijarhalna i nadasve totalitarna kultura.

Za govornicom izborne skupštine književničke udruge nekadašnji je Tuđmanov ministar, a zapravo dječji pisac i autor trivijalnih romana, Hrvoje Hitrec bio tako hrabar pa je rekao da je Stjepan Mesić samo čovjek koji se predstavlja kao predsjednik Republike Hrvatske, a da je inače cirkusant.

Da ne bi ostalo nepoznato u čije su ime govorila ta razgoropađena gospoda, karte je na stol odlučio baciti nekadašnji urednik (i danas) fašistoidnoga kulturnog tjednika Hrvatsko slovo, pjesnik Dubravko Horvatić koji se javno požalio što u Društvu hrvatskih književnika nema HDZ-ovske linije u njenu izvornom i najboljem smislu.

U tom napadu iskrenosti vazda jezgrovit Horvatić izrekao je i samu bit sukoba u koji je na skupštini Društva hrvatskih književnika bila uvučena skupina pisaca koja je pokušala zagovarati radno i socijalno ozračje.

O radu i programu u Društvu književnika ne govori se već gotovo čitavo jedno desetljeće.

Ta institucija nije ništa učinila za poboljšanje socijalnog položaja književnosti nego se već godinama bavi nazdravičarstvom i zaplotnjačkim politikanstvom koje da je Hrvatska prava demokratska sredina ne bi ni mogli imati smisla.

Ali današnja Hrvatska nije oslobodila svoje europejstvo pa se u Društvu hrvatskih književnika govori još mračnim jezikom mrtvih ideologija. Nije slučajno što je na nedavnoj književničkoj skupštini spominjana 1994. i što su se mnogi prisjećali tadašnje oporbe među književnicima.

Hrvatska javnost u vezi s tim godinama i tadašnjim sporenjima nažalost pati od jake amnezije pa se u niti jednom od izvještaja niti u komentarima niti na spomenutoj skupštini nitko nije prisjetio da je upravo tada otvoren sukob koji traje i danas.

Taj je sukob započeo u jesen 1993. kada je pokrenut u Matici hrvatskoj dvotjednik Vijenac i kad je protiv njegove liberalne pozicije grmilo u Saboru, a nastupio je osobno i sam tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, sazvavši grupu pravovjernih pisaca u svoju rezidenciju i ponudio im sredstva da odgovore na djelatnost Vijenca i tadašnje Matice hrvatske.

U tim okolnostima 1994. bilo je pokrenuto Hrvatsko slovo od kojega je Tuđman u početku javno tražio da bude čak i humorističan list.

Taj usamljeni primjer da poludiktator traži vlastiti humoristički list uskoro je prestao biti smiješan pa kad se osamnaest hrvatskih pisaca članova PEN-a vratilo sa svjetskog Kongresa u Pragu počela je protiv njih hajka koja nije jenjavala sve do demonstracija na Trgu bana Jelačića, organiziranih potkraj 1996. u obranu Radija 101 i u vrijeme kad je sam predsjednik Tuđman u svom slavnom aerodromskom govoru, vrativši se s američkog liječenja, govorio o žutim, crnim i crvenim vragovima te javno iznio svoje popise pravovjernih i nepravovjernih hrvatskih književnika.

Malo zatim, potkraj studenoga 1996., održana je ona HDZ-u i danas bolna skupština PEN-a na kojoj je dvadesetak pisaca bliskih autoritarnom doživljaju književnosti bilo zamoljeno da napusti članstvo u toj svjetskoj književnoj udruzi.

Da je jedan od njih bio Vladimir Šeks, nadam se da nije zaboravljeno, a da su među tim tada osramoćenim piscima bili najglasniji upravo Hitrec i Horvatić, te da je poteze iza plota i tada vukao Ante Stamać u tandemu sa Slavkom Mihalićem, može se dokazati i dokumentima.

Danas recidivi toga događaja i dalje potresaju kulturni život Hrvatske i potresat će ga dok god bude pisaca koji će u svom književnom radu htjeti biti eksponenti neke stranke, koji će govoriti u ime nekog mentaliteta i biti mu militantni zagovornici.

Dražen Katunarić neki dan nije govorio u ime niti jedne stranke, nije govorio u ime niti jednog organiziranog mentaliteta.

Čovjek se zauzimao za rad, ali ta osobina u ovoj sredini nije na cijeni i dok je tako bit će moguće da se u ime književnosti mrzi druge ljude, bit će moguće da ih se nekažnjeno javno vrijeđa i bit će pritom moguće pomagati političarima da nam još više progutaju stvarnost i ponize najsvetije sadržaje.

Slobodan Prosperov Novak
Autor je sveučilišni profesor hrvatske književnosti, predavač na Odjelu slavenskih jezika i književnosti pri ruskim i istočnoeuropskim studijima Sveučilišta Yale u New Havenu, Connecticut, SAD

Vjesnik 

{mxc}