Hrvatska ofenziva

Hrvati su početkom kolovoza pokrenuli veliku operaciju kako bi povratili Krajinu. Bio je to dramatičan kockarski potez predsjednika Tuđmana - ali se isplatio. Kada je konačno počela - iako protiv američke preporuke - operacija je bila potpun uspjeh. Krajinski Srbi neočekivano su, bez borbe, predali svoj "glavni grad" Knin. Predsjednik Tuđman je dobio okladu: suprotno američkim i britanskim predviđanjima, Milošević nije došao u pomoć krajinskim Srbima. Prvi put u četiri godine Srbi su pretrpjeli vojni poraz.

Hrvatska operacija pokazala se kao klinasto pitanje koje nije podijelilo samo Amerikance i Europljane, nego vrhove same američke vlade. Mnogi zvaničnici su te vojne napade vidjeli samo kao još jedno poglavlje u jezivoj priči o borbi i krvoproliću u regiji. Osjećali su da je dužnost naše diplomacije da stavi točku na borbu, bez obzira što se dešava na terenu. Za mene, međutim, uspjeh hrvatske (i kasnije, u sličnim okolnostima, Bosansko-Hrvatske Federacije) operacije bio je klasična ilustracija činjenice da oblik diplomatskog pejzaža obično odražava ravnotežu snaga na terenu. Konkretno, ovo je značilo da mi kao diplomati ne možemo očekivati od Srba da budu pomirljivi za pregovaračkim stolom sve dok na bojnom polju postižu samo uspjehe.

Skoro neosporna pobjeda Zagreba počela je mijenjati ravnotežu snaga u regiji. Miloševićevo napuštanje hrvatskih Srba uklonilo je naš najveći strah - da će Beograd ponovo ući u rat. Joe Kruzel je izrazio opći stav našeg tima u njegovoj posljednjoj poruci odaslanoj u Washington, noć prije nego stoje poginuo. "Po prvi put", napisao je, "shvaćam koliko je hrvatska operacija u Krajini duboko izmijenila prirodu balkanske igre, a tako i našu diplomatsku ofenzivu." Bob Frasure je također dijelio ovo stanovište. Na ručku sa predsjednikom Tuđmanom u Zagrebu, 17. kolovoza, dva dana prije tragedije na planini Igman, jedan član našeg tima pokušao je uvjeriti Tuđmana da treba odmah zaustaviti operaciju, kako to želi Washington. Frasure mi je dodao poruku ispisanu na svojoj kartici s imenom za mjesto za stolom, koju sam sačuvao i kasnije dao njegovoj supruzi Katharini - bila je to posljednja poruka koju sam od njega dobio:

Dick (Hoolbroke, nap. ur): Mi smo "unajmili" ove tipove da budu naši psi rata jer smo bili očajni. Trebamo ih pokušati "kontrolirati". Ali ovo nije vrijeme da budemo izbirljivi. Ovo je prvi put da je srpski val odbijen. Bitno je za nas da dobijemo stabilnost, tako da se možemo izvući.

Ovaj stav nije bio prihvatljiv za većinu naših kolega u Washingtonu, posebno vojske i CIA-e, koji su se još bojali prorokujući vojni odgovor redovne Jugoslavenske armije. Prava važnost hrvatske operacije tako nije bila uzeta u obzir u vrijeme revidiranja politike, do čega je došlo u Washingtonu početkom kolovoza, dosta prije nego što je naš shuttle počeo tako tragično.

Richard Holbrooke
(izvadak iz knjige Završiti rat)